Nekadašnji smijenjeni voditelj Hrvatskih studija dr. Ante Čović konačno je uspio uspostaviti kontrolu nad Studijima te da će njihova sudbina uvelike ovisiti o njegovoj (samo)volji. Ostaje otvoreno pitanje koliko mu je u tome asistirao njegov nekadašnji zamjenik, danas ministar znanosti
Priča o legitimnosti i potrebi postojanja Hrvatskih studija traje već četvrt stoljeća. Pokrenuti su 1992. godine na prijedlog tadašnjeg rektora prof. Marijana Šunjića kao jednogodišnji, sveučilišni Studij hrvatske filozofije i društva s intencijom da se intenzivnije proučava hrvatska filozofijska i kulturna baština. Godinu dana kasnije jednogodišnji studij je primarno zaslugom rektora Šunjića pretvoren u četverogodišnji studij na kome se paralelno moglo studirati filozofiju, sociologiju i studij hrvatske kulture (kroatologiju). Rektor Šunjić me je tada imenovao u Osnivački odbor s intencijom da svoja iskustva sa studija iz Savezne Republike Njemačke prenesem na visoko školstvo u tek proglašenoj samostalnoj Republici Hrvatskoj. Za voditelja Hrvatskih studija rektor Šunjić je imenovao dr. Antu Čovića, docenta filozofije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Imenovanje Čovića u javnosti je tada izazvalo zaprepaštenje, šok i konsternaciju. Naime, bilo je neshvatljivo da jedan docent koji je doktorirao tek u četrdesetoj godini kod praksisovca Milana Kangrge s tezom “Marksizam kao filozofija svijeta” bude imenovan voditeljem studija koji bi trebao biti alternativa marksističkoj indoktrinaciji na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Čovićeva disertacija s hvalospjevima Marxu i marksizmu obranjena je u godini pada Berlinskoga zida i sloma komunizma diljem Europe.
Da je nakon uspostave demokratske vlasti u Republici Hrvatskoj provedena sustavna lustracija, kao što je bio slučaj s micanjem marksista u politici i akademskoj zajednici u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Ante Čović bi bio među prvima koji bi sigurno ostali bez posla, jer tada osim knjige o marksizmu i nekoliko članaka na istu temu nije imao ništa drugo objavljeno. Međutim, umjesto otkaza, docent Čović neprimjetno se ušuljao u fotelju ministra znanosti u Vladi demokratskog jedinstva gdje je izdržao samo do prve rekonstrukcije te vlade. No, kratki, osmomjesečni boravak na poziciji ministra znanosti dr. Čović je iskoristio za izgradnju svojih struktura moći. Njegova moćna hobotnica koju je tada instalirao u znanstvenim institucijama, koje su bile od njegova posebnog interesa, ostala je do današnjega dana. Paradoksalno je da je jedini ministar znanosti koji je pokušao ozbiljnije ugroziti Čovićevu moć u hrvatskoj znanosti bio Željko Jovanović. No, Jovanovićevi pokušaji da ograniči Čovićevu moć i njegov utjecaj smanjenjem novčanih sredstava za dodjelu časopisima, poklopili su se s prosvjedom akademske javnosti protiv Jovanovićeve ekipe u MZOS-u koja je imala namjeru visokom letvicom znanstvenih kriterija internacionalizirati hrvatsku znanost. U tom kontekstu najglasniji su bili predstavnici hrvatske humanistike koji su inzistirali na pravu objavljivanja članaka na materinskom jeziku te da takve publikacije budu valorizirane istovjetnim s onim međunarodnim. Razumljivo je da je zbog financijskih razloga među najbučnijim Jovanovićevim protivnicima bio dr. Ante Čović, urednik časopisa Filozofska istraživanja. Ministar Jovanović je preko noći proglašen izdajnikom nacionalnih interesa, a njegovi bučni protivnici dobrano su profitirali nakon smjene Jovanovića.
Neobičan je historijat izgradnje moći u akademskoj zajednici koju je ostvario Ante Čović. Nakon što ga je predsjednik Tuđman razriješio dužnosti ministra znanosti, Čović se uspio nametnuti kao najintenzivniji promicatelj uspostave paralelnih akademskih institucija koje su trebale konkurirati marksističkim strukturama. Državno vrhovništvo je nakon ulaska 70-ak tisuća bivših komunjara u HDZ odlučilo da nema smisla provoditi lustraciju zbog rata i ugroženosti Republike Hrvatske. U tom kontekstu treba razumjeti Čovićevo imenovanje za voditelja Hrvatskih studija, 1993. godine. Čović je, zapravo, jedini imao razrađen program, mogao je to napraviti jer je bio ministar znanosti pa je delegirao posao svojim bliskim suradnicima, imao je jaku mrežu svojih ljudi, prihvatio je povratnike iz inozemstva i hrvatske dijaspore. Mora mu se također priznati da je bio dobar organizator. Pod Čovićevim vodstvom Hrvatski studiji su u dvije godine upravljanja postali respektabilna akademska institucija koja je kao sveučilišni studij u javnosti ipak izazivala respekt i uvažavanje jer je predstavljala nešto novo što se ubrzo u javnosti počelo poistovjećivati s novoproglašenom Republikom Hrvatskom. Na koncu, možda je i najveći doprinos osnutka Hrvatskih studija bio to da je vršen pritisak na Filozofski fakultet i Fakultet političkih znanosti da provedu reformu nastavnih programa i prihvate izazov za konkurencijom.
Rektor Šunjić je ipak bio nezadovoljan razvojem Hrvatskih studija, a jedan od glavnih razloga smjene voditelja dr. Ante Čovića i njegova zamjenika dr. Pave Barišića bio je to što je financijsko poslovanje sveučilišnog studija Hrvatskih studija išlo preko Instituta za filozofiju, a ne preko rektorata. Drugi je razlog bio da su Čović i Barišić uhljebili na Hrvatske studije svoje bivše marksističke prijatelje koji su preko noći postali promicatelji hrvatske duhovne obnove. Rektor Šunjić je nakon smjene Čovića i Pave Barišića za novog voditelja imenovao povratnika iz Njemačke dr. Ivana Kordića koji je doktorirao u Freiburgu o hrvatskom teologu i filozofu Matiji Vlačiću Iliriku. Smijenjeni Čović od 1996. godine počinje plesti svoju mrežu u akademskoj zajednici kako bi vratio Hrvatske studije u smjeru koji je osobno zacrtao pri njihovu osnutku.
Prošli tjedan mogli smo u medijima saznati da je Rektorski kolegij Sveučilišta u Zagrebu predložio da se upisne kvote za studij filozofije na Hrvatskim studijima rasporede na ostale studijske smjerove, a da se na filozofiji u ovoj godini ne upisuju novi studenti. Senat je prihvatio prijedlog Rektorskog kolegija, a obrazloženje za “nultu stopu” studija filozofije iznio je profesor filozofije, prorektor Ante Čović da bi, naime, odobravanje upisa studija filozofije na Hrvatskim studijima “bilo utrostručavanje takva studija na Sveučilištu u Zagrebu.” Nakon što je Senat Sveučilišta u Zagrebu prihvatio prijedlog da u ovoj godini ne bude upisa studenata filozofije na Hrvatskim studijima, javio se i pročelnik Hrvatskih studija izv. prof. Mario Grčević priopćenjem da je “glasovao u skladu s prijedlogom Rektorskoga kolegija. Polazim od toga da će se novi studijski program koji će se izvoditi na reformiranom Odsjeku za filozofiju razviti tako da bude u skladu s misijom Hrvatskih studija te da će uključivati filozofsku tradiciju i baštinu kakva se stoljećima ostvarivala na hrvatskom kulturnom prostoru.”
Pročelnik Hrvatskih studija je svojim priopćenjem razjasnio u kojem grmu leži zec: filozofija na Hrvatskim studijima treba biti u skladu s hrvatskom filozofskom baštinom, a ona je svojim većim dijelom bila platonička i novoplatonička, dok se donekle može reći da je bila i hermeneutička filozofija zahvaljujući prije svega utemeljitelju hermeneutičke metode Matiji Vlačiću Iliriku. Danas se ove dvije filozofijske struje uopće ne proučavaju prema važećem programu studija filozofije na Hrvatskim studijima, jer tamo dominira isključivo analitička filozofija. Prorektoru Čoviću i kroatistu Grčeviću očito smeta etablirana analitička filozofija koju je teško dovesti u vezu i kontekst sa studijem kroatologije i sociologije, ali se može dovesti u blisku povezanost sa studijem psihologije. Međutim, studij filozofije nije nastao preko noći. Godinama je provođena selekcija filozofa analitičke orijentacije, a otkazivana suradnja vanjskim suradnicima koji su uvaženi svjetski eksperti za tzv. kontinentalnu filozofiju. Tome je jamačno pridonio i gospodin prof. Damir Boras kada je prije desetak godina predložio Hrvatskim studijima da zaposle analitičkog filozofa Pavela Gregorića koji je imao velikih problema na postmarksitičkom Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Neshvatljivo je da isti Damir Boras koji je kao dekan Filozofskog fakulteta predložio da se kolega Gregorić zaposli na Hrvatskim studijima deset godina kasnije indirektno prigovara na analitičkoj filozofskoj orijentaciji Hrvatskih studija. Filozofski svjetonazor ne može se preko noći formirati niti je moguće tako jednostavno doživjeti slučaj “pavlovskog Damaska”. Po mome mišljenju bilo bi primjerenije da se ostavilo filozofiju onakvom kakva jest, a da se potrebu za intenzivnijim proučavanjem hrvatske filozofijske baštine moglo ostvarivati kroz intenzivan studij kroatologije, odnosno hrvatske kulturne baštine.
Ostaje složeno pitanje involviranosti dr. Pave Barišića, ministra znanosti i obrazovanja u priču s “nultom kvotom” za studij filozofije na Hrvatskim studijima. Ministar se uvijek može vaditi na obrazloženje da poštiva i uvažava autonomiju sveučilišta, odnosno da ne može mijenjati odluke Senata. Pokušaj da se pronađe uzročno posljedična veza između činjenice da su četvorica profesora s Hrvatskih studija prijavili dr. Pavu Barišića saborskom Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju zbog plagiranja te odluke Senata da se ide u postupno ukidanje filozofije na Hrvatskim studijima, teško je dokazati. Puno je toga indikativno u cijelom slučaju, ali do konkluzivnog izrijeka je teško doći. Pokušaj nekih saborskih zastupnika da se “slučaj Augsburg” dovede u vezu s ukidanjem filozofije na Hrvatskim studijima, pokazuje koliko su dotična gospoda neinformirani.
Nakon svega može se konstatirati da je nekadašnji smijenjeni voditelj Hrvatskih studija dr. Ante Čović kao prorektor Sveučilišta u Zagrebu protiv koga su četvorica kolega s Hrvatskih studija podnijela prijavu saborskom Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju zbog autoplagiranja, konačno uspio uspostaviti kontrolu nad Hrvatskim studijima te da će njihova sudbina uvelike ovisiti o njegovoj (samo)volji. Ostaje otvoreno pitanje koliko mu je u tome asistirao njegov nekadašnji zamjenik, danas ministar znanosti. U svakom slučaju, jadna je država u kojoj se ukida studij filozofije, a još jadniji svi oni koji su na različite načine tome kumovali. Hrvatski studiji su godinama slovili kao “HDZ-ova tvorevina”, a danas ih prati ironija povijesti da je njihovo ukidanje krenulo u vrijeme vladavine HDZ-a.