U Ortigiji sam spavao u apartmanu preko puta Apolonova hrama. Svakog jutra prije izlaska sunca molio sam se grčkom bogu znanosti, kulture i umjetnosti, da čuva moju domovinu u kojoj zahvaljujući sadašnjoj vladi situacija sa znanošću i umjetnošću nikada nije bila gora
Već treću godinu zaredom u talijanskoj Sirakuzi, točnije u njezinom starom, povijesnom dijelu Ortigiji, održava se međunarodni znanstveni skup o proučavanju antičke baštine na Siciliji. Znanstvena udruga koja organizira simpozij uzela je ime «Fonte Aretusa» prema nazivu čuvenog izvora koji se pripisuje nimfi Aretusi. Ortigija je bila posvećena grčkoj božici lova Artemidi, sestri blizanki grčkog boga Apolona, zaštitnika umjetnosti, kulture i znanosti. Prema grčkoj legendi prekrasna nimfa Aretusa, inače pratilja Artemidina, nakon napornoga lova ušla je u potok da bi se okupala ne znajući da se u potoku skrivao veliki zavodnik bog Alfej. Očaran ljepotom nimfe Aretuse, bog Alfej počeo se ponašati zavodnički prema nagoj ljepotici u rijeci po uzoru na šefa svih bogova na Olimpu koji je imao najviše ljubavnih afera u grčkoj mitologiji. Aretusu je od napastovanja spasila njezina šefica Artemida ogrnuvši je u oblak. Nakon bijega nimfe potok se pretvorio u izvor slatke vode, tik uz samu obalu mora.
Grci iz Korinta kolonizirali su otok Siciliju u drugoj polovici osmoga stoljeća prije Krista. Jedna od prvih nastambina bila je upravo Ortigija, gdje su do danas očuvane ruševine najstarijeg hrama, izgrađenog u čast boga Apolona. U Ortigiji sam spavao u apartmanu preko puta Apolonova hrama. Svako jutro prije izlaska sunca usrdno sam se molio grčkom bogu znanosti, kulture i umjetnosti, da čuva moju domovinu u kojoj zahvaljujući sadašnjoj vladi situacija sa znanošću i umjetnošću nikada nije bila gora. Najnovija imenovanja članova raznoraznih vijeća i odbora u Ministarstvu kulture predstavljaju značajan doprinos devastaciji duha u Republici Hrvatskoj. Ne znam hoće li antički bog Sunca prosvijetliti hrvatske građane da konačno progledaju te na demokratskim izborima glasuju za neku novu vlast koja će imati više razumijevanja za znanost i kulturu. Bojim se da ću nakon sljedećeg ciklusa parlamentarnih izbora imati mišljenje o demokraciji slično Platonovu koji je poznat po izreci da je problem demokratske vladavine da široke mase građana ne promišljaju dovoljno ozbiljno niti su sposobne to učiniti.
Boravak u Sirakuzi jedinstvena je prilika upoznati se s njezinom bogatom prošlošću. Možda je od svih spomenika nekako najimpresivnije na Siciliji jedno od najstarijih grčkih kazališta u kojem se i danas održavaju kazališne predstave. Rimljani su nakon osvajanja Sirakuze kazalište pretvorili u amfiteatar u kojem su umjesto klasika dramaturgije prikazivane gladijatorske igre. Budući da im je kazališni prostor bio neprikladan za održavanje gladijatorskih igara, a interes za borilačka umijeća neprestano rastao, praktični Rimljani su pola kilometra dalje od kazališta izgradili amfiteatar. Stari Grci gdje god su osvajali teritorije, donosili su sa sobom svoju kulturu. Jedan od najznačajnijih segmenata grčke kulture svakako je njihovo kazalište i tradicija kazališnih predstava. Nakon što je tiranin Pizistrat sredinom šestoga stoljeća p. n. e. službeno u Ateni državnim blagdanom proglasio Dionizijeve svečanosti, redovito su se početkom proljeća održavala natjecanja u kazališnim igrokazima.
Tirani na Siciliji nisu htjeli previše zaostajati za kulturnom metropolom u Atici pa su pozivali ugledna imena kazališne scene da napišu originalna djela za njihovo kazalište u Sirakuzi. Prvo atensko pero, otac starogrčke tragedije, Eshil u nekoliko je navrata posjećivao Sirakuzu, uglavnom na poziv tamošnjih vladara. Eshil je za tiranina Hijerona napisao dramu “Etnjanke”, a uz posebne počasti izvodila se njegova tragedija “Perzijanci”. Postoji više legendi o Eshilovoj smrti na Siciliji od kojih je najpoznatija da ga je usmrtio orao bacivši na njegovu ćelavu glavu kornjaču, misleći da je stijena. Legenda o Eshilovoj smrti potvrđuje da su Grci u provinciji koja se zvala “Velika Grčka” imali istančan smisao za humor, pa makar bio obojen u crno. Među sudionicima simpozija vodila se zanimljiva rasprava jesu li Euripidove drame također prikazivane u kazalištu u Sirakuzi. Euripid, inače, slovi danas kao svjetski rekorder po broju izvedenih drama u kazalištu, a danas se njegova djela uredno izvode u stargrčkom kazalištu na talijanskom jeziku. Popularnosti Euripida dobrano je pridonio i proslavljeni hrvatski genijalac Oliver Frljić koji je prije dvije godine režirao Euripidove “Bakhe” bez ijedne Euripidove rečenice.
Propast duha nije tipično hrvatsko obilježje. Možete ga pratiti na svakom koraku u Siciliji. Iako je talijanska kultura poznata po izvrsnim arhitektima, ružnoća nije mimoišla ni Sirakuzu, za koju je Ciceron svojedobno rekao da je najljepša od grčkih gradova. Takvim gradovima je posebno teško sačuvati kontinuitet kulture u gradnji. Danas među stručnjacima za arhitekturu i povijest umjetnosti gotovo prevladava konsenzus da je jedna od najružnijih crkava na tlu Italije upravo u staroj jezgri Sirakuze «Santuario della Madonna delle Lacrime» (Svetište Djevice od suza). Počela se graditi 1966. godine u središtu antičkog dijela grada, neposredno u blizini starogrčkog kazališta i rimskog amfiteatra. Crkva je sagrađena na mjestu gdje su navodno 1953. godine na priprostom Gospinom kipu od gipsa u kući nekog seljaka potekle suze za koje je biskup iz Palerma potvrdio da su autentične. Službeni Vatikan je ubrzo prihvatio biskupovo mišljenje i u kratkom roku sagrađena je velebna betonska crkva za 11 tisuća hodočasnika. Odgovornost za loše sakralno rješenje nose francuski arhitekti Michel Andrault i Pierre Parat. Tijekom gradnje pronađeni su ostatci hramova božice Demetre i Kore što je s aspekta nove religijske životne forme ignorirano. Glomazna betonjara, bez sakralnoga štiha, nikako se ne uklapa kao arhitektno rješenje u postojeću antičku strukturu grada. Preko puta crkve nalazi se najpoznatiji gradski muzej u kojemu se čuvaju iskapani eksponati od vremena prahistorije do dolaska Rimljana.
Ime Sicilije nekako sam uvijek povezivao s Platonom, najutjecajnijim europskim filozofom. Platon očito nije htio svoju filozofiju ograničiti samo na teorijsku raspravu, nego je također svoje ideje htio provesti u praksi. To potvrđuju tri njegova putovanja na Siciliju. Tijekom prvoga putovanja koje je imalo čisto istraživačko obilježje, Platon je upoznao Diona, zeta vladara Sirakuze Dionizija I., s kojim je ostao prijatelj do kraja njegova života. Platon je bio dobrano razočaran atenskom demokracijom koja je svoje najpoznatije ličnosti ostracizmom protjerala iz polisa ili ih pak osudila na smrt, kao što je bio slučaj s Platonovim učiteljem Sokratom. U Sirakuzi je Platon došao na zanimljivu ideju da je lakše educirati jednog tirana nego ostvariti edukaciju građana u demokratskim polisima. Platonom je bio posebno oduševljen tiranin Dionizije II koji je na prijestolju u Sirakuzi naslijedio svoga oca. Dionizije II je poslao poseban brod u Atenu da doveze Platona u Sirakuzu. Platonov boravak na dvoru Dionizija II završio je totalnim fijaskom. Kasnije je u Sedmom pismu Platon opisao sve nedaće i nevolje koje su ga pratile na diktatorovu dvoru. Platona je u svemu tome najviše razljutilo što je Dionizije II naredio svojim dvorjanicima da zapišu ono što je Platon govorio, naime, kako treba ustrojiti i urediti polis da bi građani bili zadovoljni, sretni i vjerni svome vladaru. Kasnije je Dionizije II priredio spis o uređenju polisa koji je bio vjerojatno prvi plagijat u povijesti zapadnjačke civilizacije.
Kad smo već kod plagiranja, ono je u proteklih pola godine postalo jedan od ključnih problema u državi s trulim temeljima. Prije tri tjedna Hrvatskom saboru je predana peticija koju je potpisalo više od jedanaest tisuća građana iz Hrvatske sa svrhom da se javnost upozori da je plagiranje rak rana hrvatskoga društva te da u tom području treba uspostaviti prag nulte tolerancije.
Ugledni hrvatski znanstvenik Ivan Đikić prokomentirao je sadašnju situaciju konstatacijom da «trojicu dokazanih plagijatora u vrhu vlasti nema nitko u Europi – osim Hrvatske”. Ministar znanosti dr. Pavo Barišić kratko se osvrnuo na Đikićevu tvrdnju riječima “da je javna kleveta puno veći problem”.
U kontekstu samoga plagiranja mene je osobno zanimalo što o ovoj aktivnosti misle kandidati za gradonačelnika u gradu gdje je rođen otac hrvatske književnosti Marko Marulić. “Libar Marca Marula Splichianina v kom se uzdarži istoria svete udovice Judit v versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk izraelski od velike pogibli“ dobar je primjer kako se može pisati o klasičnoj temi a da se izbjegne plagiranje. Upravo u tome dolazi do izražaja stvaralački duh umjetnika. Marulićeva Judita, koliko god bila teško razumljiva u današnje vrijeme, trebala bi ostati nešto poput lektire, da se upozori buduće naraštaje na opasnosti plagiranja.
Andro Krstulović Opara, kandidat za gradonačelnika Splita, u pogledu plagiranja pri glasovanju o povjerenju ministru Barišiću postupio je kao vojnik partije, poslušno i pokorno. Pitanje plagijata za vrlog HDZ-ovca, poznatog splitskoj javnosti po skandalu sa Sanaderom u Milanu, ostaje tabu tema. Zanimljivo je bilo čuti što o plagiranju misli Oparin protukandidat Željko Kerum. Preko jednog splitskog prijatelja, inače filozofa po struci, uspio sam dobiti Kerumov broj mobitela i nazvao ga još za vrijeme boravka na konferenciji u Sirakuzi. Kerum se odmah javio na nepoznati broj, a na moje pitanje o plagiranju rezolutno je odgovorio “profesore, pa uvik je bila najveća sramota kititi se tuđim perjem”. O sancta simplicitas! Nakon ovakvog briljantnog odgovora postalo mi je jasno zašto je Kerum tako popularan u Splitu. U razgovoru mi je ispričao kako mu je žao što nije imao prilike studirati, ali smo se složili da je svrha studija njegovati i promicati kreativnost duha, a ne bubačenje i plagiranje seminarskih i diplomskih radova. U svakom slučaju žao mi je što nisam kontaktirao Keruma tijekom naše akcije “Stop plagiranju u Hrvatskoj” da nam se pridruži svojim potpisom.