Islam DA, Europa NE!

f1.tv

Stari kontinent danas živi od periferije: od zemalja koje razumiju njezinu suštinu. Višegrad to razumije, Bruxelles ne.

U petak, 20. travnja, autor ovih redaka, zajedno s Tomislavom Sunićem, diplomatom i profesorom, te Dominique Millet Gérard, profesoricom na Sorboni, koja je svjetski poznata istraživačica književnosti bio je u Hrvatskom saboru gost generala Željka Glasnovića. Zapravo, susreli smo se u Klovićevim dvorima, kako bi pogledali prekrasnu izložbu o Katarini Velikoj (iz Ermitraža). S veseljem smo ugledali skupinu djece iz osnovne škole koju su – pred velikom slikom donošenja hrvatskog ustava (rujan 1900.), u predvorju velike dvorane Sabora – učiteljice poučavale o hrvatskoj državi, njezinoj povijesti i ljudima koji su doprinijeli stvaranju njezine državnosti. Djeca su s velikim zadovoljstvom slušala o onome što nazivamo nacionalnost, narod i što bi svaki čovjek trebao smatrati prvom vrijednošću, pored Boga.

Tristotinjak kilometara dalje, na Bledu, se u istom trenutku zaključivao jubilarni sastanak globalnog Pena, koji je održan pod geslom ‘Zid, granica, međa’ (to je bila intonacija najvažnijeg odbora u hotelu Park na Bledu). Spisateljskom je duhu otuđena financijska oligarhija, koja sada predstavlja svjetski Pen, ljudima poručila da su nacionalizam, nacija i sve srodno, od ovog proljeća stvar prošlosti. Počasna je gošća bila Širin Ebadi, koja je rekla:

„Svi znamo da je sloboda govora prvi korak ka demokraciji. Ali to također ima ograničenja, ne postoje prihvatljive propagande za ratove i mržnju. Kao u ova dva primjera, uspostavlja zid u srcima ljudi. Ovakvi su zidovi mnogo opasniji od geografskih granica i zidova.

Oni rezultiraju ksenofobijom, islamofobijom (podcrtao Boštjan Marko Turk) i otuđenjem ljudi. Pisci koji su vezani za pravdu i istinu ne smiju pisati na način kojim u srca ljudi smještaju zidove. Dužni smo govoriti istinu. No, moramo iznijeti istinu u cijelosti, ne samo njezine dijelove“ (preuzeto od slovenske tiskovne agencije).

Širin Ebadi je odvjetnica, a istodobno i dobitnica Nobelove nagrade (2003) zbog borbe protiv islamskog nasilja (iranski klerici) koje se proteže preko cijelog iranskog društva. Osoba koja je primila najviše priznanje na planetu za uklanjanje zidova, sada zidove – u ime iste religije (islam), postavlja sama. Upozorava na opasnost od „islamofobije“, iako je postala žrtvom samog islamskog fundamentalizma. Kao takva je i odlikovana. Istodobno, to znači da otvara put islamu protiv kršćanstva u Europi. Ali, kao što je i sama doživjela: islam je totalitaran: ako uspije, Europi će učini jednaku štetu kao što je učinio njoj. Hoće li potom i Europa zaslužiti odlikovanje Nobelovom nagradom za mir? To bi bilo sasvim politički ispravno. Toliko daleko smo stigli na putu samoupropaštenja.



Pisci su se odavno prestali baviti književnošću: sada se posvećuju politici, još bolje, izgovaranju onoga što se utvrdilo kao norma mišljenja. Europa nikada nije bila toliko ugrožena, nikada toliko intelektualno osiromašena. Najveća europska književnost, francuska, kao da je prestala postojati s genijem Marguerite Yourcenar, osamdesetih godina prošlog stoljeća. To je bio posljednji krik književnosti koji je europskom čovjeku otvorio horizont i ravnao ga na put k vječnosti i samome sebi.

Danas, u francuskoj književnosti, »put k samome sebi« očituje se kroz autore kao što su Michel Houllebecq i Catherine Cusset. Njihov je predmet čovjek u potpunom propadanju. Ali takav stav je politično korektan. Nema romana koji bi dostigao javnu čast, ali ne bih govorio o depresiji, ludosti, žestokim pićima, samoubojstvu, sodomiji, prerezanim grlima, apaurinima, xanaxu, sex swingu i takvim stvarima. Nacionalnost, ljubav prema domovini, koja je odlikovala toliko genija, od Dantea do Marka Veselice, je element koji je izrazito zabranjen. Upravo u trenutku kada smo bili gosti generala Glasnovića u Hrvatskom saboru, Catherine Cusset, istovremeno pobjednica jedne od najvećih francuskih nagrada, ‘Prix Goncourt’, u Ljubljani je predstavljala svoje stavove. Kakva nevjerojatna slučajnost. Njezin posljednji roman „L’Autre qu’on adorait“ („Drugi kojeg se voljelo“) govori upravo o ekstremnom izrazu političke ispravnosti. Da Europljanin mora biti manično-depresivan i kao takvi naklonjeni smrti. U pozadini krije se ideja o globalnom likvidiranju intelektualnih elita. Knjiga naime iznosi kritiku najprestižnije škole u Francuskoj, ‘t. z. École normale supérieure’. U recenzija u ‘Le Mondu’ čitamo ovakav rezime: „“Drugi koji volimo“ (inspiriran Hervé Guibertom koji je već 1991. umro od HIV) govori o nizu činjenica koje su dovele Thomasa Bulota, prijatelja i ljubavnika Catherine Cusset, da je učinio samoubojstvo 2008. godine, nakon što je osjetio da je propustio svoj život. Nije se naime uspio integrirati u ‘École Normale Supérieure’, niti zadržati mjesta na američkom fakultetu, niti nije uspio napisati roman“. Zajednički nazivnik ovakve političke korektnosti: Europa ne treba intelektualnu elitu koja bi joj kazala put u budućnost. Islam da, Europa ne.

Stari kontinent danas živi od periferije: od zemalja koje razumiju njezinu suštinu. Višegrad to razumije, Bruxelles ne.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI