Koliko god mi ignorirali neke opasne pojave u društvu poput plagiranja, svjesnim prešućivanjem situacija neće postati nimalo bolja. Kritička prosudba, “sine ira et studio”, društveno-političkog stanja stvari u Hrvatskoj prijeka je potreba
Njemački filozof Immanuel Kant slovi kao tvorac modernog pojma kritike u širem značenju riječi. Po Kantu kritika je sposobnost prosuđivanja i sustavne analize pa se kao takva odnosi na temeljna pitanja ljudske spoznaje, moralnog djelovanja i estetičkog vrednovanja. Kao primarna odrednica ljudskoga uma trebala bi zahvatiti sve dogmatske strukture s kojima se ljudski duh suočava. Pojednostavljeno rečeno, kritika pomaže čovjeku kao biću koje slobodno promišlja i rasuđuje izići iz vlastite malodobnosti, koju je osobno skrivio. Malodobnost predstavlja delegiranje donošenja odluka na neku drugu, višu instancu. Kant je uočio da se posebno u religiji i politici građanima nude nametnuta rješenja pa umjesto autonomnog odlučivanja i prosuđivanja imamo dogmatsko prihvaćanje stvari. Da bi se takav postupak izbjegao, potrebno je građane educirati na način da razvijaju svoje sposobnosti prosuđivanja. Taj segment dolazi posebno do izražaja u etičkom i političkom djelovanju građana. O razvoju kritike uvelike će ovisiti civilizacijski napredak građana. U modernim društvima s reprezentativnom demokracijom kritika i kritičko prosuđivanje trebali bi pridonijeti kultiviranju građana da budu sposobni izbrati stručne, kompetentne i moralno neupitne predstavnike u svim segmentima vlasti.
Znakovito je da je Kant u svojoj prvoj kritici, dakle “Kritici čistoga uma”, svoje najznačajnije ideje strpao u “fusnote”. Najpoznatija Kantova fusnota je ona koja govori o strukturi ljudskoga razuma, njegovim granicama i odrednicama. Analiza ljudske samosvijesti, piše Kant u svojoj čuvenoj fusnoti, predstavlja „najvišu točku na koju treba vezati svu upotrebu razuma, štoviše i svekoliku logiku, a nakon nje i transcendentalnu filozofiju; ova sposobnost je sami razum“. Ostaje nejasno zašto je Kant temeljnu misao svoje “Kritike čistoga uma”, teoriju spoznajne subjektivnosti, stavio u fusnotu. Ima li se na umu da u bilješke stavljamo u pravilu sekundarne stvari, navode referenci, citate i slično, onda je s metodološke strane Kantova “Kritika čistoga uma” djelo koje nam ne može poslužiti kao uzor kako napisati dobar znanstveni rad, iako je jedno od najznačajnijih djela moderne filozofske literature.
Posebno važnu ulogu danas u nametanju nekritičkog svjetonazora imaju mediji koji su u međuvremenu od sedme sile prerasli u “četvrtu vlast”, dakle uz već klasičnu izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Ugledni politolozi danas upozoravaju da sve više imamo na djelu “mediokraciju” u kojoj postupno nestaje sa scene demos, narod koji autonomno donosi promišljene odluke. Moć medija dominira u suvremenim društvima da se biračima vješto serviraju rješenja koja iza kulisa donose vlasnici utjecajnih i moćnih privatnih medija. Izbor talijanskog medijskog magnata Silvija Berlusconija za premijera Italije 1994. i 2001. samo je potvrda da su medijski moćnici spremni odvažiti se na izravno preuzimanje vlasti, umjesto da samo iz pozadine djeluju i utječu na predstavnike vlasti. Upravo u takvoj situaciji Kantovo pitanje o kultiviranju ljudskoga duha kroz kulturu i umjetnost dobiva još više na važnosti kao potencijalni otpor globalističkoj mediokraciji. Znakovito je da je sadašnja vlada u Republici Hrvatskoj pokazala da upravo u resorima koji su odgovorni za edukaciju građana, naime u Ministarstvu znanosti i obrazovanja te Ministarstvu kulture imamo najveći problem u slaganju kadrovske križaljke koja bi poslužila kao dobra paradigma u kultiviranju građana.
Filozof Neven Sesardić prošlog je tjedna pokazao kako je jedna “fusnota” u hrvatskom znanstveno-političkom životu po popularnosti daleko nadmašila famoznu Kantovu “fusnotu” iz “Kritike čistoga uma”. Radi se, piše Sesardić, o odlomku “od 50 riječi koji je potpuno identičan, od riječi od riječi, s odlomkom iz članka političkog komentatora Stephena Schlesingera (kojeg Barišić niti citira niti spominje)”. Sesardić tvrdi da je “čak i sama ta fusnota dovoljna kao dokaz ne samo za plagijat, nego i za zaključak da Barišić ne bi smio ostati na funkciji ministra znanosti”. Sesardić daje podrobnu fenomenološku analizu nastanka sage o “fusnoti” u hrvatskoj znanosti. U odgovoru na prijavu četvorice filozofa, u veljači 2011. Barišić “ne samo da ne spominje nikakvu pogrešku, nego apsolutno negira da ima išta spornoga u njegovu tekstu”. Sesardić je pokazao kako je Barišić godinu dana nakon prijave za plagiranje objavio u posve nepoznatom španjolskom časopisu Dokos, koji uređuje njegov prijatelj, ispravljeni tekst s točnim navodima autora, a na koricama časopisa stoji godina tiska prije prijave za plagiranje. Nakon što je saborski Odbor za etiku u znanosti i obrazovanju ipak donio odluku da je ministar znanosti plagirao američkog politologa Schlesingera, nastala je medijska trakavica o famoznoj fusnoti uz pokušaje opravdavanja da se tako nešto može svakome dogoditi. U tom kontekstu nastaju podrške ministru počevši od sekretarice iz “Filozofskih istraživanja” do akademika Mislava Ježića, Vladimira Paara, Željka Reinera i Slobodana Vukičevića. Sesardić se pita kako je moguće da je Barišićev neuvjerljiv “pokušaj da se opravda” s toliko nekonzistentnosti, rupa i neistina ipak dobio podršku kod jednog dijela akademske zajednice. Zapravo je neshvatljivo, tvrdi Sesardić, koliko neistine, i obmanjivanja može stati u jednu običnu fusnotu. “Nije li apsurdno”, pita se Sesardić, “da je Barišić takav kakav jest, u nekim krugovima postao simbol zaštite hrvatskih interesa i domoljublja, a da su njegovi kritičari često svi stavljeni u isti politički koš, proglašavani ljevičarima, politikantima i ljudima sumnjivih motiva”.
Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi Sesardićeve riječi da sam preko noći nekritički proglašen ljevičarom i jugonostalgičarom kada sam se priključio inicijatorima peticije “Stop plagiranju u Hrvatskoj” koju je pokrenuo kolega Ivan Đikić. Činjenicu da su peticiju o nultoj stopi toleriranja plagijata javno potpisali mnogi deklarirani ljevičari (Aco Stanković, Vili Matula, Davor Bernardić) ne opravdava nijednog desničara i konzervativca da to javno ne učine. Napad na praksu plagiranja danas se, nažalost, tumači kao udar na HDZ i demokršćansku opciju u Hrvatskoj, kao napad na domoljubnu vladu. Zbog ozbiljnosti krimena plagiranja HDZ bi morao raščistiti s plagijatorima u vlastitim redovima, želi li doista biti moderna stranka s europskim civilizacijskim štihom.
Koliko god mi ignorirali neke opasne pojave u društvu poput plagiranja, svjesnim prešućivanjem situacija neće postati nimalo bolja. Stoga smatram da je kritička prosudba, “sine ira et studio”, društveno-političkog stanja stvari u Hrvatskoj poželjna pojava, odnosno prijeka potreba. Ako netko opravdano naglasi postojeću diskrepanciju između obećanja koje je HDZ prije pola godine dao svojim biračima poznatim sloganom “Vjerodostojno” te činjeničnoga stanja stvari u koje nas je danas dovela nova koalicijska vlada, ne vidim razloga da se nekoga samo zbog toga proglašava ljevičarom ili jugonostalgičarom. Ako netko napiše da ova sadašnja vlada daje izdašniju novčanu potporu ljevičarskim i jugonostalgičarskim udrugama, nego što je to radila Milanovićeva koalicijska ljevica, onda bismo se morali zapitati nad razvojem demokršćanske političke opcije u Hrvatskoj. Korumpirano stanje stvari u Hrvatskom audiovizualnom centru nije palo s neba nego je posljedica jednog lošeg koncepta u filmskoj umjetnosti, a Vlada se ponaša kao da se ništa značajnijega nije dogodilo u HAVC-u.
Sesardić završava svoj članak o hrvatskoj paradoksalnoj fusnoti sljedećim riječima: “Nije li znak velike nebrige za dobrobit Hrvatske postavljati na važne funkcije ljude poput Barišića koji su spremni ne samo na intelektualnu krađu nego i na višestruko obmanjivanje javnosti”. Naravno da je u jednoj akademskoj zajednici isplativije biti oportunist nego kritičar, pa ne čudi da je broj kritičara daleko manji od onih koji šalju jednoglasne podrške.
Upravo je na primjeru podrške ministru znanosti koja je došla od nekih voditelja znanstvenih centara izvrsnosti postalo razvidno koliko su politički i znanstveni interesi usko povezani te da je autonomni znanstveni rad gotovo nemoguć u Hrvatskoj. Odemo li na mrežnu stranicu znanstvenih centara izvrsnosti, primijetit ćemo da je zadnja novost objavljena gotovo prije dvije godine. Znakovito je da u programskom dijelu znanstvenih centara izvrsnosti stoji da okupljaju i umrežuju “najbolje znanstvenike u određenom području na nacionalnoj razini, fokusirane na suvremenu istraživačku temu, koji predstavljaju međunarodno kompetitivnu i prepoznatljivu skupinu po kvaliteti i obimu znanstvene produkcije, sposobnu za efikasnu međunarodnu suradnju i značajan doprinos razvoju znanosti, visokog obrazovanja i gospodarstva na nacionalnoj razini.” Poznajem neke znanstvene centre izvrsnosti čiji su čelnici u dijametralnoj suprotnosti s navedenim kriterijima izvrsnosti, nemaju ni znanstveni ugled ni međunarodnih znanstvenih publikacija. Čelnici i članovi Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj duguju akademskoj javnosti objašnjenje kako i na koji način su neki znanstveni centri izvrsnosti postali što po profilu svojih znanstvenika to ne zaslužuju. Nije bez grijeha ni Agencija za znanost i visoko obrazovanje koja je kumovala tome da su neki znanstveni centri službeno proglašeni “izvrsnima”. Javnost, posebno neinformirani porezni obveznici, ima pravo na uvid u svu dokumentaciju o nastanku znanstvenih centara izvrsnosti koji bi trebali u ovoj godini povući ogromna novčana sredstva iz Europske unije za znanstvena istraživanja. Takvi i slični marifetluci mogući su samo u društvu u kojem kritika još nije postala značajnim segmentom demokratskog uređenja.