Hitler je kopirao Staljina, Lenjin je slijedio Srbiju

Wikimedia Commons

Srbijanski logori za Prvoga svjetskog rata zabranjena su tema. Od 60 tisuća zarobljenih austrougarskih vojnika, kraj rata doživjelo je samo njih 15 tisuća. Hitler je izgradio sabirne logore po sovjetskim nacrtima, a Lenjin i Staljin koristili su iskustva srbijanskih gladomora

Mile Budak je 1914. kao domobranski kadet poslan na srpsko ratište, u Mačvu. Njegov prijatelj hrvatski književnik Fran Galović tamo je poginuo, a sam Mile lakše je ranjen. S vojskom je preko Tuzle i Zvornika stigao do Valjeva, gdje je krajem studenoga 1914. smješten u vojnu bolnicu. U međuvremenu je 8. prosinca 1914. srpska vojska u protuudaru zauzela grad i tako je Mile s drugim austrijskim časnicima pao u srbijansko zarobljeništvo. Križni put Mile Budaka trajao je od 15. listopada do 19. prosinca 1915. Smrtonosna petlja bila je nevjerojatna: Hrvati su zapravo Srbi, pa su sudionici austrougarskog napada na Srbiju zapravo izdajnici. Svoje ratne memoare iz Velikog rata Budak je napisao u Muro Lucanu blizu Potenze, kao talijanski ratni zarobljenik koji je kasnije prebačen na otok Asinaru blizu Sardinije, a iz zarobljeništva se vratio 18. kolovoza 1919. Hvale vrijedan portret Mile Budaka objavio je Ivo Petrinović početkom 2003. U travnju 1937. Mile se preselio u Salerno, gdje piše romane “Ognjište”, “Na vulkanima”, te treći i četvrti dio “Rascvjetane trešnje”. U sljedećim godinama pokreće tjednik Hrvatski narod, koji je sporazum Cvetković-Maček od 26. kolovoza 1939. prepoznao kao pokušaj spašavanja Jugoslavije. Budak je ponovno uhićen 27. veljače 1940. godine. Bačena je teza o samoubojstvu Miline supruge Ivke nadnevka 11. travnja, baš kada je Mile pušten iz zatvora. Crna ruka poslala je poruku: Budakova vlastita supruga ubila se zato što Budak izlazi na slobodu. Nisu Budak i njegova supruga bili rastrojeni, nego je vrijeme bilo poremećeno. Krajem ožujka 1941. Budak je operirao žučni kamenac, tako da nije sudjelovao u proglašenju NDH.

Nakon pada Italije, Ante Pavelić poništava Rimske ugovore. NDH je vratila u hrvatske granice Istru i Dalmaciju, ali je postalo očigledno da će Hitler izgubiti rat. Mile Budak pokušava prevesti NDH na pobjedničku stranu Saveznika. Najvjerojatnije je cinkan Gestapou od strane Britanaca ili sovjeta, pa je smijenjen na poziciji ministra vanjskih poslova. Tako je nastala isčašena situacija da Italiju svim silama guraju na savezničku stranu, a Hrvatskoj to nisu dopustili. Genocid nad Hrvatima pažljivo je pripreman. Kako piše Petrinović, “Njemačka prislušna služba dešifrirala je Budakov brzojav hrvatskom poslaniku Ratkoviću od 26. listopada 1943. u kojem on od poslanika traži da priopći funkcionarima njemačkog ministarstva vanjskih poslova kako je novi kurs njemačke srbofilske politike katastrofalan ne samo za Hrvatsku nego i za Njemačku, te da je taj pravac smrtni udarac hrvatsko-njemačkim odnosima.” Mile je na poziciju ministra vanjskih poslova NDH došao 23. travnja 1943. nakon što je na toj dužnosti smijenjen Mladen Lorković, na zahtjev Talijana. Isti Lorković nastavit će Budakovu politiku približavanja Saveznicima, ali su Saveznici i njega prodali nacistima.

Prve logore formirala je Srbija

Svoje logoraške memoare Budak je napisao još za Velikog rata. Svjedočanstva kakva je teško čitati ublažio je 1941. u izdanju Suvremene knjižnice Matice hrvatske pod naslovom “Ratno roblje – Albanski križni put austrougarskih zarobljenih časnika”, kolo VI knjiga 31, 32. Budak je počistio neke srbizme i popeglao neka poglavlja iz tog surovog tečaja srpskog jezika i svetosavlja. Prikazao je onu blažu verziju Gladomora u Srbiji 1914/16. Osim toga, bio je časnik, a puni ceh platili su obični vojnici, “niže roblje”, kako ih spominje. Ništa nije onako kako se čini. Svijet je opjevao stradanja srbijanske vojske, koja se preko Albanije povukla na Krf, a zapravo su pakao proživjeli zarobljeni autrougarski vojnici, među njima i mnogi Hrvati.

Za razliku od lažnog pomirenja 90-ih, kada je vanjska jugoslavenska i komunistička agentura odglumila ustaše, ’40-ih su stvarni ustaše iskreno tražili kompromis sa svima onima koji su bili spremni prihvatiti hrvatsku državu. Kao srbijanski logoraš, Budak je kasnije humoristički spomenuo tadašnju dosjetku potlačenih: “Srbe na vrbe”, ali je to protuhrvatska propaganda stalno koristila. Nisu Srbi i Srbijanci tada bili sirote sluge, nego dominantna nacija koja je provodila žestoku diskriminaciju. Za dominacije Hitlera Budak je izjavio “Nijemce na smokve” – i to Srbe nije smetalo. Kada sagledate što se Budaku dogodilo u srbijanskim logorima, što mu se sve dogodilo od strane velikosrpskog režima u prvoj Jugoslaviji, kako je završio, kako su mu pobili obitelj, možemo reći da je imao pravo i na ozbiljniju izjavu od te “pjesničke” rime. Isto tako, Budaka krivo prikazuju kao zapovjednika ustaških logora, jer je zapravo bio zapovjednik ustaških prihvatilišta i centara obuke prije rata. Mile Budak bio je žrtva neuspjelog atentata, nekoliko mjeseci prije Velebitskog ustanka. Tada je imao sreću da su reagirali prolaznici, koji su uspjeli pridržati jednog od trojice atentatora. Navodno su četničku trojku činili Srbin, Albanac i bosanski musliman (?): Vojo Karakanović, Adem Saranija i Šaban Šaćirović, ali je to prilično nevjerojatno i nikada nije istraženo. Kao što je to srbijanska i velikosrpska tradicija, kao i u slučaju otrovanog nadbiskupa Alojza Stepinca, prve mete velikosrba su oni Hrvati koji pokušavaju uspostaviti dijalog i podnošljivu ravnotežu. Mile Budak zauzeo se kod Ante Pavelića za Miroslava Krležu, nakon čega se Krleža nije dao istjerati iz Pavelićevog ureda. Nakon rata, Krleža se jednako uvlačio Titu. Na kraju Drugog svjetskog rata, Mile Budak odveden je na oproštajno mučenje na zagrebačkoj Dotršćini, nedaleko Maksimira, gdje su dvije partizanke okretale na roštilju zarobljene hrvatske mladiće. I danas ima živih Markuševljana, koji mogu posvjedočiti da su zbog takvih prizora zaobilazili Dotršćinu, kada su išli u grad. Milinu kćer Grozdu partizani su grupno silovali i usmrtili kod Bleiburga. Eto, kako tvrde komunjare, tamo se nisu dogodili ratni zločini, (vidi tekst u okviru)

“Kada sam bio u valjevskoj bolnici, govorio sam s jednima kapetanom, iz Beograda. (Knjiga prva, str. 130/131). Kapetan se pohvalio vanjskopolitičkim djelovanjem Narodne obrane i Crne ruke, tajnih srpskih časničkih organizacija, koje su organizirale ubojstvo austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda. ‘Da smo bili najbolji prijatelji – rekoh mu – mi bismo vas Hrvati zamrzili, kad ubiste prijestolonasljednika, koji nas je volio’. Kapetan Voja Tankosić reče da se radilo o Solunu i Bagdadu“. A Budak je bio punokrvni Hrvat, koji u tome vremenu nije podnosio Mađare. Srbi su ga vukli na povodcu od Niša do Valone, a on cijelo vrijeme nije podnosio Mađare, pa ni one mađarske Židove koji su ulazili u mađarsku mimikriju: prezime zvuči njemački, a ime je mađarsko. A Mađare nije podnosio niti Ferdinand, kojega su Srbi smakli. „Verujte, gospodine da su odmah iza bukureštanskog mira spremljene bombe za Ferdinanda.“ Analizirajući distancu Mile Budaka prema zarobljenim Mađarima, zapitao sam se koliko su Mađari pomogli Srbima u atentatu na Ferdinanda, ako ništa kroz prešućivanje obavještajnih spoznaja. Osim Srbije, i imperijalna Mađarska bila je zainteresirana da izravno podredi Bosnu i tako se spusti bliže Jadranu.

Logori i povijest koja je „počela s Jasenovcem“

Smiješni su pokušaji Srba i Srbijanaca da povijest hrvatsko-srpskih odnosa započinju s Jasenovcem, koji je zapravo bio nacistički kamp, geografski, prometno i jugoslavenski determiniran na polovici pruge od Zagreba do Beograda. Na istom bi mjestu bio podignut logor i da se Jugoslavija održala. Srbija je imala desetak sabirnih logora i nekoliko logora smrti, Beograd je postao prvi Judenfrei grad u Europi, pa ne vidim zašto se uporno oči domaće i svjetske Javnosti usmjeravaju prema Jasenovcu, koji su kontrolirali Nijemci? U srbijanskim logorima ubijeno je više Hrvata, nego Srba u “hrvatskim”. Kada govorimo o logorima, trebamo krenuti od onih srbijanskih, iz Velikog rata. Povijest hrvatsko-srpskih odnosa počinje davno, još za Branimira, kada je 879. odlazak Branimira pod okrilje Rima dao poticaj Bizantu da formira srpski etnitet. Tomislavova Bijela Hrvatska iskrvarila je u obrani Srba od Simeona. Isto se dogodilo hrvatskom bosanskom kraljevstvu, koje je zaštitilo Srbe. Stoljećima su nesretni Hrvati gledali Srbe i Srbijance kako pljačkaju ubijene hrvatske i ugarske vojnike, nakon bitke, kako dolaze iza Turaka i pljačkaju hrvatska sela, a tako su se neki i doselili u hrvatske zemlje. Misija? Srpska konfesija uživala je svu toleranciju Turske, a neprijatelji su bili Rim, Hrvati i Mađari, pa su Srbijanci pomicali svoje “predziđe kršćanstva”, onako kako su Turci napredovali.

Srpski teror u prvoj Jugoslaviji nepotrebno je šire elaborirati, jer je dovoljno indikativno ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Kao izravan rezultat srpske represije, pojavio se oslobodilački Ustaški pokret, koji je u svojim redovima okupio i brojne Židove, koji su u prvoj Jugoslaviji i prethodnoj Srbiji doživjeli žestoku diskriminaciju i progone. Prva Jugoslavija prirodno je ušla u savez s Hitlerom, ali se na nesreću Hrvata, po javnom priznanju Vladimira Bakarića, umiješala britanska agentura, pa su nacisti rasturili “moćnu Jugoslaviju” u samo nekoliko dana. Vladko Maček odbio je ponudu Nijemaca da on bude njihov servis zapadno od Drine, tako da je ta neslavna uloga pripala Ustaškom pokretu. Dakle, ustaše su kraj, a ne početak hrvatsko-srpskih odnosa. Nisu niti kraj, jer su ustaše pobijeni na kraju Drugog svjetskog rata od strane presvučenih četnika, orjunaša, i sovjetske agenture. Tada je planski proveden genocid, odnosno sasječena hrvatska mladost, što je kod Hrvata izazvalo demografske probleme, s posljedicama koje su još uvijek prisutne. U drugoj Jugoslaviji imali smo ponovno velikosrpsku represiju, umotanu u Staljinov komunizam, koji je 1948. preimenovan u Titov zbog hladnoratovske potrebe Zapada da izgradi alternativu u odnosu na sovjete. Na kraju se raspala i druga Jugoslavija, kada i svi drugi komunistički imperijalni savezi, a taj trenutak Srbi i Srbijanci iskoristili su za krvoločan pohod na Hrvatsku i BiH. Uskoro se u Vukovaru čula srpska zornica “Mila majko, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!” Branitelji Vukovara završili su u srbijanskim logorima, a nisu smaknuti samo zato što su Srbijanci procijenili da će biti velika smetnja Franji Tuđmanu. Ne mogu Hitler i njegovi rasni zakoni biti poravnanje za milenijske zločine velikosrba nad Hrvatima. Uostalom, Srbi su Hitleru bili servis u Srbiji, a Talijanima i u NDH.

„Časovi u kojima triumfira životinjstvo“

„Obrazovana, istančana duša gubi sve do golog životinjskog nagona za održanjem, a priprosto i nenjegovano srce pomisli, da bi se želučani sokovi mogli mirne duše, bez grijeha, umiriti u svojoj samrtnoj gladi uvelom butinom, mršavim listovima ili labavim mišicama – pokojnog druga, koji čas prije pade od gladi, od umora i studeni. Psi, crknuta magarad, lipsali konji – to su bile poslastice i od njih nijeste mogli ništa naći do golih, obijeljenih kostura, kojima se više ne bi mogao omrstiti ni kurjakov zub. Ljudi su ih lizali… Jeste li vidjeli kada čovjeka, kostur, prevučen sivom zemljastom kožom, koji umire i ne šapće molitvu Bogu, ne spominje sveta imena svoje drage majke, svoje vjerne žene i nejake dječice, nego samo pišti pokrhanim glasom: ‘Kruha, kruha — Glad –‘ i pritom ceri svoje bijele zube, ono jedino što je njemu još čvrsto?! Jeste li kada vidjeli čovjeka, umotana u slamu i vreće, gdje se otimlje s neznanim drugom o poljsko korijenje i zbog njega mu prinosi nož grlu, a pred godinu ste dana poznavali tog čovjeka kao oholicu, kicoša i rasipnika, kojega nijesu zadovoljavale kuhinje prvih svratišta?! Vi to nijeste vidjeli?! Nijeste. Znam. Ja sam ih vidio stotinama i živo sam osjećao, da u tim časovima, u kojima triumfira životinjstvo, žale, što nijesu učili pasti travu i ići goli umjesto što su tratili vrijeme po gimnazijama i sveučilištima. Oni su zaviđali svakom marvičentu, jer ono ne zna, što je poniženje” – piše nam Mile Budak u svojim memoarima “Ratno roblje”.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI