Od svog nastanka 1991. Hrvatska nije odredila svoj pravni identitet. Dokle god Hrvatska bude tumačila Domovinski rat kao 'obrambeni rat', a ne kao oslobodilački rat protiv jugokomunizma, dotle će bivša jugokomunistička garnitura i njihov liberalni podmladak s pravom sebe smatrati, ne samo pravnim i političkim nasljednikom Jugoslavije, već i jedinim zakonskim nositeljem moderne Hrvatske. Većinu hrvatske vladajuće klase ionako čini bivša jugokomunistička nomenklatura i njena mlađa anacionalna liberalna progenitura
Kapitalizam i njegov dvojac „slobodno tržište“, rastaču narode brže i bolje nego komunizam. Upravo je to i razlog zašto su 1991. brojni bivši komunistički aparatčiki u Hrvatskoj, i njihova medijsko-intelektualna klasa, objeručke prihvatili kapitalizam i njegov zajednički nazivnik – „liberalizam“. Sa stanovništva modernog liberala, svaka nacionalna svijest, svaka državna granica koče slobodnu trgovinu, otežavaju protok robe i ujedno vode do stalnih međunacionalnih trzavica i ratova sa susjednim narodima. Na protunacionalnim i liberalnim načelima zasnovani su nakon Drugog svjetskoga rata temelji Europske unije i njezinih supranacionalnih pandana, poput MMF-a i Svjetske trgovinske organizacije. Ako je teško izaći na kraj s nekim zamornim europskim narodom, kao što su Nijemci ili Hrvati, tada im treba samo uštrcati milijune neeuropskih došljaka, da bi se svi problemi riješili. Ono što komunistički komesar nije uspio terorom, njegov dvojac, EU komisionar uspijeva bajkama o kraju povijesti i stalnom ekonomskom rastu.
Europska unija je glavna institucionalna okosnica liberalne dogme u Europi. Prvenstveno je EU veliko dioničko (d.o.o.) društvo. Nije nimalo slučajno da je njezin pravi i prvobitni naziv bio 1956. – „Europska ekonomska zajednica“ (EEZ), a nimalo – kao što je trebao biti – Europska politička ili kulturna zajednica. Među liberalnim tehnokratima u EU-u i njihovim vazalima u Hrvatskoj, vlada pravilo da jedino bezgranični ekonomski rast najbolje rješava sve političke probleme. Jer, kada građani trguju, tada nemaju, navodno, vremena za političke svađe i sukobe. Po onom prastarom pravilu preuzetog od riječi ranog francuskog teoretičara liberalizma Montesquieua: „Trgovina omekšava običaje.“
Ubi bene, ibi patria
Potpuno je svejedno trgovcu, je li njegov kupac Talijan, Nijemac, Srbin ili Afrikanac. Trgovac ne smije imati domovinu. Trgovcu je bitno kako najbolje napraviti profit. Zamorno je europskim liberalima i brojnim EU komisionarima slušati hrvatske jadikovke o demografskom slomu ili niskom natalitetu Hrvata. Za liberalnog tehnokrata, bilo da on nosi ime plutokrat, oligarh ili tajkun, bilo da on živi u Bruxellesu ili u Zagrebu, postoj na dohvat ruke u Aziji i Africi zamjenska armija jeftine radne snage koja u pukih godinu dana može zamijeniti cjelokupnu hrvatsku radnu snagu – i to brže, manje zahtjevnije i puno jeftinije.
Po liberalnoj dogmi o slobodnom tržištu – slično bivšoj jugokomunističkoj dogmi o „bratstvu i jedinstvu“ – nitko u liberalizmu ne smije biti nezamjenjiv. Doduše, niti jedan od tisuće mladih Hrvata na putu za kruhom u inozemstvu, ne napušta Hrvatsku jer umire od gladi. No, svatko od njih zna da se bolje zarađuje na Zapadu i da klanske, rođačke i partijske žnore ne igraju u kapitalizmu ključnu ulogu u zapošljavanju. Slična je priča i s ostalim istočnoeuropskim državama. U posljednjih 20 godina, Poljsku je napustilo oko milijun mladih ljudi u potražnji za višim standardom i većom kupovnom moći. Katastrofičarske priče o domoljublju, stalni vapaji Crkve da mladi Hrvati moraju ostati kod kuće, često dolaze iz usta Hrvata koji su se financijski vrlo dobro snašli ili koji su materijalno dobro situirani.
Najveći, ali najkritičniji problem s kojim se Hrvatska susreće, nedostatak je njenog pravnog i političkog identiteta. To ne treba čuditi, jer Hrvatska nije stvorena u miru, nego u ratu. Od svog nastanka 1991., Hrvatska nije jasno odredila svoj pravni identitet. Dokle god Hrvatska bude tumačila svoj Domovinski rat kao „obrambeni rat“, a ne kao oslobodilački rat protiv jugokomunizma, dotle će bivše jugokomunističke medijsko-političke garniture i njihov liberalni podmladak s pravom sebe smatrati jedinim, ne samo političkim nasljednikom Jugoslavije, već i jedinim ispravnim nositeljem moderne Hrvatske. Većinu hrvatske vladajuće klase ionako čini bivša komunistička nomenklatura i njena mlađa anacionalna liberalna progenitura. Ako oni nisu znali položiti svoj jugoslavenski ispit od 1945. do 1990., iluzorno je očekivati da će oni danas znati upravljati Hrvatskom. Za buduće generacije Hrvata, Hrvatska ne pruža nikakve kratkoročne niti dugoročne političke i ekonomske perspektive…
Po dinamici slobodnog tržišta demografska, tj. etnička („rasna“) slika Europe i Amerika ionako se u posljednjih tridesetak godina dramatično izmijenila. Europska unija broji danas više od 10 posto, tj. oko 40 milijuna neeuropskog stanovništva. Stanovništvo SAD-a, koje je sedamdesetih godina prošloga stoljeća imalo 80 posto građana bijelog, europskog podrijetla, danas je spalo na 55 posto. I Hrvatska će također uskoro dobiti svoj pričuvni ili zamjenski narod, budući da se masovni afroazijski migrantski tokovi u pravcu srednje Europe, u potpunosti uklapaju u zakonske direktive Europske unije. Hrvatsku, paradoksalno, zasad spašava od afroazijskih migrantskih najezda njena poslovična birokratska aljkavost, kržljava socijala i političko-ekonomska disfunkcionalnost – što afroazijski migranti dobro znaju. Stoga svi oni hrle hametice u relativno uređene i još zasad bogate zemlje, kao što su Njemačka i Švedska.
Slobodno tržište je nespojivo s bilo kojom vrstom nacionalnog identiteta. Kao što navode bezbroj pravnih uredaba u europskom pravosuđu, liberalno slobodno tržište i njegova policija misli, strogo kažnjavaju svaki oblik diskriminacije protiv neeuropskih došljaka i svaki „govor mržnje“. Starosjedioc Nijemac ili Hrvat može vrijeđati svog sunarodnjaka do mile volje i to bez većih pravnih problema, ali njegov najmanji vic u javnosti na račun muslimanskog pridošlice ili afričkog došljaka, može ga odvesti u zatvor.
Doduše, hrvatska nacionalistička ikonografija i dalje se dobro prodaje, ali samo pod uvjetom da je ona dio trgovačkog folklora, navijačkih nogometnih histerija ili polusakrivenih drvoreza s portretima Ante Pavelića, Alojza Stepinca ili slika Gospina ukazanja u Međugorju, izloženih na priobalnim štandovima. Svaka nacionalna poruka koja prelazi okvire trgovačkih transakcija, pada pod stroge odredbe kaznenog zakona.
Ponos pederasta i Bijeli ponos
Za migrante neeuropskog podrijetla ili europske građane s transseksualnim, transpolitičkim ili transrodnim navikama zakonski je dopušteno u SAD-u i EU-u da s ponosom ističu svoj rodni, rasni, plemenski ili spolni identitet. U američkom visokoškolskom kurikulumu postoje već nekoliko desetljeća školski predmeti pod nazivima „Etnički studiji“ ili „Rodni studiji“, u kojima se s puno hvale i samohvale izmišljaju hiperrealne i romantične priče o krasoti i miroljubivosti neeuropskih naroda.
Na univerzitetskim kampusima u Europi i Americi, studenti neeuropskog podrijetla vole isticati svoj rasni neeuropski identitet, kojeg u pravilu prati kriminaliziranje Bijelaca i cjelokupne kulturne baštine njihove novoizabrane američke ili europske domovine.
Brišu se iz školskih programa detalji o nekadašnjoj praksi kanibalizma među brojnim afričkim plemenima u Kongu, a još se manje govori da su donedavno glavni pokretači racija i prodaje crnog roblja u sjevernoj Africi bili – arapski trgovci. Po novim saveznim uredbama, u južnim državama SAD-a užurbano se ruše spomenici i miču spomenari na bivše političare i vojnike separatističke Konfederacije, a također je i veliki pritisak američkih medija da se uklone iz javnosti imena 56 otaca, stvoritelja Amerike, budući da su svi od reda bili – Bijelci. U školama u Francuskoj već odnedavno je zabranjena drama „Mahomet“, klasika prosvjetiteljstva Voltairea, jer autor izruguje kao fanatika glavnog islamskog profetu. S predstojećem zamjenom stanovništva u Hrvatskoj, Sinjska Alka, Marulićeva „Judita“ i Mažuranićeva „Smrt Smail-age Čengića“ bit će zabranjeni, jer će se muslimanski došljaci iz Afrike žaliti da tekstovi hrvatskih književnika predstavljaju „govor mržnje“ protiv islama.
Građanin afričkog ili azijskog podrijetla, koji već živi ili je nedavno idošao u Europu ili Ameriku, postao je danas mitska figura; on mora biti pozitivan lik, ali i politička alegorija sveopće dobrote i tolerancije. Prestrašeni bijeli dvojac, u načelu domaći političar ili režimski intelektualac, koji vapi za medijsko-političkim reflektorima i tapšanjima po svojim ramenima, mora stoga nadglasati neeuropskog došljaka pokajničkim oponašanjem njihovih „kumbaya“ napjeva ili mazohističkim grimasama uperenim protiv samog sebe i tradicije svog europskog naroda.
U literaturi, takvu „teleskopsku filantropiju“ i lažni altruizam, srećemo u Charles Dickensovu romanu „Sumorna kuća“. Njegov glavni lik je rana feministkinja, žena koja stalno jamra nad teškim stanjem dalekih afričkih plemena, dočim su njena vlastita djeca u rodnoj Engleskoj – potpuno zapuštena. Većina tzv. nevladinih udruga u Hrvatskoj funkcionira na istim sadomazohističkim načelima mimikrije, tj. na masovnom oponašanju modernih pomodarskih multikulturalnih ideja. Nekad su bili u modi hvalospjevi internacionalnom proleteru, danas su u modi himne globalnom pederastu i migrantima iz Trećeg svijeta.
Razmišljati drukčije, naglašavati svoj ponos pripadnosti zapadnoj civilizaciji, ili svom europskom narodu, ili svojoj rasi, sve je teže i opasnije jer nosi stigmu desničarenja i fašizma, te u pravilu završava u zatvorskoj kazni ili profesionalnoj izolaciji. Svjetski mediji mudro, već puna dva desetljeća, zaobilaze činjenicu da je nekad najbogatija afrička zemlja, Južna Afrika, nakon micanja bijelog aparthejd režima 1991. i zabrane rasne segregacije, danas postala zemlja sa jednim od najvećih stopa crnačkog razbojstva i nasilja u svijetu.
Imigranti ante portas…
Nije situacija znatno bolja niti u vodećim europskim metropolama u kojima se bilježi sve veći postotak migrantskog kriminala protiv europskih starosjedioca u kojima brojne europske gradske četvrti postaju ratne zone u koje policija više ne zalazi. Strani diplomati u Hrvatskoj, koji po opisu svog posla vole iz puna grla docirati hrvatskoj javnosti kako „Hrvati moraju pokazati više tolerancije i sluha za višeetnički suživot,“ anonimno su se već razmigoljili ovo ljeto sa svojim obiteljima duž cijele jadranske obale. Znaju dobro da njihova Costa de Sol, Azurna obala, ili Key Largo, nisu više sigurni od egzotičnih afroazijskih nasilnika.
Jedan od osnovnih razloga što je Hrvatska ove godine potukla sve turističke rekorde, leži u činjenici što ona u svjetskim medijima danas slovi kao „sigurna turistička zemlja“ – što u slobodom prijevodu znači da je Hrvatska „bijela kršćanska enklava“ u kojoj nema niti straha, niti zime pred afroazijskim migrantima.
Zamjena stanovišta nije ništa novo u povijesti. Ona postoji od pamtivijeka. Pobjednik je često smatra politički ekspeditivnom i prijeko potrebnom u stvaranju svog državnog identiteta. I stotine tisuća Palestinaca morali su se iseliti izsvoje domovine 1948. godine i dati prostora židovskim doseljenicima. I Saveznici, na čelu sa sovjetskim komunistima, samo su u jednoj godini, tj. od početka 1945. do sredine 1946., likvidirali 2,5 milijuna etničkih Nijemaca i etnički očistili više od desetak milijuna njihovih sunarodnjaka duž cijele istočne Europe: od Königsberga do Kočevskog roga, od Krakova do Constante.
Kada postoji politička volja, sve je moguće, unatoč kasnijim žalopojkama gubitnika i pravnog kriminaliziranja gubitnika od strane pobjednika. Hrvatska je nakon „Oluje“ i masovnog bijega Srba iz Hrvatske, postala etnički prilično homogena država. No, nije za isključiti da će naseljavanjem pola milijuna afroazijskih imigranata u Hrvatskoj, Hrvatska početi žaliti za odlaskom Srba. Po prvi put nakon V. stoljeća, tj. nakon velike seobe naroda, Europa je danas izložena potpuno novim migracijskim tokovima koji zahvaćaju potpuno nove narode koji nemaju ništa zajedničko s europskom civilizacijom i kršćanskim tradicijama. Što je, dakako, samo daljnja potvrda da kapitalizam i njegovo slobodno tržište puno uspješnije i zasad puno bezbolnije ruši sve državne granice, sve nacionalne tradicije, nego li propali komunistički eksperiment.
Visoki demografski rast u Africi, uz neizbježive valove afričkih migranata, koji su započeli 2015. u pravcu Europe, tek su početak velikih zamjena stanovništva. Samo do kraja ovog stoljeća, stanovništvo Afrike narast će sa sadašnjih 1 milijarde, na 4 milijarde ljudi. Europski tehnokrati itekako su svjesni velikih političkih promjena i dolazećih međurasnih sukoba u Europi. Znaju oni, također, koji je najbolji politički i policijski lijek kojim se začas mogu zaustaviti imigrantski valovi i omogućiti repatrijacija afroazijskih migranta u njihove matične zemlje. No, njihove skrivene misli i želje, ako su izrečene u javnosti, ne uklapaju se u liberalnu dogmu o globalnom slobodnom tržištu. Dapače, one nose u pravilu etiketu fašizma, rasizma i uništavaju začas svaku političku i akademsku karijeru.
I Hrvati će su uskoro morati pitati, imaju li oni više antropoloških i kulturnih sličnosti s odbjeglim srpskim pučanstvom nakon „Oluje“, ili su im ipak draže mase došljaka iz Afrike i Azije koje stoje pred vratima… Problemi s kojima se Europa i SAD danas sreću s dolaskom zamjenskog stanovništva, samo su nastavak rata iz 1945. godine – ali drukčijim i puno opasnijim sredstvima.