Istina Diane Obexer je postala krivotvorina Jasenovca

Tomislav Miletic/24sata

Nasuprot Austrijancu Adolfu Hitleru, kao apstrakciji zla, imamo Austrijanku Dianu Obexer, kao izvor dobra. Potpunoj personifikaciji skrbi odgovara totalna nebriga sustava. Dianini stenogramski zapisi zasigurno su dokumentacijski dragulj, a objav ljeni 'prijevod' lako može biti tendenciozan literarni uradak

Kartoteke i fotografije spašene kozaračke djece već 70 godina koriste se kao dokumentacija Jasenovca o – smaknutoj djeci. Dakle, i ono pozitivno u NDH koristi se za podgrijavanje velikosrpskog mita o Jasenovcu kao logoru smrti. Besramne krivotvorine takozvanog “Jasenovac Research Instituta” u New Yorku i lažni popis žrtava Spomen područja Jasenovac u Hrvatskoj, sa oko 60 tisuća upisanih imena, nisu izdržali test vremena. Popis je toliko nabacan, da su dodani i oni partizani koji su poginuli u borbama u Dalmaciji, pa i neki poginuli pripadnici ustaških postrojbi.

Frtalj istine Nataše Mataušić
Ravnateljica Spomen područja Jasenovac bila je Nataša Jovičić, dok je Nataša Mataušić muzejska savjetnica u Povijesnom muzeju i predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac. Koliko su Nataše pridonijele tome da u Hrvatskoj službeno preživi velikosrpska teza da su prosječno svakog dana 1942.ustaše u Jasenovcu usmrtili 150- 200 zatočenika? Svetkom, petkom, subotom, nedjeljom, radnim danom, pa i na rođendan poglavnika. Čak 12 Srebrenica samo 1942. godine! Svaki mjesec nova Srebrenica. I još bosanski muslimani tvrde da su u prošlom ratu loše prošli. Sa samo jednom Srebrenicom u pet godina agresije! Povjesničarka Nataša Mataušić objavila je o Jasenovcu fotomonografiju, u koju je nesvjesno uvrstila mnoge opake krivotvorine, pa je danas nesretna što je njenaznanstvena razina dovedena u pitanje. Svoj doktorski rad objavit će pod naslovom “Diana Budisavljević i akcija spašavanja djece žrtava ustaškog terora”. Dakle, ostaje na svom zacrtanom pravcu. Već sam naslov vuče na implicitno podmetanje. “Vjerojatno su svi prije mene izbjegavali tu tešku temu” – izjavila je. Isuse, pa osobno sam napisao više tekstova na temu Diane Obexer, godinama prije nego što se oglasila Nataša Mataušić. Napominje da je Oskar Schindler spasio 1500 Židova iz nacističkog logora, da je Eva Sendlerova spasila oko 2500 Židova iz varšavskog geta i da je Diana Budisavljević osobno iz logora izvukla 7500 djece! Prošverca jedno dijete, pa sutradan petero djece, pa treći dan dvoje i tako prođe rat, a nacisti i ustaše blentavo bleje i nikako da ukopčaju kako ih Diana pravi budalama. Osjetite li kuda Nataša Mataušić smjera: Diana nije pomagala djeci izbjegloj s Kozare, iz Podkozarja i Banije, nego djeci koju su ustaše zatvorili u logore! Dianini posjeti bolnicama Lobrograda i Stare Gradiške zakriljuju sve ostalo. Koliko se zna, Silvija Szabo posjetila je jasenovački muzej i šokirala se kada je tamo pronašla kartoteku i fotografije spašene kozaračke djece kao evidenciju djece smaknute u logoru Jasenovac. Albumi spašene kozaračke djece prebačeni su u Jasenovac iz Više škole za socijalne radnike, gdje su skrivani u potkrovlju. Diana, zapravo, nije mogla izvesti bilo koga iz bilo kojeg logora. Navodno je sudjelovala u premještanju djece iz bolnice/doma u Loborgradu i iz dječje bolnice u Staroj Gradišci. Na razini intervencije Crvenog križa, sklonjena su pothranjena djeca, kao i ona koja nisu bila zahvaćena smrtonosnim epidemijama, kojima se nitko nije usudio ući u sobe, pa niti Diana i ekipa. Transport sa 700 djece iz Stare Gradiške stigao je u Zagreb 11. srpnja 1942. “Prijevod” daje naslutiti da su ta djeca tajno izliječena na Medicinskom fakultetu. Meni to nekako vuče na znanstvenu fan-astiku, bez obzira kako je kotirao kirurg i profesor Julije Budisavljević. Saznajemo da je Vjekoslav Luburić upitao, “što imaju brinuti o srpskoj djeci – zašto ne brinu o katoličkoj i muslimanskoj djeci koja su također gladna?” Vjerujem da bi Diana odgovorila da je za takve brinulo ustaško minstarstvo skrbi. Takvu mogućnost Partija nije dala niti naslutiti, kao što je ne dopuštaju niti današnji samozvani društveni arbitri. Svejedno, Nataša Mataušić ustrajava: “Diana je osobno iz Jasenovca i okolnih logora izvukla oko 7500 djece. Ona je osobno išla sa sestrama i liječnicima Crvenog križa i najprije bi tu djecu popisala i odvela u Zagreb ili Sisak, gdje su bili smještani u neke ustanove ili kod obitelji. To možemo sa sigurnošću reći. Ona je imala evidentirano 12.500 djece. To su bili oni koji su prošli kroz Zagreb. Recimo, iz Beograda u dva navrata oko 500 djece, koja odlaze na oporavak u Švicarsku – nisu sa Kozare,već su iz drugih ratom zahvaćenih područja.” Vidite, kako se to krasno dozira. Ponovno imamo niimplicitnih podmetanja. Glavnina kozaračke djece nije vidjela Jasenovac, nego su se gladna i već bolesna djeca pojavila na ekonomijama Jasenovca, južno od Zagreba, gdje su nahranjena, i gdje su primila prvu medicinsku pomoć, a nakon toga udomljena u obiteljima Zagreba, Jastrebarskog i Siska. U samom sabirnom i radnom logoru Jasenovac pojavile su se obitelji koje su od Podkozarjaskrenule na sjever i na sjeveroistok.  Nataša Mataušić dala je intervju srbijanskoj internet stranici www.slobodnaevropa.org. Propustila je naglasiti da se u nekim potresnim svjedočanstvima radi o djeci u dječjoj bolnici u Staroj Gradišci. “Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć već prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijetekoje se nekako može povesti, povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila na smrt bolesna, nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili… Pogledala sam što je s mojim malim bolesnicima. Opet su neki umrli. Tada su došli logoraši koji su trebali odnijeti jadna mrtva tjelešca. Iako je krpa pokrivala mali teret, neka ručica, neka nožica mršava do kostiju visila je i tako su prolazili kraj žena na livadi. Prolazili su među njima, uzduž čitavog reda žena.”

“Evidencije ubijene djece u Jasenovcu” zapravo su kartoteke spašene djece, koje su načinjene prilikom prihvata i udomljivanja napuštene i izbjegle kozaračke djece. Protuhvatska propaganda dugo je prikazivala tu djecu kao žrtve ustaškog režima, a zapravo su nesretnici prošli pakao unutar četničkog terora i partizanske terorističke strategije. Četnici i partizani počinili bi zločine i tako uznemirili naselja i cijele teritorije. U svibnju 1942. četnici i partizani pobili su muslimane i katolike Prijedora. Nakon intervencije njemačkih formacija, kukavice su se razbježale na sve strane, ostavljajući svoje obitelji na milost neprijatelju.

Dianina unuka, psihologinja Silivija Szabo, načinila je selekciju i prijevod stenogramskih dnevničkih zapisa svoje bake Diane Obexer Budisavljević, još u godinama raspada Jugoslavije, da bi Hrvatski državni zavod tek 2003. objavio “Dnevnik Diane Budisavljević”. Sve je to na svoj način uvrnuto i pokazatelj velikog defekta u svijesti nacije. Zašto uvijek dobivamo nečiju interpretaciju, umjesto originala? Historiografija i Javnost hitno trebaju fotokopije originalnih Dianinih stenogramskih zapisa, zapravo samo onih zapisa koji će proći znanstvenu provjeru autentičnosti. Ta dokumentacija pripada hrvatskoj povijesti i hrvatskoj državi, pa se treba pohraniti u Hrvatskom državnom arhivu. Ozna je oduzela Diani kartoteku spašene i udomljene kozaračke djece, s više od 12 tisuća upisanih osoba. Riječ je o tiskanim karticama veličine 12 x 9 centimetara. Diana je izvještaj o svome humanitarnom radu za vrijeme NDH predala
Uličnom odboru AFŽ-a. Eto, što je život. Oznaši su prikrili bilo ka-kvu državnu skrb za vrijeme NDH,a danas se trude dokazati da je sva ta skrb osobno djelo Diane Budisavljević, što vuče na dobar holivudski scenarij tipa “Dianina lista”, ali nema uporište u onome što se zaista dogodilo. Novinar Dragoje Lukić i sam je bio kozaračko dijete, a napoznatija je Božidarka Frajt.

 Novi protuhrvatski redizajn



Možete li zamisliti šok oznaškog predatora kada mu je Diana rekla kako je sudjelovala u ustaškom spašavanju napuštene i izbjegle kozaračke djece, uglavnom srpske nacionalnosti. Ono, cenjena usta cenjenog druga ostala su razjapljena do poda, nekih pola sata. On je baš to jutro, zajedno s drugovima, pobio nekoliko napuštene djece hrvatske nacionalnosti, da malo zatre ustaško sjeme. A hrvatska djeca ostala su napuštena jer je dan ranije povješao njihove roditelje. Malo se toga promijenilo od tih nesretnih dana. Isti su oznaši kao eskadroni pomirenja i smrti 90-ih hladno smaknuli najveće hrvatske domoljube. U okvirima današnje mimikrije velikosrpskog djelovanja, “hrvatska” policija uhitila je u Kninu na sam Dan pobjede sedmoricu hrvatskih branitelja iz redova HOS-a, jer su iz govorili svoje ratne pozive i pozdrave, i isticali druge simbole HOS-a u vrijeme obrambenog Domovinskog rata, odnosno agresije Srbije na RH i BiH. Branitelj izgovara poziv “Za dom”,a onda ostali odgovaraju da su “Spremni”, što se uobičajeno knjiži kao “Za dom spremni”. Sve je to na svoj način lingvistička razina, odnosno civilizacijski izraz okrenutosti Hrvata domu i obitelji. Valjda HOS-ovcigriješe što ne kažu da su “Za Domovinu spremni”. Ima i heraldike, jer Srbi bolje znaju od ustaša s kojim poljem počinje hrvatski grb, crvenim ili bijelim. Srbi se bave hrvatskopoviješću od svog dolaska u hrvatske zemlje. Čudi me da se HOS-ovci nisu dosjetili svoje simbole zapisivati stenogramski, da tako jednostavno izraze svoju ilegalu u zemlji koju su obranili. Hrvatsku danas doslovce isrpljuju svi ti profesionalni društveni nametnici, koji ne proizvode ništa konkretno, koji ne poznaju ekonomiju i bježe od svakog konkretnog rada, koji su na stalnom i dobro plaćenom dežurstvu glede njima odvratnih hrvatskih nacionalnih simbola. Tako je cijela Hrvatska pretvorena u jedanveliki logor, u kojemu se čuvari Jugoslavije prezentiraju kao zaštitnici civilizacijskih vrijednosti, pa ako nekom od tih kretena logorska uprava obustavi financiranje, isti idiot prepoznaje fašizaciju okupacije, kao da je drukčija okupacija moguća. Svoje velikosrpske mitove o hrvatskoj genocidnosti podmeću pod – znanost.

Sve u NDH bilo je zlo…

Moramo se zapitati, zašto je ovih dana pokrenuta prava histerija obožavanja humanitarke Diane Obexer? Istina, žena je bila predivna. Svojom sveukupnom pojavom, kilometrima iznad današnjih filmskih ljepotica. Ali, te nesretne 1941. napunila je pedeset godina, pa su joj preostale humanitarne uloge. Bit će da su u pitanju drugi odnosi. Naime, u tijekuje pokušaj da se iz naše svijesti i našeg pamćenja izbriše humanitarna akcija spašavanja kozaračke djece, koja je daleko šira civilizacijska vrijednost od pojedinačnog doprinosa Diane, koji je bio zaista velik i zaslužuje našu duboku zahvalnost. Ali ne po cijenu izokretanja činjenica, onako po volji druga iz Ozne. Naime, spašavanje kozaračke djece dogodilo se uz dopuštenje i sudjelovanje struktura NDH, što mnogima para uši, ali su to fakti. Profesionalnim antifašistima i sličnim nametnicima to je nepodnošljivo, neprihvatljivo. To ne mogu podnijeti nitmnogi relativno umjereni Srbi, jesu se navikli na tezu kako su HrvaI ti genocidni, a Srbi žrtve. Izokretanje onoga što se dogodilo u NDH i istočno od Drine, odnosno na prostoru prve Jugoslavije, donosilo je Srbima rukovodeće pozicije, različite privilegije i sve druge prednosti žestoke obrnute diskriminacije u SRH/RH i šire. Postavljena je jednostavna shema: sve u NDH bilo je zlo – pozitivno je dolazilo od pojedinaca i protivnika hrvatske nacionalne ideje. Glede humanitarnog djelovanja Diane Obexer Budisavljević u NDH, naši neprijatelji slijede metodologiju Ozne, uz neke nove aplikacije:
(1) Kartoteka spašene kozaračke djece ostaje evidencija djece “smaknute” u Jasenovcu.
(2) U prvi plan dolazi objavljena redakcija Dianinih dnevničkih zapisa. Dianina unuka Silvija Szabo bila je profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pa je morala voditI računa da duh “prijevoda” ostane u okvirima partijski dopuštenog, što se preklapalo sa srpskim i velikosrpskim potrebama.
(3) “Prijevod” je promoviran u znanstveni dokaz “autonomnog hrvatskog fašizma”.
(4) Imamo propust Jeronimovog tipa: prevođenje po smislu i besmislu, a ne po sadržaju.
(5) “Prijevod” je posve izvan okvira stenogramskih zapisa.
(6) Dodana je prekomjerna naracije, uz niz tendecioznih konstatacija i procjena.
(7) “Prijevod” na svoj način opravdava komunističko suđenje nadbiskupu Alojziju Stepincu, jer ostavlja dojam da naš pokojni kardinal tada  nije učinio dovoljno, što je glavni prigovor srpskog svećenstva na obnovljenom (vatikanskom) suđenju već proglašenom blaženiku. U “prijevodu” stoji da se nadbiskup Stepinac u spašavanje i udomljivanje srpske djece uključio tek u siječnju 1943. godine. Nalazimo kako je u prethodne dvije godine ostao suzdržan i da je davao prazna obećanja! “Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa bili su sv bez rezultata. Veća zgrada koja bi po-služila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru.” A na drugom mjestu “prijevoda”, isplivao je Dianin zapis kako je uz podršku Alojzija Stepinca pokrenuto udomljivanje preko crkvenih organizacija, pa je dom pronašlo više od 5000 pravoslavne djece, od kojih su se neka vratila svojim biološkim roditeljima. Korištena je i Jeronimska dvorana na današnjem Trgu kralja Tomislava.
(8) Kako se stenogramski zapisuje “Minstarstvo udružbe” na njemačkom jeziku?
(9) Imamo postupak implicitnog podmetanja sumnjive teze pod ne-oborivu istinu: “ili neka djecu ostavimo u logoru”. A nisu bila u logoru, nego tamo gdje su se pojavili, na putu od Potkozarja i s Banije, pa je dio smješten u nekoj zgradi, a ostatak na susjednoj poljani. Diana, zapravo, nikada nije posjetila logor Jasenovac, a kamoli da je iz Jasenovca odvodila djecu. Izuzimajući važnije proizvodne pogone i kažnjenike, Jasenovac je praktično bio starački dom unutar tadašnje obvezujuće rasne segregacije. Starački dom jako loše kvalitete, u kojemu su nesretnici posve prepušteni zakonu godina i staračkih bolesti, pa i onih zaraznih. Nijemci su provodili selekciju. Zdrave i radno sposobne upućivali su u Njemačku, na težak fizički rad ili na prljave poslove. Tu sudbinu izbjegli su upravo oni koji su proizvodili nered, zarobljeni pripadnici teritorijalnih milicija, uključujući sovjetsku agenturu, odnosno takozvane partizane. Udomljivanje djece koja su tako ostala bez roditelja, kao i udomljivanje drukčije napuštene djece, provodilo se po postavljenoj špranci, koju je nametnuo Vjekoslav Luburić, vjerojatno na zahtjev Ante Pavelića, i uz realno prevaljivanje brige i posla na Crkvu u Hrvata.
(10) Diana je, zapravo, posjetila bolnice u Loborgradu i Staroj Gradisci

Spašavanje uz sudjelovanje države

Objavljena redakcija Dianinih zapisa ima i svoje simpatične filmske krajnosti. Pojedinac pobjeđuje sistem, pa i jalove humanitarne institucije i organizacije. Diana tako postaje jedan jedini Pokretač u njenom jednom jedinom Univerzumu humanosti. Apsolut! Znamo da su takvi filmovi prekrasni, da redovno imaju predivnu antiratnu poruku, ali nemaju nikakvo uporište u realnosti. Nemoguće je da samo jedna osoba toliko doprinese. Spašavanje desetak tisuća djece u NDH, u samo jednoj humanitarnoj akciji, nije se moglo provesti bez sudjelovanja države, bez obzira kakva je bila. Sama činjenica da “prijevod” Silvije Szabo ide manje realnim putem, ruši vjerodostojnost objavljenog teksta. Saznajemo da se socijalna skrb  NDH angažirala samo uz jake veze, Židovska bogoštovna općina  u Zagrebu brinula je samo za svoje, i tome slično. Zar nije u Staru Gradišku, zajedno s Dianom, putovalo desetak medicinskih sestara Hrvat-skoga crvenog križa? Crveni križ je u Jasenovcu provodio svoj nadzor.

Žena koja je razotkrila komunistički fašizam
Rođena je 15. siječnja 1891. u Innsbrucku, u trgovačkoj obitelji Obexer. Njena majka Anna bila je Amerikanka njemačkog podrijetla. Navodno je Dianino djetinjstvo ispunjavala glazba Richarda Wagnera. Ulazak bogova u Valhallu! Bila je predodređena za nekuvišu misiju.  Diana je završila srednju školu i tečaj za njegovateljice u lokalnoj bolnici, gdje je upoznala liječnika
Julija Budisavljevića, asistenta na kirurgiji, podrijetlom iz Hrvatske. Vjenčali su se ratne 1917., a dvije godine kasnije preselili su u Zagreb. Julije je postao profesor kirurgije na tek utemeljenom Medicinskom fakultetu. Dobili su kćeriIlseu i Jelku, koje su pomagale u humanitarnom radu i na pripremanju druženja na kojima se prikupljala humanitarna pomoć. Diana je zajedno sa suprugom pripadala zagrebačkoj eliti. Svoj stenogramski dnevnik vodila je od 23. listopada 1941. do 7. veljače 1947.,na njemačkom jeziku. Ozna je oduzela evidencije djece u njenom posjedu. Danas je zasluženu pohvaluDiani Budisavljević teško zadržati na visokoj civilizacijskoj razini, jer se u svezi Diane, njene osobne misije, kao i u svezi cijele široke operacije spašavanja kozaračke djece, poveo snažan protuhrvatski psihološki rat. Uporno ponavljane laži, eksplicitno i implicitno, u svim prigodama, postupno se ugrađuje u znanost. Onoga tko ukaže na očigledan prijepor, profesionalni antifašisti jednostavno proglase revizionistom. A Diane više nema, da tu protuhrvatsku kampanju prekine. Prvi fašistički udar na one civilizacijske vrijednosti koje nisu fašističke, uveden je na svjetskoj razini kroz sam pojam antifašizma, koji sadrži svoj nutarnji pojmovni konflikt. Antifašizam je suprotni pol istog fašizma. Preostaje nam mjeriti, je li hladnije na Arktiku ili na Antarktiku, ako bilo koji led preživimo.  Kao što to ponavljam već pedeset godina, prihvatljiva je maksima – ne biti fašist, a sve ostalo je fašizam, uključujući antifašizam i komunizam.Diana Obexer bila je u svojoj mladosti njemački nacionalist, ali nije bila fašist. Kada je u Loborgradu pokrenula humanitarnu akciju koja je po njoj dobila ime, bila je to razumna zrela žena u pedesetoj.

Ne tako davno, imali smo priliku gledati kako srbijanski agresor ne dopušta ničiji nadzor u svojim logorima. Prema “prijevodu”, Caritas Zagrebačke nadbiskupije svodio se na vrh: ravnatelj Stjepan Dumić i msg. Pavao Jesih. A na sačuvanim fotografijama prihvata kozaračke djece vide se brojne časne sestre, kao i one najmlađe, koje se tek školuju za tu dužnost. Kao u nekoj kazališnoj predstavi, cijele podsustave personificiraju Kamilo Bresler, Marko Vidaković, Đuro Vukosavljević, Ivanka Džakula, Dragica Habazin, Jana Koch, Tatjana Marinić, Vera Černe,Branko Dragišić i Ljubica Becić. To je predivno – ako trebate neki resor, jednostavno imenujte osobu koja je personifikacija tog resora. Doprinos Diane Budisavljević je velik, ali ipak zanemariv u odnosu na ono što su postigli Crveni križ, Caritas, Crkva u Hrvata i nadbiskup Alojzije Stepinac, koji su se angažirali u spašavanju kozaračke djece, ali i u brojnim drugim humanitarnim akcijama i civilizacijskim zadaćama. Nešto se pitam, Diana nije spašavala hrvatsku djecu, ali se na hrvatsku djecu nije usredotočio niti Alojzije Stepinac! Koji je kao jugoslavenskiorijentirani katolički svećenik mogao imati određeno nepovjerenje prema Austrijanki Diani Obexer. Prilikom svakog susreta s Dianom, nadbiskup se pitao – je li tu Austrijanku poslao Gestapo, da ga ta predivna žena ispovjedi? U lingvističkom nasilju antifašista, izbjeglički zbjegovi za Drugog svjetskog rata, ovakvi kakve smo danas upoznali na migracijskim rutama s Bliskog istoka, uz modernu žilet žicu, postaju nacistički logoria poljana na koju stižu napuštena djeca postaje dječji logor. Tako su nazvani i dječji domovi i slične institucije skrbi, u kojima niti danas nema potrebite predanosti resora i osoblja. Kao što danas napušteno dijete ne dobiva potrebitu skrb,  njegu i pravo na šansu, naravno danapuštenom djetetu nije bilo dobro niti u nekom domu za djecu u ratnom paklu u NDH i šire. Osim njemačkih specijalnih eskadrona smrti, djecu su odnosili pothranjenost i zarazne bolesti, najčešće difterija i tifus, pa i visoka temperatura. Uz sve to, cijela nacija i cijela Lijepa naša bila je izložena četverostrukoj okupaciji: njemački nacisti, talijanski fašisti, srpski četnici i sovjetska (ruska) agentura. U tako proizvedenom ludilu, kakvo nikada nije zabilježeno, ništa nije moglo normalno funkcionirati. Prirodno sveopćoj iščašenosti
državnih resora, civilnih organizacija, i političkih uvjerenja, snažnapeta kolona orjunaša među Hrvatima, formirana za velikosrpske prve Jugoslavije, seljakala je između četničkih i “partizanskih” formacija, a Hrvata četnika našlo se i za Domovinskog rata. Dodajte tome korupciju prve Jugoslavije, koja se kao i 90-ih prelila i u vladajuće strukture i u teritorijalne pljačkaške horde, uključujući kanale crne trgovine tog vremena.

Nijemci su bolji ljudi

Mene osobno najviše je zasmetala činjenica da objavljena redakcija zapisa Diane Budisavljević prikazuje naciste boljim ljudima u odnosu na Hrvate i Srbe. One naciste koji su proveli Holokaust, koji su pokrenuli progone Židova godinama prijeuspostave NDH, zapravo prije njemačke okupacije hrvatskih zemalja. One Nijemce koji su cijela jedna strana u dva svjetska rata. Diana 13. kolovoza bilježi da je otišla majoru Kneheu i tražila da se dopusti privatno udomljivanje djece smještene u prekrcanim domovima, jer postoji opasnost da ih ustaše opet odvedu u logore. “Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz pravoslavnih krugova da se organizira takva pomoć, nisu naišli na interes stoji u objavljenoj redakciji zapisa Diane Budisavljević. Što znači Dianina naknadna izjava, vjerojatno dodana u “prijevodu”, da je za logore saznala u prvim danima rata? Zar to ne bi trebalo biti vidljivo u samim dnevničkim zapisima? U toj “informaciji” lako je prepoznati metodologiju implicitnog podmetanja. Eto, kada su ustaše 10. travnja 1941. godine, na sam Uskrs, stigli u Zagreb, nakon pada “snažne” Jugoslavije u svega nekoliko dana, nitko nije slavio pad jugoslavenske i velikosrpske tiranije, nitko nije blagovao posvećenu hranu, nitko nije otišao na misu, niti se poklonio uznesenju Isusa i hrvatske države, nego su ustaše na sve strane formirali logore. Nastrani neki katolici. A uz takve, našlo se i dosta Židova, koji su ušli u Ustaški pokret zbog ozakonjene protužidovske segregacije u prvoj Jugoslaviji. Jedini domaći logor u tim danima činili su sluđeni Hrvati i Židovi Ustaškog pokreta, a posebno zaprepašteni Židovi, jer su preko noći morali uspostaviti državni servis za talijanske fašiste i njemačke naciste, i postaviti osnovne normative pripadne “države”, uključujući rasne zakone protiv Židova. Jasenovacje pokrenut kao kompleksna proizvodna topologija, koja je zapošljavala lokalno stanovništvo i kažnjenike. Profunkcionirao je kao sabirnilogor tek krajem proljeća 1942. godine. Nakon što je izgrađena brana na Savi. Vjerovali ili ne, Renata Rašović spominje Jablanac kao logor. Time je nesvjesno žestoko uvrijedila neke počinitelje pokolja u Prijedoru. Mnoge je zaintrigirala tvrdnja “kako je neobično teško bilo osigurati smještaj za djecu”. Pa, dajte danas u ovomm prokletom antifašističkom Zagrebu, udomite samo stotinjak djece. Hrvatske nacionalnosti! Mnogi naglašavaju da je suprug Austrijanke Diane Obexer, Julije Budisavljević, bio pravoslavac i da je zahvaljujući svojoj stručnosti zadržao poziciju profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Baš me zanima kako su prošli stručnjaci Medicinskog fakulteta, hrvatske nacionalnosti, kada su 1945. sveučilišne i školske pozicije verificirali “partizani” i komunisti. Svi su udžbenici išli na lomaču,uključujući neke autore. Posebno je fantastična, neuvjerljiva i tendeciozna priča kako su liječnici Medicinskog fakulteta tajno liječili pristigle nesretnike. Nije to više bilo spašavanje, nego zavjera spašavanja.

 Nije Logor, nego Lobor
Oblaci mutni, uzburkani oblaci, a nadesno, prama Ivančici, na puškomet pored glavne ceste,velika gospodska kuća u aristokratskoj savršenosti, žuti ponosni dvor pod zavjetrinom brda i u tišini mirnih, intimnih, nepomičnih borova. To je Lobor, kuća starih Keglevića.” (A. G. Matoš, iz putopisa “Oko Lobora”, 1907.) Neki labardorovci postavljaju tezu da je evidencija Jasenovca autentična, i da se Diana Budisavljevićzapravo bavila djecom Loborgrada. Naime, prvi zapis Diane Budisavljević u objavljenom Dnevniku, otkriva nam da je od svoje krojačice Židovke saznala za logor Loborgrad, dvorac u blizini Zagreba, pod kontrolom Volksdeutschera. Diana je sa šogoricom otišla u Židovsku općinu raspitati se o detaljima. Željela je dati novčani prilogza pomoć zatočenicama u logoru Loborgrad, no ubrzo je shvatila da nema kome dati novac. Službenik Židovske bogoštovne općine Robert Stein zamolio je Dianu da organizira pomoć za pravoslavce, jer je Židovska općina mogla pomagati samo Židovima. Zašto je to tako? Dopuštenje da osobno ode u Loborgrad i dostavi pomoć tražila je i od Alojzija Stepinca i do Andrije Artukovića. Zar je Stepinac bio ovlašten za takva dopuštenja? U veljači 1942. Diana je dobila dopuštenje da posjeti Loborgrad. Da objektivno prezentiramo odnose u koje ulazi, moramo pogledati, ako je moguće, što je u to vrijeme Jasenovac. Svatko ima svoje evidencije, a moja osobna pokazuje da je tada Jasenovac bio veliko radilište i gradilište, koje je pratila uprava, smještena u jedno privatnoj kući glavna preokupacija je bila nabavka materijala i hrane. Utvrđivao se nasip uz Savu, obnavljale su se lokalne manufakture. Dianu to nije moglo zanimati. U logoru su bili samo kažnjenici i ratni zarobljenici, uz nekolicinu poznatijih protivnika. Podijeljeni su bili na muški i ženski dio. Djece nije bilo! Od oko800 vojnika dodijeljenih cijeloj topologiji logora, uključujući ekonomije južno od Zagreba, čak 600 njih bili su angažirani na ratišti-ma, u borbama. Logorska uprava strijeljala je 10 čuvara zbog prekoračenja dužnosti. Zanimljivo, u Zagrebu se do veljače 1942. broj Židova smanjio, a broj Srba povećao! Mnogim Srbima, Zagrebje bio sigurniji od “slobodnog” teritorija, pa se tako našlo Srba koji su spas potražili i našli u samom Jasenovcu. Redateljica Dana Budisavljević, navodno rođaka Julija Budisavljevića i/ili Jovanke Budisavljević, priprema film “Dianina lista”, s Almom Pricom u naslovnoj “ulozi”. U svezi tog projekta spominje istraživanje provedeno zajedno s povjesničarima Natašom Mataušić i Silvestrom Miletom, koji je vrhunski filmski kritičar. Navodno je bio uključen i Srđan Grbić. Sudeći po referentnim izjavama Mataušić i Milete, ponovno ćemo za naše novce dobiti nešto za druge. Film neće financirati Branko Lustig,producent “Schindlerove liste”, nego svi mi, pa bi bio red da dobijemo na uvid scenarij. Ako bude pameti, redateljica Dana Budisavljević može dramaturški iskoristiti herojsku bitku pojedinačne osobe protiv sistema, ali ako će snimiti dokumentarac, bolje da ide drugim putem, za onom mogućom istinom.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI