Da baš svi u politici ne pjevaju složno, posve je normalno za jednu modernu državu, ali kada su Vlada i Predsjednica složni oko glavnine stvari, onda je svaka disonanca kuriozitet i javnost pokušava zapodjenuti skandal. Ovih dana sam i osobno razgovarao s dva savjetnika Predsjednice i bjelodano je da tu nema nikakvih razmimoilaženja, što više kazali su mi da redovito surađuju sa svojim resornim ministarstvom i ne odaju ni najmanji dojam zaraćenosti Markovog Trga i Pantovčaka.
Hrvatski parlamentarizam obično doživljava svoje posebne trenutke kadgod se izglasava Vladi povjerenje, proračun ili pak donosi kakva odluka od organskog značaja. Žargon kojim se oplemenjuju napeti trenutci tog visokog doma ide ka opuštenijem kako se povisuje ozbiljnost odluke o kojoj se valja izjasniti. Tako smo saznali da u hrvatskoj politici možeš biti „truba“ i opstati.
„Truba“ je dopušteno biti, ali tko se imalo suprostavi – taj može postati „frula“. Hrvatski političari radije će dugo vremena biti „truba,“ jer ih je strah biti „frula,“ a najveći strah ih lovi od pomisli da bi mogli „svirati“.
Mislim da je žargon kojim se naši političari propitkuju u svojoj muzikalnosti doista zanimljiv, ali kad se s tim žargonom služi Saucha, koji je prvo „svirao,“ pa je u SDP-u postao „frula,“ onda je svatko koji od njega dobije ocjenu da je „truba“ – doista teška truba! To nam govori da smo nacija s izuzetnim senzibilitetom na glazbenost, pa svjedočimo i tomu da su političari htjeli maznuti autorska prava skladatelju. Zgodno, on piše, a SDP si uzme pjesmu pa si ju prisvoji kao stranačku himnu, a kad ih pitaš od kada li su to koristili kao himnu onda će reći oni koji se sjećaju da je to bilo onda kada im je slogan bio – „radom i poštenjem!“
Općenit pristup glazbi u Hrvatskoj je nevjerojatan, s jedne strane kunemo se u svoje glazbene ukuse i velika ostvarenja, a s druge strane glazbena umjetnost uživa najmanji proračunski udio u izdacima Ministarstva kulture. Razni solisti i vrhunski komornjaci jedva da imaju za kruh, žive od gaže do gaže, Filharmonija ima neke mrvice, a publika je toliko prorijeđena da se nerijetko na „Plavoj oktavi“ dogodi da smo Žarko Domljan i ja najmlađi na koncertu. Tome doprinosi i erozija srednjeg građanskog sloja kojeg danas ima toliko malo da je onome koji obnaša posao ministra kulture lako uskratiti sredstva za taj, relativno mali, dio pučanstva.
Ono što se itekako u hrvatskoj glazbenoj kulturi nepogrešivo odvija jesu naplate i regulacije Josipovićevog ZAMP-a koje nemilice kažnjavaju ako neki od umjetnika naknadno prijavi da je na svom koncertu izašao na „bis“ i odsvirao kakav dodatak koji, namjerno, nije bio na programu. Folkloraši su, također, nagrabusili jer više ne znaju što i po kojoj cijeni ZAMP naplaćuje.
Kulturno nasljeđe i njegovanje tog nasljeđa dio su identiteta jednog naroda. Kada njegujemo povijesno postojanje vlastitih umjetnosti, onda to ne radimo samo zato što je to lijepo niti zbog vlastitog uspoređivanja tadašnjim sa svjetskim trendovima, nego prvenstveno radi očuvanja nacionalnog identiteta. Mi Hrvati, ne samo da ne radimo složno na tom poslu, nego kad netko i pokaže inicijativu tada mu drugi dionici tog posla zdušno odmažu.
Tako se u istraživanju građe Blagoja Berse posvetio dirigent Hrvatskog komornog orkestra koji je „na svoju ruku“ tragao i u Beču našao originalni notni materijal, no kada je potražio suradnju od Glazbenog zavoda nije naišao na dostatno razumijevanje, jer premršava sredstva su bila već razdijeljena, a nesloga je kulminirala kada je „Hrvatsko društvo skladatelja“ kazalo da to djelo ne zavrjeđuje novac.
Proračunska sredstva za ozbiljnu glazbu ostala su i vjerojatno će ostati najmanja stavka u proračunu Ministarstva kulture.
Da baš svi u politici ne pjevaju složno, posve je normalno za jednu modernu državu, ali kada su Vlada i Predsjednica složni oko glavnine stvari, onda je svaka disonanca kuriozitet i javnost pokušava zapodjenuti skandal. Ovih dana sam i osobno razgovarao s dva savjetnika Predsjednice i bjelodano je da tu nema nikakvih razmimoilaženja, što više kazali su mi da redovito surađuju sa svojim resornim ministarstvom i ne odaju ni najmanji dojam zaraćenosti Markovog Trga i Pantovčaka.
O čemu se doista radi?
Predsjednica je temeljila svoje izlaganje na pokazateljima i brojkama koje su iznesene i u nedavnom izvješću MMF-a za Hrvatsku i oko toga se slaže i naša Vlada. Naravno da je potrebno biti optimističan i nitko ne odriče uspjehe koji su nastupili nakon recesije, ali proglasiti brojke i činjenice gorkom kritikom malo je previše. Općenito u hrvatskim strankama vlada pravilo šutnje pred stranačkim vodstvima, iz nekog razloga glavnine stranačkih baza svoje nezadovoljstvo izražavaju po kafićima i u međusobnim razgovorima, nikako prema svojim vodstvima jer se plaše da ne bi s tim ljudima ostali u dobrim odnosima. Stranačka vodstva, tako obasipana sa samim hvalama, nisu ni u mogućnosti više lučiti dobro od lošeg, jer žive pod staklenim zvonom odobravanja njihove okoline, pa im svako i najmanje negodovanje djeluje kao oštra kritika.
Kada netko iz političkog vrha dozna da se u neformalnim krugovima i kritizira, pa to podijeli sa kolegama u vrhu stranke, ispada da se radi o raskolu. Ako i nešto zvuči kao kritika, važno je da u sebi nosi konstruktivnost i dobronamjernost. Za razliku od velikog broja „trebalobista,“ kako ih je nazvao naš prvi predsjednik Dr. Tuđman, Predsjednica nije netko koga bi se trebalo utrpati u taj koš.
Najgoru pomutnju u tom komunikacijskom procesu izazivaju mediji koji angažiraju stručnjake za neverbalnu komunikaciju, koji učitavaju svoju pamet u slikopis ponašanja političara kojeg je uhvatila kamera. Zaključci su frapantni, ispada da ako je netko pogrbljen, da se klanja; ako se netko češe po nosu da laže, a ne da ga svrbi nos; ako netko nedajbože pogleda na drugu stranu onda je već na pomolu treći svjetski rat. Dramatična tumačenja ponašanja promatranih osoba uzrokuju svakojake dojmove u javnosti, a zapravo zamjenjuju izrečene riječi. Možda je potrebno i banalne stvari komunicirati verbalno, pa se javnost ne bi morala orijentirati po tomu jeli se netko počešao po nosu ili nije.
U tumačenju disonanci između Predsjednice i Predsjednika vlade RH mediji su se upravo služili neizrečenim, nitko nije ni očekivao da će sada Plenković reći: „…znam koji me posao još čeka i nisam presretan zbog toga!“ Svakome je jasno da je posla pred ovom vladom mnogo, pa je najnerealnije početi od najtežeg.
Demografija i iseljavanje su tema koju uporno nameću oni koji nisu ni svjesni da se time počinje od najtežeg. Htjeli mi ili ne graf demografskog razvoja, koji izgleda kao obrnuta gljiva, neće se poboljšati budemo li uvodili neke od mjera koje će pogodovati samo velikim obiteljima kojih ima više u doseljenoj populaciji nego u Hrvata.
Hrvatska, pa i ostale srednjoeuropske demografske progresije prestaju s momentom redefinicije uloge žene u društvu. Žene će prije prihvatiti ulogu majke bude li im za to društvo iskazivalo veće poštovanje, nego da se ta funkcija kvantificira nekim novcem. Obitelji će imati značajniju ulogu ako ih se percipira kao primarnu društvenu zajednicu i fiskalno i politički. Htjeli mi to ili ne, običaji i razvoj društva gradili su se stoljećima, pa je i logično da se nagle promjene u običajima odraze i u realnosti. Kada je pregažena uloga bračnog statusa u društvu, pregaženi su i statusi udate žene i status oženjenog muškarca. Status udate žene, podrazumijevao je i njenu ulogu majke obitelji i bio je u mnogo čemu cjenjeniji nego što to neka tumačenja danas opisuju. Razvoj ljudskog društva ne možemo negirati, ali isto tako ne možemo negirati, za povijesne razmjere, naglu promjenu koja je nastupila.
Za objašnjenje demografskih kretanja važno je kretanje totalnih stopa fertiliteta (broj rođene djece po jednoj ženi u njezinom fertilnom razdoblju), budući da o stopi fertiliteta u najvećoj mjeri ovisi reprodukcija stanovništva. U Europi je u posljednjih nekoliko desetljeća došlo do osjetnog pada stopa fertiliteta. Tako se totalna stopa fertiliteta sredinom šezdesetih godina kretala oko 2,5 (deset je žena rađalo 25 djece), da bi 2003. godine u mnogim europskim zemljama ta stopa pala ispod 1,5. Za reprodukciju stanovništva potrebno da žene u prosjeku rađaju 2,1 dijete, najniže su totalne stope fertiliteta imale postsocijalističke te južnoeuropske zemlje (oko 1,2), dok je primjerice Island u to vrijeme bilježio stabilnih 2. Zemlje na čije običaje moderne političke promjene nisu osobito utjecale bile su Turska i Albanija gdje je zabilježen fertilitet od 2,5.
Drugim riječima, tamo gdje je došlo do nagle promjene u društvenim odnosima, tamo je i narušen rast nacije. Poštovanje prema majkama, obiteljima i samom fenomenu podizanja novih generacija više će utjecati na fertilitet, nego mjere koje su na rubu uvredljivih iznosa. Unatoč ovoj konstataciji moramo se pomiriti da klasično, društvo koje počiva na patrijarhalnim korijenima više ne postoji i da se je mnogo toga izmijenilo u samo zadnjih sto godina.
Postoje obrasci koji obitelj stavljaju u središte društvene pažnje i majčinstvo uzdižu na važnu poziciju, to je načelo „obiteljskog poreza“ koji se razlikuje od hrvatske verzije osobnog odbitka u toliko što na najjednostavniji način zbraja članove obitelji i na njih dijeli bruto prihod. U zemljama u kojima se primjenjuje ovaj oblik poreza nije došlo do povratka na patrijarhat niti je uskraćena emancipacija, ali je naglašena svijest o zajedničkim, obiteljskim prihodima i obiteljskim vrijednostima. Demografske mjere koje ćemo sada poduzeti, tek ćemo moći osjetiti za dva desetljeća, ali zato već sada možemo razmišljati o tome da stipendije za fakultet počnemo dijeliti Romima – jedincima. To bi barem imalo pozitivan utjecaj na demografsku supstituciju.
Previranja na ljevici izazivaju relativno veću pažnju, nego li što je izvjesnost rezultata hoće li SDP ostati u vodstvu opozicije. Inicijativa spin-of grupacije HNS-a koja je osnovala novu stranku zanimljiva je po svojoj aktivnosti, ali je još interesantnije to što uspijeva okupljati opozicijske igrače. Ovaj fenomen predstavljao bi ozbiljnu novost na političkoj sceni da se ne radi o licima koja su dobro poznata hrvatskoj javnosti, pa je svako novo predstavljanje neuvjerljivo. Kada tome pribrojimo da je propalim izglasavanjem nepovjerenja, Vlada RH zapravo dobila povjerenje, onda je hrvatskoj oporbi ostalo iznimno malo argumenata. U ozračju da imamo stabilnu vladu moći ćemo se otići pokloniti u Vukovar i Škabrnju, pa se onda pripremiti na zgražanja i uvrede koje će nam idućih dana stići iz Srbije, čiji političari nikako da shvate da su izgubili rat. Rat koji je obilježio moju generaciju i ostavio mnoge ožiljke, a palim za Domovinu vječiti pijetet i poštovanje.