Ljubljana se sprema na rat sa svijetom?

Wikimedia Commons

Izražavam veliko razočaranje o stanju stvari u Ljubljani. Otvoreno kažem da je sadašnja slovenska vlast najgora pojava negativne selekcije, koja se ne može usporediti ni s komunističkim vremenima, s vremenima kada su vladali politički aparatčiki bez svijesti i bez artikuliranog jezika...

Iako sam građanin Republike Slovenije, domovine koja, osim Europe, ostaje temeljni znak mog ljudskog identiteta, izražavam veliko razočaranje o stanju stvari u Ljubljani. Otvoreno kažem da je sadašnja slovenska vlast najgora pojava negativne selekcije, koja se ne može usporediti ni s komunističkim vremenima, s vremenima kada su vladali politički aparatčiki bez svijesti i bez artikuliranog jezika. Tako je moj stav usporedan — barem što se ljudske sudbine tiče — sa stavom onog rimskog pjesnika koji je bio prognan uz Crno more: tamo je o svojoj domovini napisao nešto najsavršenijih stihova koji su ikada postojali u latinskom jeziku. Riječ je o Ovidiju i njegovim Pontskim pismima (Epistulae ex Ponto).

Slovenska vojska nedavno je u NATO-u dobila nedovoljnu ocjenu spremnosti što se tiče ratovanja. Malo kasnije, načelnica glavnog stožera, Alenka Ermenc, podnijela je kaznenu prijavu protiv medija: oni su tvrdili da je dugo vremena bila odsutna s posla, zbog liječenja – na psihijatriji. Tri tjedna je u Slovenskoj vojsci niko nije ni vidio. Ermenc je odgovorila frazom: „Imala sam zdravstvene izazove…” Koja je dijagnoza – „zdravstveni izazov” – znat će barem oni liječnici koji će pročitati ovaj članak(!).

Obračuni u Ljubljani…

Istodobno, predsjednik slovenske Vlade, Marjan Šarec (koji samog sebe naziva „klaunom” – prema zvanju je komičar) najavio je da će od „jučer pa ubuduće”, Slovenija učiniti sve kako bi spriječila Hrvatsku da uđe u Schengensko područje. Ali, Hrvatska je samo dio priče…

Naime, preko medija se tranzicijska ljevica, koja vodi Sloveniju, obračunala s Madžarskom. Prošlog su se mjeseca ‘ljevičari’ sukobili i s talijanskom Vladom. Odnosi s NATO-om su na nultoj točki, kao i sa Sjedinjenim Državama Amerike. S Republikom Poljskom, postkomunistička Slovenija je dugo bila u otvorenom sukobu, kao i s Višegradskim kvartetom. Izgleda da se Ljubljana sprema na rat sa svijetom…

Republika Hrvatska bi se – gledajući neposredno susjedstvo i veličinu zajedničke državne granice – trebala uvrstiti kao apsolutni prioritet slovenske politike i slovenskih građana. Slovenija i Hrvatska imaju mnogo zajedničkih točaka, a najvažnije su: nedavna povijest u zajedničkom državnom okviru, isti datum rođenja (1991.) i odnos partnerske ekvidistance kroz stoljeća. Nikada nisu ratovale jedna protiv druge. Čak i danas, u svakodnevnom životu, nije se bitno promijenilo: Hrvati u Sloveniji svake godine stvaraju pola milijuna turističkih noćenja. Slovenci ih ostvare još više u Dalmaciji i Istri…



U tom smislu, čovjeka može radovati svaki korak koji ide prema traženju zajedničkih nazivnika i razloga za slogu: osobito ako dolazi iz najviših akademskih sredina. Izdavačka kuća Harmattan, Paris, izdala je monografsku studiju (urednik je Vlatko Marić) s naslovom Slovenija i Hrvatska, dvadeset pet godina neovisnosti – povratak na mjesto izvornog događaja i perspektiva budućnosti. Monografiju otvara analiza – professor emeritus Univerze Panthéon-Assas, Paris, Marca Gjidare. Teza je sljedeća: Jugoslavija je svojom politikom podržavanja i organiziranja nesvrstanosti sama sebi iskopala grob u koji se, nakon raspada ideologije komunizma (koji je bio paralelni „odvod” nesvrstanosti) srušila u najkraćem mogućem roku.

Imponirajući sud prof. Gjidare

Navodimo: „Titova Jugoslavija htjela je biti na čelu pokreta protiv kolonijalizma. To dokazuje njezino podupiranje rata u Alžiru (pokret za nacionalno oslobođenje – FLN – primao je oružje jugoslavenskih vlasti): o tome svjedoči i njezina podrška Egiptu u vrijeme Nasera. U međunarodnom pravu postojala je obveza dekolonizacije, koja je bila posvećena u najvišem forumu – u Ujedinjenim narodima. Ona se odnosila na europske zemlje, posebno na one koje su imale kolonijalnu povijest. Ali, ako se ovaj imperativ primjenjivao za dekolonizaciju, ipso facto, morao se aplicirati i prema Sovjetskom Savezu i SFRJ. Te dvije logičke implikacije nisu se mogle izbjeći.

Demokratski deficit i nepoštivanje osobnih i društvenih prava, tako su neizbježno doveli drugu Jugoslaviju do kraja, bilo da su nadležni organi u zemlji bili toga svjesni ili ne. U demokratskom društvu, pravo na samoopredjeljenje (nacije i pojedinci kao svoje osnovne jedinice), ostvaruje se u odnosu na ljudska prava i kao takvo je neodvojivo od pojma vladavine prava. U režimu kojim vlada diktatura ili čak totalitarizam, pravo na samoopredjeljenje nužno vodi do kolapsa cjelokupne državne zajednice” (Marc Gjidara, “Slovenska i hrvatska deklaracija o neovisnosti prema Ustavu SFRJ”, Hrvatska i Slovenija, 25 godina nezavisnosti, Harmattan, Pariz, 2019, str. 15, preveo B.M.T.). U svojoj knjizi Kota 101 (2018.) detaljno sam pisao o nesvrstanima u kontekstu svjetskog komunizma, zato mi sud prof. Gjidare – imponira.

Marc Gjidara također ruši neke od temeljnih mitova koji su se formirali na Zapadu u odnosu na titoističku Jugoslaviju. Između ostalog, možemo doći do nove spoznaje: „Uvijek je potrebno biti svjestan činjenice da Jugoslavija nije bila ona koja je stvorila nacije i republike. Naprotiv, narodi i područja u kojima su živjeli njihovi stanovnici, postojali su mnogo prije rođenja Jugoslavije” (Marc Gjidara, ibid., str. 21). Prije svega, usredotočuje se na najveću opasnost u razdoblju neovisnosti, tendenciju da se ne primjećuju administrativne granice republika kako su bile definirane prema posljednjem Ustavu SFRJ. To je bila teza na kojoj je bila fundirana „velika Srbija” Slobodana Miloševića. Da se teza o kontingentnom značaju administrativnih granica republika SFRJ ostvarila, Hrvatske i Slovenije ne bi bilo…

Mnogo zajedničkih točaka…

U zbirci je mnogo izvrsnih analiza: moramo spomenuti tezu Josipa Krulića i kulturne revolucije à la Milošević. Last but not least: ovdje je Vlatko Marić i njegova misao: napominje da je Njemačka kao federalna država bolje razumjela Jugoslaviju nego Francuska, koja je administrativno centralizirana u Parizu. A tu su i mnogi drugi koje ne možemo ovdje spomenuti zbog nedostatka prostora.

No, bitno je da takva djela vraćaju ljude iz dobrovoljnog izgnanstva i upozoravaju nacije obiju zemalja koliko je zajedničkih točaka između Slovenije i Hrvatske i koliko je malo potrebno za – slogu. Od svađa i ratova uvijek je profitirala politika, a nikada ljudi za koje se ona, navodno, sa svim srcem – „zalagala”.

autor je, profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Europske akademije znanosti i umjetnosti

Prof.dr. Boštjan Marko Turk – član Europske akademije znanosti i umjetnosti!

Naš dugogodišnji uvaženi suradnik, prof.dr. Boštjan Marko Turk, profesor na Sveučilištu u Ljubljani, nedavno je primljen za člana Europske akademije znanosti i umjetnosti, na čemu mu najsrdačnije čestitamo!

Profesor dr. Boštjan Marko Turk je izjavio da je članstvo u Europskoj akademiji znanosti i umjetnosti, potvrda njegovog dosadašnjeg rada na području otkrivanja zločina totalitarnog komunističkoga režima i kao takva – obveza za budućnost. Članovi Akademije su više od 2000 uglednih znanstvenika i akademika iz cijele Europe, a među njima i 32 dobitnika Nobelove nagrade.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI