Posljednji intervju Branka Lustiga u Jutarnjem sadrži naznake civilizacijskog nesporazuma. Suprotno njegovim osobnim predrasudama, Josif Staljin i Josip Broz bili su veliki protivnici 'buržoaskog židovstva'. Nije Lustigu pomogao Tito, nego hrvatski narod
Branko Lustig je preživjeli sudionik Holokausta, na strani žrtava. Jedna nevjerojatna sudbina, cijela originalna egzistencijalistička filozofija zatočena u bodljikavoj žici. U svome iracionalnom svijetu konkretne žrtve, kao osoba koja na kraju života pokušava prepoznati sve one koji su ga spasili, previdio je Tita kao komunističkog diktatora i ratnog zločinca. Tito je pola milijuna Hrvata glatko poslao u smrt, a Lustig je zahvalan Titu što mu je “dao pasoš i omogućio da se školuje i putuje”. To je naprosto nevjerojatno. Ispada da hrvatski Židov Branko Lustig kao zatočenik više nacističkih logora ne bi dobio putovnicu na Zapadu, niti bi se tamo školovao i putovao. U to nitko ne može povjerovati, to nije nikakav argument.
Suprotno takvom “za Tita” na bazi osobnog probitka koji to zapravo nije, Lustig bi morao znati da je do 1948. u drugoj Jugoslaviji sve ravnao Staljin, i da su se u toj komunističkoj i velikosrpskoj diktaturi spojila dva antisemitizma, onaj iz prve Jugoslavije, koja je ušla u savez s Hitlerom, i onaj komunistički antisemitizam i neprijateljstvo prema svakom drugom i drukčijem centru moći, sve upakirano u progon “buržoaskog židovstva”, kao nekakvog klasnog neprijatelja.
Pa, eto, našao se kod nas dasa dovoljno (financijski) moćan i dovoljno umrežen da ostarjelog Lustiga zamijeni kao običnog šmrkavca. Lustig bi iz nedavne nekorektnosti bivšeg komitetlije Milana Bandića, morao izvući pouku o karakteru komunista, o njihovoj prijetvornosti, o njihovom grabežu vlasti po svaku cijenu. Bandić je trebao Lustigov mandat za formiranje većine u Zagrebačkoj skupštini, pa je uglednog Lustiga jednostavno zamijenio s nepoznatim “rezervistom”, i baš onim koji pristaje na to da se Titovo ime odstrani s Kazališnog trga, a samog Lustiga baš to smeta.
Čudo A3317
Branko Lustig rođen je u Osijeku 1932. u židovskoj obitelji Vilme i Mirka Lustiga. Njegov otac bio je natkonobar u osječkoj kavani “Central”. Stanovali su u kući na gradskom korzu, blizu kina „Urania“. Brankov djed, Emanuel Gutter, imao je bravarsku radnju, pa je održavao i brod pivovare „Šeper“, tako da je Branko na njemu plovio sve do Apatina. Njegova civilizacijska širina nije došla samo tako. Nakon raspada Jugoslavije, Lustigovi su se sklonili kod rodbine u Čakovcu, tada u Mađarskoj. Bila je to pogrešno odluka. Mnogi su mađarski Židovi tada birali suprotan pravac bijega, sklanjajući se iz Mađarske u NDH, koja je donijela ublažavajuće anekse na Hitlerove rasne zakone.
Brankov otac pobjegao je iz radnog logora, zapravo radne službe, pa je njegova obitelj deportirana u Auschwitz, gdje je Branko odvojen od majke. Branko je završio u rudniku uglja, a njegova majka u tvornici oružja u Essenu. Branku je utetoviran broj A3317. Kasnije je premješten u radni logor Mittelbau-Dora, gdje je radio u tajnoj tvornici raketa V1 i V2, sagrađenoj pod brdom. To je nesretna sudbina svih potlačenih – proizvode oružje i dobra za svoje neprijatelje.
U veljači 1945. svi su logoraši prebačeni u Bergen-Belsen, gdje je Branko obolio od tifusa. “Lustig je proslavio svoj bar mitzvah 2. svibnja 2011. u Auschwitzu, ispred barake 24a, jako slične onoj u koju je zatočen kao 13-godišnji dječak. Deportiran je iz Osijeka kada je imao 10 godina. Ceremonija bar mitzvah bila je upriličena prilikom edukacijskog Marša preživjelih u organizaciji Poljske i Izraela, za studente.” Naime, nakon Drugog svjetskoga rata, Poljska je pomaknuta za 100 kilometara na zapad, pa je tako danas Auschwitz u Poljskoj. Slično je geografski determinirani Jasenovac, nakon raspada prve Jugoslavije, stavljen na teret Hrvata, pa su takvi slučajni detalji generirali antipoljsku i antihrvatsku histeriju u New Yorku, koju povremeno rasplamsaju protukatolički centri moći, kroz bezbrojne krivotvorine.
Jedan naš seljo-beljo sve je pobrkao i tražio od Poljaka da se suoče sa svojom prošlošću. Prema vlastitom sjećanju, Lustig duguje preživljavanje Auschwitza njemačkom časniku koji je igrom slučaja bio podrijetlom iz istog osječkog naselja i poznavao njegovog oca. Vjerojatno je u tome čudu Lustig pronašao motivaciju za film “Schindlerova lista”. Među njegovim izjavama, najviše me se dojmila ona kako njegovo sjećanje na Holokaust ostaje zatočeno u njemu, zarobljavajući njegove misli poput bodljikave žice. Kao povijesni podsjetnik ostaju knjige i filmovi preživjelih.
Kriva logika
“Tita sam doživio kao onoga koji mi je omogućio nastavak mog života, kada sam se vratio iz tuđe zemlje, gdje sam bio u ropstvu. Dao mi je sve, završio sam Titovu gimnaziju, primili su me na Akademiju i dali mogućnost da idem raditi gdje želim. Zar to nije dovoljno?” Naravno da nije dovoljno. Primjerice, Branko Lustig imao je svako pravo živjeti u zemlji koja poštuje ljudska prava, koja poštuje svaku konkretnu ljudsku osobu, a ne samo Židove logoraše s kojima će se Tito svijetu lažno predstavljati. Koliko se drugih stanovnika “Titove Jugoslavije” moglo školovati i putovati po svijetu? Nije Lustigu Tito dao sve, nego je još Židovima oduzeo ono što su posjedovali prije “revolucije”.
Titova nacionalizacija obuhvatila je i imovinu Židova. Lustig nije završio Titovu gimnaziju, kao što netko slične sudbine u Rumunskoj nije završio Ceausescuovu gimnaziju, niti je onaj u Bugarskoj završio gimnaziju Dimitrova. Sve komunističke diktature, kao i sve druge, imale su svoje sustave školovanja. Čemu iznenađenje da su u komunizmu postojale nekakve gimnazije? Kao, to je zasluga diktatora. Zar je komunizam trebao izostaviti školovanje? To komunizam sebi nije mogao dopustiti već zbog potrebe za komunističkom indoktrinacijom stanovništva.
Gospodine Lustig, komunistička mafija bila je sretna da se školujete na Akademiji, da vas tako usmjere što dalje od vladajućih struktura, jer bi kao istinska žrtva nacizma brzo spoznali da su Staljin, Tito i komunizam fašistički kontinuitet. Odstranjeni ste poput branitelja Vukovara. Odstranjeni ste da ne smetate predatorskim strukturama.
Nije nova vladajuća banda razvijala industriju za dobro nacije, nego se tako nakon provedene “revolucije” proizvodila klasa proletera, kao pokriće za dominaciju najgorih boljševika. “Lošiji sovjetski komunizam” vodio je niz utrka sa Zapadom, a naša privreda se slomila, uglavnom na besplatnoj gradnji mostova po Africi, uz uvjet da se most nazove po “voljenom nesvrstanom Titu”. Na kraju se “Titova” ekonomija raspala. “Genijalni Tile” morao je otvoriti granicu, odnosno kazamat i izvoziti proletere na Zapad, kao radnu snagu. Dogodilo se nešto poput današnjeg izbjegličkog pohoda na Europu, s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike. I, jesu li “komunisti” u Njemačkoj i Austriji proveli komunističku revoluciju? Ne, donijeli su u Titovu Jugoslaviju dah boljeg života. Tito je bio razočaran. Nadajmo se da će se slično razočarati i oni koji u Europu šalju muslimanske izbjeglice i prognanike.
Činjenica da je komunističko zdravstvo bilo bolje od ovog “buržoaskog”, ne znači da je bilo dobro. Osobno sam za komunizma imao čast da mi liječnica ponudi neopranu i nesteriliziranu drugarsku sondu, neposredno nakon što ju je prije mene koristila druga osoba. Današnja fašistička faramaceutska industrija provodi totalni genocid nad svim ljudima ovog planeta. Istina, neki su proleteri došli do gradskih stanova, ali, zašto su takvi završavali u gradovima, otrgnuti od zavičaja i oranica? Zašto je sustavno uništavano hrvatsko selo? Koje su spasili Njemačka i Austrija, odnosno pečalba, a ne Jugoslavija. Ono selo koje je do kraja uništila “samostalna RH” titoista i komunističkog ološa.
“Nisam inače nikada bio komunist, nisam išao među njih, a nikada nisam bio među onima koji će pokorno slušati. Imao sam uvijek svoju glavu” – naglašava nam Branko Lustig. Ali, u tome slučaju, mora podrobnije razjasniti svoj neprihvatljiv odnos prema Titu, na razini svih holokausta, a napose glede holokausta koji je Tito proveo nad Hrvatima. Je li presudilo osobno poznanstvo? Sjena imperatora?
Tko pametan traži pamet u Bandiću?
“Ja mogu dati glas samo pametnom čovjeku. Ne vidim razloga zašto ne bih ostao i dalje dobar s Bandićem” – izjavio je Lustig. Vaše je pravo autonomno birati prijatelje, a nama je ipak krivo da ste Vi izabrali notornog profesionalng titoista Milana Bandića, koji već dva desetljeća onemogućava odstranjivanje imena Tita, što je sračunata taktika jednog provincijskog prefriganca u jednom gradu u kojemu je domaće stanovništvo protjerano i pogubljeno, s brojem H3317 i sličnim. Milan Bandić nam danas razotkriva tajnu kako je osobno Franjo Tuđman odbio gradski prijedlog da se Titovo ime ukloni sa zagrebačkog Kazališnog trga. Zašto je Mile o tome šutio? Zašto je dopustio da jedan komunistički aparatčik obmane Hrvate? Nitko nije smetao Bandiću da skine ploču nakon što je titoist Tuđman umro.
Nisam mogao vjerovati da navedena izjava o “pametnom Bandiću” može doći od dvostrukog oscarovca, producenta vrhunskih filmova “Schindlerova lista” i “Gladijator”. Mogu prihvatiti nečiju tvrdnju da je pametan znanstvenik Davor Pavuna, ali Milan Bandić? Komitetlija! Seljakanje iz jedne šire interesne skupine u neku užu, pa onda u neku treću širu, i sve za golo pridržavanje gradske blagajne. Zar se to zove pamet? Zar je novac baš sve? Kako je mudrijaš Bandić navukao inteligentnog i pronicljivog Lustiga da previdi kriminal na razini Grada Zagreba, odnosno u domeni gradske uprave. I da posve nejasnom Bandiću pruži svoju podršku, da ugrozi uzvišenu simboliku svoje civilizacijske pojave. Pa, objašnjenje je u granicama nama dobro poznate bizantske pameti.
Naime, Lustig je 2014. ponovno posjetio Auschwitz i sudjelovao u Maršu preživjelih, no ovaj put uz njega je bio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, pritisnut istragama. Iste je godine Lustig zajedno s Bandićem odao počast žrtvama genocida u Srebrenici. Kod nas je pravilo da se prozvani dužnosnici naglo pretvore u žestoke antifašiste. U proljeće 2015., Lustig je prvi potpisao peticiju “Stop političkim uhićenjima”, u znak potpore Milanu Bandiću, i još je Bandićevo uhićenje usporedio s Auschwitzom i onim što se tokom Holokausta dogodilo njemu osobno, uz poruku da to manje ili više zaudara na ona vremena. Kasnije se Lustig ispričao zbog usporedbe Holokausta s uhićenjem Bandića…
Lustig ne priznaje identitet komunista, a za sebe tvrdi da je umjetnik. Namjerava napraviti centar tolerancije u staroj Uljari. Je li tolerancija, toleriranje ovakvog Milana Bandića? Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih ne vidi kao opasnost. “Premali su da bi bili opasnost” – izjavio je Lustig, i ta mi njegova izjava ne vuče na toleranciju. Nitko ne dvoji da trebamo sačuvati Branka Lustiga i sve ono što njegovo ime predstavlja. Imamo sreću da među hrvatskim Židovima imamo ljude njegove civilizacijske razine. Ponekad se pitam, koliko Hrvati skloni ropstvu, zaslužuju takvu pojavu? Kako daleko mogu ići nacionalni mehanizmi zaštite za takve osobe? Kako zaštititi Branka Lustiga od njegovih osobnih neopreznih izjava, a da to ne podsjeća na ona vremena?