Karamarko ante portas?

Robert Anic/PIXSELL

U HDZ-ovoj centrali sve češće se čuju šaputanja “Karamarko ante portas”. Njegov duh i dalje lebdi u stranačkim odajama, a i fizički je u blizini centrale, jer se u kafiću “Virtuoz” redovito sastaje s Plenkovićevim protivnicima. Čeka se da se tamo pojavi i Brkić Vaso, koji radi na ograničavanju Plenkovićeve moći

Jedan moj prijatelj iz HDZ-ove vrhuške prije šest mjeseci prokomentirao je situaciju u svojoj stranci usporedivši je s poznatom britanskom serijom “’Allo, ’allo”. “Sve je gotovo isto”, reče moj HDZ-ovac, “samo se ne zna tko je René“. Ovih dana umro je popularni britanski glumac Gorden Kaye koji je glumio popularnog zavodnika, konobara Renéa, pa sam se sjetio vica koji mi je ispričao dragi prijatelj iz HDZ-a. Nakon što smo prije šest mjeseci konačno saznali tko je René u pučanskoj partiji, mala je vjerojatnost da će “Renéova” politička priča u HDZ-u trajati kao ona iz serije “’Allo, ’allo”.

U međuvremenu je došlo do promjene slikovnog prikaza stanja stvari u HDZ-u. Informacije koje dopiru do mene ovih dana iz HDZ-ove vrhuške više podsjećaju na situaciju u starom Rimu iz vremena Drugog punskog rata kada je slavni kartaški vojskovođa Hanibal sijao paniku po Rimskoj Republici. Građani Rima prestrašeno su šaputali “Hannibal ante portas” bojeći se da će nakon pobjede kod Kane 212. godine Hanibal jednostavno umarširati u grad. Izreku je zabilježio rimski filozof i retor Marko Tulije Ciceron u poznatim govorima Philippicae orationes protiv svoga imenjaka Marka Antonija. Ciceron se pobojao da će nakon Cezarova ubojstva Marko Antonije uvesti diktaturu u Rimu pa je protiv njega održao čuvene “filipike” u kojima je koristio izraz “Hannibal ante portas”, poslavši tako Rimljanima poruku da stanu u obranu republikanske tradicije. Sličnu situaciju danas imamo u HDZ-u, čija vrhuška živi u strahu od mogućeg povratka otpisanoga Karamarka. U HDZ-ovoj centrali na Trgu žrtava fašizma, po odajama koje su često mijenjale svoga vlasnika, sve češće se čuju šaputanja “Karamarko ante portas”. To se intenziviralo nakon intervjua koji je dao HDZ-u bliski književnik Ivan Aralica zahtijevajući od Plenkovića povratak Karamarka u politiku.

Karamarko navodno nije navratio u stranačku središnjicu nakon što je podnio ostavke na poziciji predsjednika stranke. No, njegov duh i dalje lebdi u stranačkim odajama, a i fizički je u blizini HDZ-ove centrale, jer se u kafiću “Virtuoz” redovito sastaje s nezadovoljnicima Plenkovićevom politikom. Čeka se da se tamo pojavi i najmoćniji čovjek u HDZ-u Milijan Brkić Vaso, koji vedri i oblači u HDZ-ovoj politici. Vaso je, kaže moj izvor iz HDZ-a, nezadovoljan razvojem stanja stvari u stranci te pokušava svim sredstvima ograničiti Plenkovićevu moć. Doduše, ide mu u prilog što mu je Plenković uspio bez ikakvih problema kod Mosta izboriti poziciju potpredsjednika Sabora, dok je u vrijeme Karamarkove vladavine Most bio rezolutno protiv Brkićeva imenovanja za ministra branitelja. Mostovci su tada rezolutno zagovarali moralnost u politici, no danas, u vrijeme Plenkovićeve vladavine, gospodi iz Mosta ne smeta plagijator čak ni u Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Na učestale upite sedme sile vezane uz plagiranje, čelnici Mosta ovih dana odgovaraju da su plagijatori “unutarnja stvar HDZ-a”. Pri tome su zaboravili da je Vlada koju su formirali s HDZ-om zajednički javni problem države. Popularnom Vasi odgovara politički status quo, jer se ne govori o njegovim plagijatima, nego je javnost zaokupljena plagiranjima ministra znanosti i obrazovanja. Dobro upućeni analitičari smatraju da će pragmatični Vaso braniti što je duže moguće Barišića, koji zbog plagiranja krnji ugled Plenkovića u javnosti. Teško je reći kada će se popularni Vaso odlučiti za “kopernikanski obrat”. Nezadovoljstvo Plenkovićevom politikom tinja u njemu već šest mjeseci, a na ruku mu ide lagani pad Plenkovićeve popularnosti te brojni gafovi koji prate njegovu vladu od samoga formiranja.

Najveća rak rana Plenkovićeve vlade svakako je ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić protiv kojega se trenutačno ujedinila ljevica i desnica, te gotovo cjelokupna akademska zajednica. Iznimke su svakako fukare, akademski ulizice i dodvorice, raznorazni novoimenovani direktori takozvanih “centara izvrsnosti” koji žele “infuziju” iz ministarske riznice. Tjednik “Novosti” je lijepo razotkrio interese koji vežu skupinu od stotinjak jadnika koji nastoje ignorirati i minorizirati Barišićevo plagiranje pričama s neuvjerljivim obrazloženjem, kako ministru “pakiraju” Jovanovićevi saveznici i slično. Uostalom, većina je potpisnika peticije potpore Barišiću sa splitskog Filozofskog fakulteta koji ovih dana dobivaju od ministra na poklon zgradu od 75 milijuna kuna. Vlada i akademska zajednica koji toleriraju plagijatora u Ministarstvu znanosti i obrazovanja postavljaju loše paradigme za demokraciju kojih ćemo se dobrano stidjeti jednoga dana kada progledamo. Rektor Boras opravdava čak i “ministrov sukob interesa” tvrdnjom da smo malena znanstvena zajednica. Točno je da smo malena akademska zajednica, ali je također točno da se nije dogodilo da neka od udruga u koju je involviran Pavo Barišić nije dobila izdašnu novčanu potporu. Evo primjerice, Barišić je 14.348 kuna dodijelio Hrvatskom bioetičkom društvu, čiji je suosnivač, a 23.453 kune Hrvatskom filozofskom društvu koje objavljuje njegove časopise Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica. Navedenim časopisima je tresnuo 283 tisuće kunića. Ne zaboravimo da je 14.348 kuna doznačio Klubu hrvatskih humboldtovaca kojemu je bio predsjednik. Na drugoj strani udruzi Hegelovo društvo, koja je podružnica Internationale Hegel-Gesellschaft za Hrvatsku ministar Barišić nije dodijelio ni lipe za rad udruge. To mogu reći kao predsjednik Hegelova društva i dopredsjednik Međunarodnog Hegelova društva. Barišić koji je napisao dvije knjige o Hegelu bez ikakve recepcije i bez ijednog citiranja, kao što je dokazao kolega Sesardić, očito nerado vidi da bi se netko drugi trebao baviti sličnim temama. Toliko o njegovom izbjegavanju sukoba interesa. O pravednosti kao akademskoj vrlini bolje je da ne govorimo.

Sramotno je kako je Plenković odgovorio novinarima na upit je li pročitao “novo Đikićevo pismo”. U pismu je navedeno da je najgore to što je “Barišić plagirao ideje” i što neprestano “obmanjuje javnost”. Umjesto čitanja Đikićeva pisma, premijer Plenković je rezolutno stao u obranu ministra znanosti: “Ja ga poznajem, ima iskustva, ima važne zadaće, njegov resor je bitan za budućnost, ono što radi u zadnja tri mjeseca, radi stručno i sa srcem, želi pridonijeti Hrvatskoj. Ne bih želio da jedna takva mala, tiskarska ili neka druga greška, njemu nanese štetu i pridonese destabilizaciji Vlade. Što se mene tiče, neće. Ja ga poznajem, on uživa respekt brojnih kolega. Ovaj problem je apsolutno prenapuhan, ne želim ulaziti u motive.” Da je pročitao Đikićevo pismo, premijer Plenković bi shvatio da nije riječ o tiskarskoj grešci, niti je problem prenapuhan, nego zabrinjavajući, kako je uvjerljivo dokazao Đikić. Riječ je, tvrdi Đikić, o ministrovu manipuliranju i obmanjivanju javnosti. Obranu svoga ministra znanosti Plenković je završio riječima: “On ima moje povjerenje, mislim da je dobar čovjek, ima iskustva u Ministarstvu znanosti.” Ovu tvrdnju “Ministar znanosti je dobar čovjek” mogli bismo opravdati samo u kontekstu ironije, po uzoru na čuvenu Shakespeareovu ironiju iz govora već spomenutoga Marka Antonija “Brut je pošten čovjek”, izrečenu u drami “Julije Cezar”. Marko Antonije se oprašta od svoga najvećeg prijatelja Julija Cezara ironijskom tvrdnjom da je Cezarov pogreb omogućio njegov ubojica Brut “koji je pošten čovjek”. U prvoj fazi govora Marka Antonija samo njegovi najbolji prijatelji prepoznaju njegovu ironiju, dok u završnoj fazi govora ironijska intonacija “Brut je pošten čovjek”, ali sprječava da se pročita Cezarova oporuka, dolazi do pobune Rimljana. Svojedobno sam u svojim kolumnama, aludirajući na Shakespeareovu ironiju, pisao “Jovanović je pošten čovjek”. To sam napisao u vremenu kada je bivši ministar znanosti Željko Jovanović bio percipiran u javnosti kao grobar hrvatske humanistike.



Kad smo već kod bivšega ministra znanosti Željka Jovanovića, žalobno je kakvim se sredstvima služi sadašnji ministar znanosti i obrazovanja, koji je a propos “dobar i pošten čovjek”, kada je lažno optužio da je prof. Đikić bio Jovanovićev savjetnik za znanost. U međuvremenu se ugledni znanstvenik prof. Đikić javio treći put pismom premijeru Plenkoviću napisavši da naša “situacija sve više sliči karcinomu koji se širi i razara vrijednosti koje mladi u Hrvatskoj trebaju za budući život i rad, poput: pravednog nagrađivanja rada, stjecanja uvjeta za napredovanje, odgovornosti za učinjeno, slobode izražavanja, te europskih standarda u politici i društvu.” Đikić kao jedino prudentno rješenje predlaže smjenu ministra Barišića koji je plagiranjem prouzročio ovu karcinomsku situaciju, a njega lažno optužio da je bio Jovanovićev savjetnik. Haranga protiv Đikića je uzela maha do te mjere da se ugledni znanstvenik morao pravdati da je “po svjetonazoru liberalni demokršćanin, a po uvjerenju katolik i praktični vjernik”. Stavimo se u situaciju da je Đikić uvjereni ateist i ljevičar, bi li njegovi argumenti bili manje uvjerljivi i prihvatljivi? Tužna zemljo hrvatska u kojoj prosperitet imaju ulizice i dodvorice ministra plagijatora, a ugledni i svjetski priznati znanstvenici bivaju stigmatizirani insinuacijama da su bili savjetnici ministru koji je bio smijenjen zbog lošega imidža u javnosti. Nadam se da jednoga bliskoga dana nakon Barišićeve smjene s funkcije ministra znanosti i obrazovanja nećemo više gledati neželjene slike stigmatiziranja po uzoru na ovaj model Barišićeva obračuna s prof. Đikićem.

Odgovornost za plagiranje ministra znanosti, koji nema ni minimum morala da podnese ostavku zbog dokazanoga plagiranja, sada je prešla na premijera Plenkovića. Umjesto da je pročitao Đikićeva pisma koja će ući u anale akademske čestitosti, premijer Plenković počinje s obmanjivanjem javnosti tvrdnjom da je Pavo Barišić “dobar čovjek”, da “ima iskustva u Ministarstvu znanosti”. Pa premijer bi se trebao malo podrobnije informirati o Barišićevim “iskustvima” u Ministarstvu znanosti i obrazovanja zbog kojih ga je ministar znanosti Dragan Primorac smijenio prije deset godina. Problem je što Barišićeva biografija obiluje sličnim “iskustvima” koja su rezultirala smjenama s položaja i funkcija koje je obnašao. No, Plenković se ne želi o tome podrobnije informirati. Dosta je sličnih stvari u ponašanju premijera Plenkovića koje nisu po volji čelnicima HDZ-a. U tom kontekstu treba razumjeti i sve češća šaputanja po odajama HDZ-ove središnjice “Karamarko ante portas”.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI