Duga tradicija rušenja mostova

Patrik Macek/PIXSELL

Nakon “rušenja Mosta” dio medija ushićeno je lansirao priču o samozatajnom premijeru koji je u hipu postao lider i državnik, ponos nacije... Samo takve osobe zemlju mogu izvući iz “moralne kaljuže”. A kritičare je šokirala hladnokrvnost s kojom se odriče dojučerašnjih saveznika u Vladi

Naš nobelovac Ivo Andrić pisao je veoma lijepo o mostovima. Od mostova nema ništa bolje, korisnije ni vrjednije. Važniji su od domova, svetiji od hramova. Kod mostova nemamo nikakve diskriminacije, prema svakom su jednaki i pravedni. Njihovi graditelji uglavnom su imali dobre nakane da pomognu ljudima prijeći preko rijeke. Slično je o mostovima pisao filozof Martin Heidegger smatravši da mostovi na poseban način služe kao poveznica smrtnosti i vječnosti, oni su građevine koje simboliziraju odnos neba i zemlje, smrtnika i bogova. Uz rijeke su u pravilu oblikovani život i životne forme, nastajale su kulture i civilizacije, a mostovi na rijekama služili su kao poveznice.

Južnoslavenski je prostor postao poznat po mostovima koji su spajali različitosti, uspostavljali dijalog i suživot. Mostovi su na ovim prostorima ostali također simbol razdora, nepremostivih kulturnih i civilizacijskih razlika. Naše područje nije samo poznato po gradnji mostova, nego također i po njihovu rušenju. Most na Neretvi, koji su srušili partizani tijekom njemačke vojne operacije “Weiss” početkom 1943. godine, postao je jedan od simbola partizanskoga otpora kod naroda bivše Jugoslavije. Nedvojbeno najpopularniji film iz vremena realnog socijalizma na našim prostorima, “Bitka na Neretvi”, prikazao je rušenje mosta na Neretvi kao prijelomni događaj u ovoj ratnoj operaciji gdje su partizani uspjeli izvući živu glavu. Slavni ćelavac Yul Brynner sjajno je odglumio dionicu filma vezanu uz sagu o mostu i njegovu rušenju.

Danas su mišljenja povjesničara podijeljena oko historijata rušenja mosta na Neretvi. Nejasno je, je li se radilo o vrhunskom taktičkom potezu Titove lukavosti kojom je zavarao Nijemce ili je pak rušenje mosta odrađeno zbog straha od četničkog napada s istočne obale Neretve. Popularni povjesničari otac i sin Goldstein u međuvremenu tvrde da je  Tito svoju pogrešnu procjenu u razvoj operacije “Weiss” kasnije proglasio genijalnom ratnom varkom. Njemački su okupatori pola godine nakon partizanske diverzije izgradili novi most kojim i danas voze automobili i zaprežna kola preko Neretve južno od Jablanice, prelaze stada janjaca za poznate jablaničke restorane.

U svakom slučaju film «Bitka na Neretvi» postao je značajan segment edukacije u duhu revolucije. Kontrarevolucionari su u to vrijeme bili zanemariva pojava. Na premijeri filma u sarajevskoj Skenderiji na Dan Republike, 29. studenoga 1969. pored Druga Tita u prvom redu sjedili su Sophia Loren i Omar Sharif. Honorari koje su dobili za svoj nastup ostali su vojna tajna. Večer nakon premijere moj Dinamo maznuo je Crvenu zvezdu u Beogradu pa sam htio pogledati popularni Sportski pregled i golove koje je postigao slavni napadač Slaven Zambata. Vrijeme Sportskog pregleda odgođeno je bez najave, jer je sarajevska televizija prikazivala višesatna prepričavanja i sjećanja Druga Tita iz vremena “Četvrte neprijateljske ofanzive”. Tito je s cigaršpicom u ruci između ostalog pričao kako je naredio inženjercu Vladi, koga u filmu “Bitka na Neretvi” glumi Yul Brynner, da sruši jedini most na Neretvi. Kad je Tito svojoj odabranoj publici rekao da je inženjerac nakon njegove naredbe “počeo da se krsti”, prolomio se buran pljesak nazočnih drugova i drugarica u dvorani, a Tito je ponovio svoju rečenicu: “A on počeo da se krsti, ne mogu da verujem”. Rušenje mosta na Neretvi s vremenom je dobilo jednu mitsku odrednicu u simboliziranju borbe protiv fašizma i neofašističkih pojava. Iz rušenja mosta nastao je također poziv za obnovom zemlje, popularnim radnim akcijama gdje su dragovoljci iz cijele države snagom mišića nadomjestili vladavinu tehnike, kao što je svojedobno rekao Drug Tito u duhu tadašnje Heideggerove kritike vladavine tehnike.

Prošli tjedan imali smo na djelu neobično rušenje “mosta” koji je simbolizirao koaliciju umjerene desnice protiv dezorijentirane ljevice i anarhističkih pojava u Hrvatskom saboru. Mirnoća i odlučnost kojom je predsjednik Vlade dao naredbu svojoj tajnici da pripremi razrješenje trojici ministara iz Mosta scenski je impresivnija od naredbe da se sruši Most na Neretvi. Zapravo, redatelj Veljko Bulajić iz kultnog respekta prema Drugu Titu nije se uopće usudio snimiti scenu u kojoj se Yul Brynner kao zapovjednik partizanske inženjerije “krsti” od zaprepaštenja pred Drugom Titom nakon njegove zapovijedi da se sruši most. Možda Bulajić nije uopće znao za tu anegdotu o križanju partizanskog inženjerca Vlade, ali je u svakom slučaju uskratio gledateljima jednu lijepu scenu koja bi donekle razbila monotoniju filma koji traje tri i pol sata. Ako slučajno neki budući filmski redatelj bude snimao povijesni film iz hrvatske demokracije o rušenju “Mosta” na Trgu svetoga Marka, mirno i hladnokrvno obraćanje premijera tajnici da pripremi odluku o razrješenju trojice Mostovih ministara, možda bi moglo nadmašiti epohalnu filmsku scenu rušenja mosta na Neretvi.

Nakon “rušenja Mosta” jedan dio medija s ushićenjem je lansirao priču kako je fini i samozatajni predsjednik Vlade u hipu postao lider i državnik, ponos nacije, zalog smjelosti i odlučnosti. Samo takve osobe mogu zemlju izvući iz “moralne kaljuže” o kojoj je govorio sada već bivši član Predsjedništva HDZ-a dr. Zlatko Hasanbegović. Kritičari su ostali šokirani kojom hladnokrnoću se premijer odriče dojučerašnjih saveznika u Vladi. Milorad Pupovac je osjetio posebnu potrebu da u ovakvim presudnim trenucima za državu nastupi kao glasnogovornik hrvatske vlade. Upravo je popularni Pupi pozvao na svoju omiljenu borbu protiv fašizma s jasnom naznakom da su danas fašisti bivši nepouzdani koalicijski partneri iz Mosta, nepopravljivi domaći izdajnici. Svi oni koji gađaju “mostovce” mobitelima i sličnim rekvizitima ući će u novu elitu zaslužnika suvremene antifašističke borbe. Pupovac se također indirektno obratio svojim biračima iz Srbije da u što većem broju organiziranim autobusima iziđu na izbore i glasuju, “zna se” za koga.

Jučer me nazvao jedan bivši student iz Mladeži HDZ-a i pozdravio me pitanjem “što mislim o najnovijim događanjima”. Odgovorio sam da tu nema ništa posebno novoga. Imamo na djelu kontinuitet postuđmanovskog HDZ-a, odnosno očekivano “preslagivanje” u duhu europske orijentacije. Da u HDZ-u postoji kontinuitet, najbolje potvrđuje novoizabrani predsjednik Hrvatskog sabora. Svi se mijenjaju, Njonjo ostaje nepromjenjiv i postojan, poput bjelovarskog hrasta. Bio je bliski suradnik Ive Sanadera dok je ovaj bio šef HDZ-a i vlade. Nakon što je Sanader izbačen iz HDZ-a i skrasio se u Remetincu, Njonjo postaje zamjenik premijerke Jadranke Kosor, Sanaderove nasljednice u vladi i stranci. Nakon što je Kosoričin nasljednik Tomislav Karamarko izbacio popularnu Jacu iz HDZ-a, Njonjo postaje Karamarkova osoba od posebnog povjerenja. Nakon smjene Karamarka i europskog obrata, nije bilo uopće dvojbe tko će biti prva violina u HDZ-ovu novokomponiranom orkestru. Ne sumnjam da će nakon Plenkovićeva odlaska na neku drugu funkciju ključnu ulogu igrati osoba s rekordnim kontinuitetom u našoj politici. Moj mladi HDZ-ovac, oduševljen najnovijim razvojem događaja u stranci, Vladi i Saboru, reče mi kako njegove kolegice i kolege potiho pjevuše poznati “evergreen” Tereze Kesovije s modificiranim tekstom:

“O Njonjo, Njonjo, dobri naš Njonjo,

Sva mladež HDZ-a nalik je na te…”

Mladi prijatelj iz Mladeži HDZ-a reče mi istodobno da kod njegovih kolegica i kolega nema razumijevanja za postupke dr. Zlatka Hasanbegovića. Oni tu vide jasne prste “karamarksističkog strukturalizma”. Pričom o “moralnoj kaljuži” Hasanbegović želi pridobiti nezadovoljne desničare u HDZ-u, a istodobno se zaboravlja da svoj uspon zahvaljuje upravo HDZ-u. Kao povjesničari, reče mlada nada HDZ-a, dr. Hasanbegović i njegova vrla kolegica Bruna Esih trebali bi znati najosnovnije gradivo iz suvremene povijesti HDZ-a, da su, naime, svi otpadnici i disidenti, od Manolića do Pašalića i Glavaša, doživjeli totalni fijasko. Na primjeru Vladimira Šeksa treba učiti kako postupati kada se ne slažeš s političkom vrhuškom.

Razgovarao sam također s jednim uglednim mostovcem o najnovijim događanjima u Saboru i njegovoj okolici. Mostovci su silno zahvalni Plenkoviću da ih je riješio balasta odgovornosti sudjelovanja u vladinoj koaliciji. Njima po profilu više odgovara oporbena djelatnost. Moći će do mile volje iz svih topova, pa ako treba i mobitelima, tući po vladajućoj koaliciji, neovisno o tome tko je bude činio. Prijatelj mostovac mi reče da će po svaku cijenu izbjegavati bilo kakvo približavanje Hasanbegovićevoj ekipi jer ne žele da ih stigmatiziraju kao ekstremnu desnicu. Mostovci po običaju ne vole kritiku. Na moju primjedbu da u moralu trebaju biti dosljedni, a u politici pragmatični, mostovac reče da bi to vodilo do rastakanja njihova biračkog tijela. U svakom slučaju u Mostu se nadaju još boljim vremenima i jednoj novoj koaliciji nakon parlamentarnih izbora u bliskoj budućnosti, ali ovaj put s hrvatskim socijaldemokratima. U tom kontekstu za očekivati je da će HDZ intenzivno poraditi na mehanizmima rušenja Mosta. Mostovci obećavaju da će nastaviti s politikom čista obraza te očekuju da će dio HDZ-ova biračkog tijela, posebice oni s istančanim osjećajem za moralnost, na sljedećim izborima zaokružiti kandidate s liste Mosta.

Mostovci su živo zainteresirani po kojem će modelu funkcionirati buduća većina u Vladi i Saboru. Hoće li “princip Saucha”, korupcija i volja za moć biti jedini model stvaranja saborske i vladine većine? Mostovci se ipak nadaju da će se u zemlji gdje se preko devedeset posto građana izjašnjava vjernicima, gdje prevladava katolička tradicija, konačno postaviti pitanje o mjestu i ulozi individualnog i institucionalnog morala u društvu i politici. Prošla su vremena kada smo za sve krivili “jugonostalgičare” da su odgovorni za korupciju u svim društveno-političkim segmentima.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI