Kod Mladena Schwartza mi je uvijek ostalo zagonetno od čega je živio tijekom boravka u emigraciji, dok mi je kod Slavka Goldsteina ostalo neobjašnjivo, kako je čovjek bez završenog fakulteta mogao obnašati tako važne i utjecajne funkcije tijekom komunističke diktature
Postoji čuvena latinska izreka “O mrtvima sve najbolje” (De mortuis nihil nisi bene) koja se pripisuje Hilonu iz Sparte, jednom od sedmorice antičkih mudraca. Čini se da je u našoj javnosti rijetko koja mudra izreka izgubila na vrijednosti kao ova o pokojnicima. Prošli tjedan umrla su dvojica Židova koji su pripadali dijametralno suprotstavljenim političkim opcijama: Slavko Goldstein i Mladen Schwartz. Prvi je u hrvatskim medijima ispraćen uglavnom hvalospjevima i s aureolom sekularne svetosti, drugi je prikazan kao ekstremni desničar, rasist i zagriženi protivnik demokracije.
Jedne utjecajne dnevne novine napisale su u svome nekrologiju za Mladena Schwartza da je zagovarao “konzervativnu revoluciju”, poistovjetivši ovaj pojam s ustašlukom. Istodobno je objavljeno senzacionalno otkriće da je Schwartz “rođen u Beogradu 1947. godine u obitelji partizana i oficira JNA (otac mu je bio komandant svih odmarališta JNA u SFRJ)”. Novinar je, želeći prikazati Schwartza kao krajnje kontroverznu osobu, napisao, između ostalog, da se kao student zanosio “lijevoradikalnim idejama”, ne spomenuvši da je svoj diplomski rad napisao o dokazima za Božju opstojnost u filozofiji katoličkog, skolastičkog mislitelja Anzelma Canterburyjskog, naravno s afirmativnog gledišta. Umjesto da prihvati neko asistentsko mjesto na Filozofskom fakultetu, kao što su to obično činila djeca uglednih komunjara, nestašni Schwartz se odlučio za odlazak u inozemstvo gdje se priključio, kako je napisao novinar moćnih dnevnih novina – “hrvatskoj ekstremnoj političkoj emigraciji. Bio je član Hrvatskog državotvornoga pokreta” te postao “jedan od ideologa hrvatske emigracije”, zalažući “se za konzervativnu revoluciju.”
Novinar utjecajnih dnevnih novina uskratio nas je za važnu informaciju da se Mladen Schwartz uputio na doktorski studij u Njemačku, u Freiburg, jedno od najpoznatijih njemačkih sveučilišta gdje su profesori bili Husserl i Heidegger. Schwartz je prijavio doktorsku disertaciju kod Heideggerova nasljednika, Wernera Marxa, kojeg je pratio loš glas da je Heideggerovu katedru u Freiburgu dobio samo zato jer je Ministarstvo obrazovanja u pokrajini Baden–Württemberg donijelo političku odluku da nasljednik Heideggera postane židovski industrijalac, njemačkog podrijetla koji se samo uzgredno bavio filozofijom. Mora se priznati da je Werner Marx, ipak, nakon dolaska u Freiburg uspio napisati neke relevantne filozofske studije, ali u pravilu njegovo imenovanje za Heideggerova nasljednika, uglavnom je izazivalo podsmijeh u filozofskim akademskim krugovima u Njemačkoj.
Ne znam kakva je bila suradnja između Mladena Schwartza i njegova mentora, Wernera Marxa, jer kada sam 1980. godine došao u Freiburg, Marx je već bio u mirovini, a za njegova nasljednika je izabran Gadamerov učenik, Wolfgang Wieland, koji je slovio tada kao “wunderkind” njemačke filozofije jer je već u 21. godini doktorirao kod Gadamera o Schellingovom poimanju vremena. Kao student početnik, dobio sam dopuštenje Wernera Marxa da mogu sudjelovati na njegovim kolokvijima za doktorande u kojima se raspravljalo o Marxovoj interpretaciji Heideggera. Može se reći da je bio fin i otmjen gospodin, spreman pomoći studentima u razumijevanju i objašnjenju tekstova klasičnih filozofa. Nisam ga nikada pitao za njegova doktoranda Mladena Schwartza koji je, prema glasinama koje su kružile o njemu, tada već počeo raditi za izraelsku obavještajnu službu Mossad.
Moram priznati da sam uživao čitajući Schwartzove briljantne analize o diktatoru Titu, o njegovoj smrti i životu poslije smrti, koje je objavljivao u “Hrvatskom listu”, tada lijevo orijentiranim novinama koje je u Švedskoj izdavao i uređivao Zlatko Markus. Schwartz je tada bio nedvojbeno najoštroumniji autor u hrvatskom emigrantskom tisku. Posebno su bile impresivne njegove analize o razlici hrvatskog i srpskog jezika. Dok su najutjecajniji “ustaški” emigranti nestajali kao žrtve Udbine likvidacije, Mladen Schwartz je uživao u skupocjenim delicijama elitnih njemačkih restorana. Navodno mu je omiljeno jelo bila juha od kornjača. Vjerojatno je to sve plaćala mamica iz Beograda, koja je bila sekretarica partizanskog generala Koče Popovića.
O Mladenu Schwartzu u Freiburgu se prepričavala anegdota da je u ranoj fazi bio miljenik jugoslavenskog konzulata, koji je u to vrijeme bio jedan od operativnih centara za likvidaciju “ustaške emigracije”. Navodno su drugovi iz konzulata postavljali pred Schwartzom crveni tepih kada bi dolazio na savjetodavne razgovore. Za Dan republike, 29. studenoga krajem 70-ih godina, socijaldemokratski gradonačelnik u Freiburgu, Eugen Keidel, koji je gajio simpatije prema radničkom samoupravljanju, organizirao je svečanu akademiju u dvorani vijećnice u povodu jugoslavenskog dana državnosti. Glavni govornik je bio Mladen Schwartz. Umjesto očekivanih hvalospjeva i pohvala na račun radničkog samoupravljanja, Schwartz je raspalio o kršenju ljudskih prava, o diktaturi proletarijata koja je gora od vojnih hunta i monarhističkih diktatura, jer ima uporište kod needuciranih masa. Schwartz je ubrzo objavio to svoje izlaganje u knjizi „Menschenrechte und Religionsfreiheit in Jugoslawien“ (1986; “Ljudska prava i sloboda religije u Jugoslaviji”) koju je uredio u koaturstvu s Rudolfom Grulichom i Hansom-Peterom Rullmannom. Tekst je napisan studiozno, analitički i bez imalo ublažavanja stvarnog stanja stvari. Schwartzova studija je demaskirala idilu o jugoslavenskom socijalizmu s humanim likom koju su jugoslavenski marksisti lansirali u svijet, naravno sve o trošku Centralnog komiteta.
Što se dogodilo da je umjereni disident nakon povratka u Hrvatsku totalno izgubio kompas postavši jednim od najvećih provokatora i zagovornika “fašizma sa humanim licem”, kako je običavao izražavati se? Rani radovi Mladena Schwartza zavrjeđuju respekt, njegova pisma čitatelja u uglednim njemačkim novinama ostavljala su dojam učene osobe, finog i pristojnog hrvatskog domoljuba. Schwartza sam upoznao tek 1993. nakon imenovanja za pomoćnika ministra znanosti, jer je zatražio kod mene prijem pročitavši da sam doktorirao u Freiburgu. Tema našega razgovora je bila mogućnost da se njegov magistarski rad o Anzelmovu ontološkom dokazu za Božju opstojnost objavi na hrvatskom jeziku. Schwartzu u ranim filozofskim ogledima zamjeram jedino što je nekritički hvalio Milana Kangrgu kao najtalentiranijeg filozofa iz jugoslavenske škole marksista. Kangrga je, inače, poznat po izjavi da su “Hrvati genetski poremećen narod”. To je, valjda, jedan od razloga da su se naši praksisovci u pravilu deklarirali Jugoslavenima i nakon što je Jugoslavija propala.
Ako je Mladen Schwartz bio “enfant terrible” zagrebačke židovske zajednice, Slavko Goldstein je bio njezin ugledni predsjednik neposredno pred kraj sloma komunizma. Za razliku od Schwartza kojeg sam sreo samo jedanput, Slavka Goldsteina sam vidio samo na televiziji. Jasno je da Goldstein i Schwartz nemaju ništa zajedničkoga, osim homonimne pripadnosti židovstvu. Kod Schwartza mi je uvijek ostalo zagonetno od čega je živio tijekom boravka u emigraciji, dok mi je kod Goldsteina ostalo neobjašnjivo, kako je čovjek bez završenog fakulteta mogao obnašati tako važne i utjecajne funkcije tijekom komunističke diktature. Bio je, naime, osnivač redakcije i urednik Vjesnika u srijedu, glavni urednik izdavačke kuće Stvarnost, urednik programa na radio Zagrebu, direktor Sveučilišne naklade Liber. Hegelova tvrdnja da nema slučaja, nekako se potvrđuje i ovim slučajevima.
Uvijek me nekako iritiralo što se u Hrvatskoj nekritički hvalilo Slavka i Ivu Goldsteina zbog njihova doprinosa hrvatskoj historiografiji. Mentor Ive Goldsteina, ugledni povjesničar Miroslav Brandt, objasnio je javnosti zašto Ivo Goldstein nije mogao doktorirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nego je to učinio u Beogradu. Brandt je prigovorio mlađem Goldsteinu da je bio neodgovoran u citiranju izvornih vrela kao i sekundarne znanstvene literature: “Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega ‘znanstvenog’ razvitka.”
Pogledao sam ovih dana nekoliko hvalospjeva na Youtubeu koje su izrekli “ugledni” novinari HRT-a u nekoliko razgovora o knjizi dvojice Goldsteina i ostao šokiran novinarskom nekritičnošću i dodvoravanjem. Riječ je o knjizi “Tito”, objavljenoj kod izdavača Profil 2015. godine. Teško je okarakterizirati znanstvenu vrijednost knjige “Tito” s obzirom na činjenicu da je jedan od autora osoba bez diplome. Mene osobno zabrinjava činjenica da Goldstein mlađi, kao sveučilišni profesor i jedan od kandidata za članstvo u HAZU, nije pokazao veći stupanj kritičkog prosuđivanja o najvećem hrvatskom diktatoru. Neshvatljivo je da čovjek koji je studirao i proučavao Tita, može nakon svega držati Titovu sliku u uredu Hrvatskog veleposlanstva, na funkciji hrvatskog veleposlanika u Francuskoj. Neshvatljivo je da netko danas može ignorirati Titove zločine i ubojstva, te 35 godina diktatorske vladavine, likvidacije i uhidbe pristaša demokracije. Sve su to neoprostivi grijesi koji idu na konto najdugovječnijeg hrvatskog diktatora.
Slavko Goldstein široj javnosti u Hrvatskoj ostat će posebno poznat po tome da je nekritički pronalazio reinkarnaciju ustaških marifetluka. To posebno izlazi na vidjelo pri njegovim komentarima Thompsonovih pjesama. Umjesto estetičke prosudbe glazbenog ukusa, imamo patološko nastojanje da se Marka Perkovića Thompsona u gotovo svakoj prilici poveže s ustaštvom. Tako je, primjerice, pjesmu “Ljuta trava na ljutu ranu”, Slavko Goldstein okarakterizirao ustašlukom jer, navodno, glorificira Pavelićev komentar nakon atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine – “ljuta trava na ljutu ranu”. Pritom se ispušta iz vida da su popularnu poslovicu koristili također Srbi pri izradi famoznog Memoranduma SANU-a kao i pristaše pročetničkog pokreta “Sveti Sava” u Chicagu. A riječ je, zapravo, o pučkom prijevodu stare latinske izreke – “Contraria contrariis curantur”.
Knjiga Slavka Goldsteina “1941.: godina koja se vraća”, (Novi Liber, Zagreb, 2007.), koja je također objavljena kod newyorškog izdavača Nyrb 2009., zavrjeđuje podrobnu i sustavnu kritičku analizu zbog samoga naslova i sadržaja. Uz sav respekt prema izreci “De mortuis nihil nisi bene”, moram naglasiti da ne vidim nikakvu osnovu za “tertium comparationis” između godine 1941. i proglašenja suvremene suverene države Republike Hrvatske. Osobe koje su nahvalile Goldsteinove zasluge u razvoju demokracije u Hrvatskoj povodom njegove smrti, trebale bi se također osvrnuti i na ove sporne i problematične segmente Goldsteinova stvaralaštva.