Hrabrost u vođenju

Patrik Macek/PIXSELL

Plenković je napravio nesvakidašnje hrabar korak, kada je pokrenuo inicijativu za uvođenje tzv. lex-Agrokora. To rade samo hrabri ljudi; svi ostali koji bi bili u njegovoj ulozi, pustili bi stečajnim postupcima da zajedno sa svojom stihijom odnesu na tisuće radnih mjesta i da u lančanoj reakciji dovedu na stotine dobavljačkih poduzeća u propast. Mimo svih očekivanja, Plenković se izložio kritičnosti svekolike javnosti kada je predložio primjereniji postupak za rješavanje insolventnosti velikih sustava

                Kada u nekoj zemlji dođe do nepredviđenih zadataka, onda to jedni državnici nazovu krizom i ne učine ništa, dok se oni drugi odluče na državničke poteze. Za to treba imati hrabrosti, jer svaki iskorak prema problemu s kojim se sukobljavamo, nosi u sebi i prostor koji kritičari koriste u svojim obračunima s hrabrim ljudima koji žele učiniti promjene. Često se u kriznim situacijama, predsjednici, premijeri i parlamenti loptaju s odgovornostima koje nerado prihvaćaju; manjak hrabrosti tipičan je za pesimiste koji znaju da je svaka inicijativa podložna kritikama.

            Plenković je napravio nesvakidašnje hrabar korak, kada je pokrenuo inicijativu za uvođenje tzv. lex-Agrokora. To rade samo hrabri ljudi; svi ostali koji bi bili u njegovoj ulozi, pustili bi stečajnim postupcima da zajedno sa svojom stihijom odnesu na tisuće radnih mjesta i da u lančanoj reakciji dovedu na stotine dobavljačkih poduzeća u propast. Mimo svih očekivanja, Plenković se  izložio kritičnosti svekolike javnosti kada je predložio primjereniji postupak za rješavanje insolventnosti velikih sustava.  Još nedavno smo svjedočili da je jedino sudac Kolakušić iskakao iz onih uvriježenih okvira kada je stečajnim zakonima i postupcima trebalo dodati zdrave pameti – svi ostali su šutjeli. Zakon nije poznavao nikakve razlike među poduzećima koja bi postajala insolventna, pa je tako u jednom trenutku, slijedom stečaja velikogoričkog „Velkoma“, došlo do opasnosti da u stečajnu masu uđe i najveće vodocrpilište Zagreba, što si je jedan velmoža, koji je bio u dobrim odnosima s tadašnjim predsjednikom RH,  htio, pod slatki med, prisvojiti. Srećom, rudna bogatstva Hrvatske uživaju one zaštićenosti koje je definirala struka,  pa Zagreb nije ostao bez vode.        Razni primjeri ukazuju na to da se o ovako maloj zemlji, koja je tek 25 godina stara, mora voditi posebna skrb. Plenković je s ovim korakom pokazao velik senzibilitet za ekonomsko-političku realnost, ali je preuzeo na sebe i velik teret odgovornosti za uspjeh takvog projekta. Takvo što se rijetko viđa, pa Plenkovića po tome možemo usporediti s likom Konrada Adenauera (1876. – 1967.), koji je u svoje vrijeme skrbio i za međunarodno-politički položaj svoje zemlje  i za socijalno-ekonomski položaj  svojih građana. U povodu 50. obljetnice Adenauerove smrti, dopustit ću si  navesti nekoliko crtica iz njegova života, pa ćete vidjeti da nije neopravdano uspoređivati Plenkovića s njime.

                Bilježimo 50. obljetnicu smrti Konrada Adenauera, koji je modernu Europu više zadužio, nego mnogi drugi njegovi suvremenici. Rođen je 1876., kada je Bismarck bio prvi kancelar Njemačke. Već  1917., . izabran je za gradonačelnika Kölna, a nakon 1933., nacionalsocijalisti su ga smijenili i proganjali. U 73. godini, Konrad Adenauer postao je 1949. prvi kancelar Savezne Republike Njemačke, a ponovno je biran 1953., 1957. i 1961. godine. Konrad Adenauer bio je i prvi  premijer Savezne Republike Njemačke. Osnovne smjernice za vrijeme njegovoga mandata kao premijera (1949.-1963.), do danas određuju unutarnju strukturu i vanjskopolitičku orijentaciju Savezne Republike Njemačke. Priključivanje Savezne Republike Njemačke krugu zapadnih demokracija, europsko ujedinjenje i njemačko-francusko pomirenje, usko su povezani s imenom Konrada Adenauera. Ponovna izgradnja Zapadne Njemačke, prevladavanje posljedica rata, uvođenje socijalnoga tržišnog gospodarstva i dalekosežne socijalno-političke odluke, sve su se dogodile u vrijeme u kojem je Adenauer bio premijer. Stranka CDU, koja je 1945. nastala iz spontanoga vala osnivanja, kao “stranka premijera”, s Adenauerom je postala najuspješnija njemačka stranka   20. stoljeća. Njegov doprinos obnovi poslijeratne Njemačke, jačanju demokracije i integracije Savezne Republike Njemačke u zajednicu slobodnih država, od povijesne je važnosti. Njegovo ime također je usko povezano s europskim ujedinjenjem i njemačko-francuskim pomirenjem. Konrad Adenauer sudjelovao je u stvaranju Kršćansko-demokratske unije Njemačke (CDU) i znatno je utjecao na razvoj te stranke. Duhovni i politički korijeni te stranke nalaze se u kršćanskom i humanistički motiviranom otporu prema svakom obliku diktature, u kršćansko-socijalnoj etici i u liberalnoj tradiciji europskog prosvjetiteljstva. Vrijednosna načela i političke odluke koje su obilježile život i djelo Konrada Adenauera, zadatak su i obveza za sve građanske političke opcije u Europi, pa i Plenkovićeva HDZ-a. Skrb o promicanju i čuvanju tih obaveza, danas vodi Zaklada Konrada Adenauera, ali i niz političkih stranaka Europe, koje počivaju na načelima na koja nas djelo Adenauera obvezuje.

                Veliko „Da!“, kazao je turski narod na referendumu za uvođenje predsjedničkog sustava, koji se održao kako bi se mogle dogoditi ustavne promjene koje bi jamčile predsjednički sustav u toj zemlji. Mnogi narodi za sebe kažu da bi im trebao dobar diktator koji bi ih uveo u red, misleći pri tome da je demokracija za pametnije, odnosno za one političare koji se ne skrivaju iza procesa demokratskih odluka. Tako su i naši dragi Turci donijeli odluku koja im omogućuje neke promjene, koje bi uz parlamentarni sustav trebalo čekati desetljećima, pa zbog toga mnogi novinari proglašavaju „sumrak demokracije“ u Turskoj. Sjetimo se samo da smo i mi Hrvati, morali odgraditi dvodomni parlamentarni sustav, kako bismo mogli, u korak s vremenom, provesti i one promjene koje su nam trebale u fazi pridruživanja u EU. Za vjerovati je da i Turska ima mnogo toga na dnevnom redu što će se bržim načinom donošenja  odluka moći ostvariti i da se ovdje ne radi samo o smrtnoj kazni, koju bi Turska uvela za najteže delikte. Vidjeli smo i veliko veselje na ulicama Sarajeva, pa su se mnogi pitali – otkud im sada opet tolika empatija prema Turskoj? Odgovor je jasan i valja shvatiti da je turska opcija mentorstva Sarajevu, po mnogo čemu više urbanija, nego li neke arapske opcije mentorstva. Što se tiče međunarodnih odnosa, Turska postaje platforma na kojoj će rusko-američki dijalog imati što za raditi i za vjerovati je da će to biti tema koja će mnoge zaokupiti idućih godina.

                    Budimpešta je mjesto odakle je obitelj Soroš pobjegla, ne pred njemačkom okupacijom, nego pred ruskim snagama koje su poslije rata okupirale Mađarsku. Sorošev stav prema totalitarizmima je razumljiv. Njegove metode postizanja ciljeva su prijeporne, a njegov odabir jedine političke opcije (lijeve) bio bi legitiman, kada se ne bi radilo o čovjeku koji svojim imetkom nadmašuje mnoge države. Osnivač je i predsjednik Instituta, poznatijeg pod nazivom Otvoreno društvo, organizacije koja podupire aktivnosti u više od 50 zemalja širom svijeta.

                  Hrabar političar i državnik, Viktor Orban, itekako je znao da Mađarskoj treba vratiti atribute državnosti i staviti u balans zahtjeve ljevice i desnice. Jedan od doprinosa Mađarskoj opstojnosti je i Orbanov napor da se Mađarska naziva državom, a ne republikom, što je samo po sebi društveno uređenje koje ne jamči državnost. Orban je nastojao liječiti one traume koje je Mađarska proživljavala zbog sovjetskog utjecaja, od kojega je i sam Soroš pobjegao. Zato je i opravdano pitanje – kako to da ta dvojica Mađara ne idu ruku pod ruku? Odgovor je jasan: Soroš se svom silom i velikom generacijom plaćenih sljedbenika bori za apsolutnu moć ljevičara u čitavoj Europi. Kada ga se u medijima imalo dotakne, ili čak samo malo pipne, on i njegovi sljedbenici žestoko reagiraju ne štedeći nikoga. Kada ćete ovo čitati, nećete trebati čekati idući broj tjednika za reakcije, vjerojatno će me jako napasti kroz sva ostala glasila, baš kao što me je napao u ljeto 1999., kada je naš predsjednik Tuđman umirao, pa se on o tome usred Beča neumjesno izrazio. Tada je uspio čak i natjerati državne službenike da objave moju službenu bilješku, koja je interna stvar Ministarstva vanjskih poslova RH. Naravno, čim su socijalisti preuzeli Ministarstvo vanjskih poslova 2000., bio sam prvi koji je – letio na cestu. Ako na ovaj članak Soroševi spavači ne reagiraju medijski, vjerojatno je da će me tužiti.

                        Danas smo svjedoci da je Viktor Orban izrazio svoje neslaganje s načinom kojim Soroš upravlja ljudima. Naime, što je Soroš znao vrlo uspješno   raditi? Kakva ga je praksa dovela do ostvarenja svog sna, postavivši na noge CEU – Srednjeeuropsko sveučilište?  Soroš je, prije svega, znao prepoznati sklonost ljevičara prema njihovoj isključivosti, znao je da su ti ljudi spremni poginuti za svoju istinu i nisu skloni neka svoja načela prepuštati „ugrozi od diskusije.“ Samim time, našao je zajednički nazivnik kritične grupe s kojom je manipulirao. Alat je imao na raspolaganju, jer je vrlo rano uspostavio Sveučilište čiji modus stipendiranja i poticaja je više ličio na djelovanje političke zaklade, nego na Sveučilište. Kada se  tome pridoda onaj nevjerojatan fenomen, da je svatko tko je ljevičar „sam po sebi u pravu“ i da za njega postoji „samo jedna istina“, onda je to sve skupa idealno i sveučilišno certificirati, tako da je čitavoj priči dao i akademsku potporu koja pokriva više od čitave Europe. Toliko intenzivno djelovanje, političke zaklade nikada nisu uspjele ostvariti. Također je nevjerojatno da je CEU jedino Sveučilište koje je isključivo u svojim političkim stavovima; tu mjesta za pedalj desno od centra nema, samo je ljevica ta koja ima pravo na istinu!  Ovdje dolazimo do početka i kraja svih stranputica u koje se ljevičari upliću i iz kojih ne znaju izaći.

             Na početku, kada se netko počinje definirati ljevičarom, tada crpi uporišta u zagovorništvu raznih osobnih sloboda. To nije sporno i ne sukobljava se ni s kojom od normi u društvu u kojemu živi, međutim u drugoj fazi, kada te slobode prerastaju u svojim dimenzijama one razmjere koje je dotično društvo spremno tolerirati – dolazi do konflikta! To je za najveći dio ljevičara ujedno i put bez povratka, u kojemu dijalektički nadograđuju svoje stavove o slobodama, negirajući pritom sve što im stoji na putu.  Najgore je kada se i znanstveno obrađuju ideološki stavovi, pa neke tvrdnje i pojmovi postaju ideologizirani do krajnjih granica. Soroš je znao da ako mladim ljudima, znanstvenicima i stručnjacima dade samo malu potporu, dobit će sljedbenike. Tako je iz godine u godinu regrutirao svoje pobornike, mahom iz središnje Europe gdje se moglo, uz sasvim mali financijski poticaj dobiti – čitavog čovjeka. Vrlo brzo smo mogli primijetiti kako se impozantan broj profesora, „intelektualaca“ i ljudi iz kulture okupio oko Otvorenog društva i suprotstavio građanskim stavovima države. Kada god bi „kulturnjaci,“ kako su sami sebe prozvali, izašli na cestu ili u javnost, nisu nikada posumnjali u ispravnost svojih stavova i zahtjeva. Oni, jednostavno, imaju „pravo na: biti u pravu.“ Posebice je to vidljivo u umjetničkim krugovima, koji jasno daju do znanja da su upravo oni, ti koji imaju pravo odrediti tko je „in“, tko je „cool“ i tko je „opinionleader“ većine društveno umjetničkih kretanja.

           Recentni prosvjedi protiv školske reforme u Zagrebu ukazuju na takve stavove, ni najmanjim primislima se nitko od aktera prosvjeda nije upitao – treba li, možda, stvar raspraviti sa svojim oponentima ili ne. Brutalnost i samouvjerenost indoktriniranih ljevičara pokazala je toliku isključivost prema svemu ostalome, da je bila u stanju staviti ama baš sve u znak pitanja, ne dovodeći svoje vlastite stavove u pitanje. Najžalosnije je da je edukaciju tih ljudi većinom platila hrvatska država, a Soroš im je samo dodao kakvo stručno obrazovanje, konferenciju ili doktorat i to ne u cijelosti. Nerijedak je slučaj da takvim „znanstvenicima“, Hrvatska plati dnevnice, a oni dobiju i stipendiju koja pokriva boravak i tako naši porezni platiše, koji čine „main-stream“, postaju platitelji dijela takvih znanstvenih poduhvata koji su mahom s lijevim predznakom. Danas u svijetu postoje političke zaklade koje se bave obrazovanjem za potrebe svojih političkih paradigmi, a sveučilišta bi trebala biti po tom pitanju – neutralna. Sorošev CEU pokazao se politički pristranim, a niti jedan poznati desničar tamo nije našao temelje svoga obrazovanja. Sada, kada je Orban ukazao na pristranost CEU-a, osim prosvjeda u Budimpešti, došlo je i do orkestriranih pisanja pisama ljevičara iz inozemstva. Tako je pismo potpore Sorošu uputio francuski državni tajnik za europske poslove. U ime Francuske. Iako ćemo uskoro na izborima u Francuskoj saznati kako Francuzi razmišljaju, sada moramo vjerovati da je to pismo, Harlem Désir, bivši prvi tajnik Socijalističke partije Francuske, napisao u državnom interesu. Mnogi pobornici Soroša, potpomognuti njegovim indoktrinacijskim mehanizmima, stasali su u proteklih 25 godina u utjecajne ljude, pa izjava prijašnjeg premijera Malezije, Mahathirabina Mohameda, da je George Soroš, zbog špekulativnih investicija preko svojeg fonda „Quantum“, krivac za ekonomski slom tržišta u Istočnoj Aziji 1997., zvuči gotovo kao teza na rubu teorija zavjera.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI