Zadnji dan u reformskom i razvojnom smislu izgubljene 2018., iz proračuna se 2,5 milijarde kuna 'usmjerilo' prema nepoznatom pravcu, što je nevjerojatna potvrda inertnosti, ravnodušnog odnosa prema hrvatskoj budućnosti, nedostatka osjećaja pripadnosti, a i upitnih stručnih i upravljačkih sposobnosti. Najblaže rečeno. Nitko ni riječi upita, nezadovoljstva, protesta ili barem smislenog neslaganja s postupcima, već samo politička tišina, zalivenost, pognutost i pokušaj javnog otklona od odgovornosti
Mirnoća i hladnoća s kojom se zadnji dan, u reformskom i razvojnom smislu izgubljene 2018. godine, iz proračuna 2,5 milijarde kuna usmjerilo (izlilo, otpuhalo, bacilo u vjetar, prikrilo, pospremilo, složilo…), alegorijski rečeno prema nepoznatom pravcu, nevjerojatna je potvrda inertnosti, ravnodušnog odnosa prema hrvatskoj budućnosti, nedostatka osjećaja pripadnosti, a u konačnici i upitnih stručnih i upravljačkih sposobnosti. Najblaže rečeno. Nitko ni riječi upita, nezadovoljstva, protesta ili barem smislenog neslaganja s postupcima, već samo politička tišina, zalivenost, pognutost i pokušaj javnog otklona od odgovornosti, uz dojam kako zemljom zapravo upravlja netko drugi, a naš je zadatak uz osmijehe, sklopljene ruke i finu dugo izvan Hrvatske svladavanu diplomatsku retoriku, prigodničarski nesretne učiniti vjernicima novog zanosa u 2019. godini.
Nikad nismo zadnjih godina čuli ili samo naslutili nelagodu za vlastitu sustavnu odgovornost ili, ne daj bože, nesposobnost izabranih stranačkih i naslonjenih podanika, čak niti kad ju cijela Hrvatska i stranka vide i osjećaju. Bezgrešnost kao temeljna atribucija političkog elitizma nametnuta u Europskoj uniji i proslijeđena Hrvatskoj i selektivnost bez primjene univerzalnih kriterija i stručno-znanstvenih zakonitosti, projekcija i modela, postaju nova političko-diplomatska dogma, prema kojoj su potrebe ukupne hrvatske populacije i njezina izvjesna i razvojna demografska i svaka druga budućnost – čista hereza. Ili kako bi europski modernistički sljedbenici neosjetljivi na hrvatske povijesne i civilizacijske vrijednosti s ushitom na božićnoj zagrebačkoj predstavi to krstili hrvatskim nacionalizmom, populizmom i slično, kao nepotrebnim oblikom uznemiravanja uhodanih obrazaca vladanja i pokoravanja Hrvatske. Vječna ugroženost bez imalo osjećaja pripadnosti hrvatskom društvu i prostoru u idiličnom zanosu na vlasti s potvrđenim osmjesima, koji u običnom hrvatskom puku izazivaju nelagodu i „populističku i nesistemsku reakciju”.
Zato su prosljeđivanje (pospremanje, pročišćavanje…) milijardi kuna u dubinu, državni proračunski suficit i nefunkcionalna akumulacija gotovo sto milijardi kuna u drugom mirovinskom stupu bez ikakvog ozbiljnijeg efekta u smislu demografskog opstanka i ukupnog napretka Hrvatske, pomalo već i zabranjene teme. Heretičko postavljanje demografske problematike u temeljnu projekciju nacionalne sigurnosti i budućnosti u prosječnom političkom sustavu bez razvijenih identitetskih vrijednosti ili s njima, ali s nadjačanom potrebom akumulacije i pokazivanja materijalne i upravljačke moći, danas u Hrvatskoj unutar samopostavljenih izaziva ljutnju i silnu potrebu pojašnjavanja neobjašnjivog. Pritom se lome svi vrijednosni kriteriji, a dogma nepogrešivosti i stranačke odanosti čelništvu poprima oblike prastarih vjerovanja o nedodirljivim i svemoćnim djelovanjima pojedinaca ili skupina…
Istodobno, apsolutno nikom nije neugodno pri javnom eksponiranju vlastite nesposobnosti i neukosti i zatiranju svake smislene i logičke rasprave zasnovane na znanstvenom istraživanju i kvantitativnom i kvalitativnom modelskom projiciranju društvenih, političkih, prostornih i inih zakonitosti. Duhovno i intelektualno siromaštvo potvrđeno stranačkom postavom protiv brige za demografskim opstankom Hrvatske i svih zakonitosti demografskog i ukupnog razvoja, poprima svjetonazorsko-dogmatsku sliku zemlje iz predratnih vremena.
Milijarde za dar
Novogodišnji poklon od 2,5 milijarde kuna istodobno je odaslan s novom revolucionarnom demografskom mjerom podizanja neoporezivog davanja za djecu na visinu od 10 tisuća kuna. Dvije i pol razbacane milijarde bez odjeka, a besmislena revolucionarna mjera s punom pažnjom prosječnih, blijedih i neobrazovanih kadrova posilne televizije zvane javne, uz asistenciju sličnih izabranika izgovorenih riječi snage tropskog daška. Mjeru za koju se usput niti ne zna u kolikoj je visini dodijeljena prošle 2018. godine, niti tko ju od poslodavaca uopće dijeli. Majstori supstitucije i javnog ukazivanja po stoti su put pokazali i potvrdili kako im je jedino i isključivo bitan dojam kao primarni oblik njihovog interesa i političkog djelovanja.
Međutim, niti jedan put nisu prilikom vlastitog javnog ukazanja propustili izreći kako za pojedine demografske mjere nema u proračunu novca, opravdavajući to uvijek istom retorikom o teškom gospodarskom stanju i sličnim poteškoćama njihovog djelovanja i odlučivanja. Nikad u Hrvatskoj nema novca za djecu, žene u porodiljskom, nezaposlene, blokirane, ovršene i sve ostale izvan njihovog životnog kruga, ali uvijek ima za državne garancije propalih poslova, besmislene poticaje bez rezultata, manjinska prenemaganja, udruživanja (brojne su udruge u funkciji zbrinjavanja anacionalnih skupina), hrvatska prokazivanja i slične djelatnosti.
Sukladno tome, darivanje 2,5 milijardi kuna iz proračuna u samo jednom potezu nije nikakav problem. Pelješki most – 520 milijuna eura, avioni – 420 milijuna eura, a samo u jednom danu u tišini i spokoju – 2,5 milijarde kuna. Mostovi, avioni, službeni automobili, nova zapošljavanja u upravi… i uživanje u vladanju u uvjetima demografskog nestanka Hrvatske, uz opravdanja prosječnih izabranika koja više nikog ne zanimaju. „Kakva je ovo država?”
Proračunski suficit za dokazivanje
Samohvala proračunskog suficita u 2017. i 2018. godini u zemlji koja demografski izumire i nestaje uz slom i supstituciju, apsolutno je nerazumljivo političko postupanje i nova dodatna potvrda potpune ignorancije najvažnije problematike suvremene hrvatske države. Kakvog išta ima smisla bez ljudi i kako se uopće može na javnoj sceni bez imalo odgovornosti progovarati o osobnoj i političkoj uspješnosti u prikupljanju proračunskog novca uz ovakvu demografsku destrukciju koja je zahvatila Hrvatsku? Akumulacija kao potvrda dokazivanja bez hrabrosti i osjećaja potrebnog usmjeravanja prikupljenog u najvažniju hrvatsku nacionalnu problematiku i sustavno neprihvaćanje političkog izazova nikog ne može ostaviti ravnodušnim, osim pripadnike pozicijskih ulova na temelju osobne privrženosti, zadivljenosti i uslužnosti.
Marić se pohvalio: U javnoj kasi nikad više novca, a bit će ga i sve više!
Višak opće države iznosio je u Hrvatskoj u 2017. godini 3,15 milijardi kuna, što je prvi suficit od kada se prate ti podaci, dok je udio javnog duga u bruto domaćem proizvodu (BDP) pao na 77,5 posto, najnižu razinu od 2012., pokazuju podaci koje je objavio Državni zavod za statistiku (DZS) (tportal.hr, 22.10.2018.). Gotovo cijeli godišnji suficit kao svjesno pokriće nesposobnog i planskog rastakanja Uljanika!
Postupak prekomjernog deficita (EDP) korektivni je mehanizam EU-a, osmišljen kako bi se proračunski manjak članica vratio ispod tri, a javni dug ispod 60 posto BDP-a, kako nalažu kriteriji iz Maastrichta (Poslovni dnevnik, 22.05.2017.).
Pored suficita svim je zemljama dozvoljen i deficit do tri posto i nije teško izračunati u odnosu na ukupni godišnji proračun s koliko bi sredstava mogla raspolagati Vlada kad bi htjela rješavati demografski slom Hrvatske, ili kad bi njezini ekonomski, recimo stručnjaci, konačno shvatili kako upravo demografski parametri izravno utječu na sve segmente financijske i gospodarske politike, na sve djelatnosti i na sve temeljne sustave u zemlji. Ili kad bi barem slijedili program stranke koja im je i omogućila pozicijsku zadivljenost bez ikakve odgovornosti prema biračkom i stranačkom puku, kojeg usput također smatraju, sa svoje europske, diplomatske i stručne samoljubive visine – populističkim utegom i teretom.
Uglavnom, nikog više ne mogu uvjeriti kako nije moguće, brzo i u jednom mandatu rješavati, a dijelom i riješiti demografski problem Hrvatske, kako u proračunu nema novaca, kako je hrvatsko gospodarstvo preslabo za iznijeti demografsku revitalizaciju zemlje, kako se radi o presloženoj problematici, kako to nisu riješile niti druge zemlje i puno još sličnih besmislenih uvjeravanja sebe i drugih. Uvijek je tome tako kad nešto iracionalno ne želiš i tvrdoglavo nastojiš provoditi svoj osjećaj.
Akumulacija u fondovima za čuvanje
Politička mirnoća i tišina slična usmjeravanju proračunskih milijardi ni u što zadnjeg dana prošle godine, vlada i prema mirovinskim fondovima i isto tako nevjerojatnoj akumulaciji gotovo sto milijardi kuna zakonski izdvajanih sredstava u drugom mirovinskom stupu. Novac koji bi se po svakoj elementarnoj logici trebao „oploditi” u interesu budućnosti hrvatske populacije i najsigurnije usmjeravati zbog njezine dobrobiti, uglavnom mirno stoji i čuva se za budućnost koja u Hrvatskoj u demografskom smislu – odlazi. Vrlo ozbiljna i izazovna tema koja zaslužuje cjeloviti osvrt u jednom od slijedećih nastavaka, pogotovo u kontekstu spašavanja hrvatske još neiseljene populacije od poigravanja otkupnih fondova bankarskih dugova s istom tom populacijom.
Cijeli je sustav otkupa i fondovskih sekundarnih naplata bankarskih dugova postavljen mimo elementarne ljudske logike i ustaljenih civilizacijskih normi, nema osnovnu državnu financijsku kontrolu poslovanja i potpuno slobodno djeluje prema ljudima, ne uvažavajući civilizacijsko ljudsko postupanje i dostojanstvo. Valjda zbog takve bankarske, financijske i fondovske slobode i ranijih uvaljivanja u Hrvatskoj modela kreditne profitne grabeži sa švicarskim frankom, hrvatski guverneri i dobivaju svjetska bankarska priznanja, uz izborni blagoslov i na ponos svih dosadašnjih hrvatskih vlada i ministara financija. Djelovanje u interesu ukupne hrvatske populacije i njezina zaštita, očito nisu guvernerska i vladina posla, dok je brige za opstanak. Koja nema druge pretpostavke.
Kakva će biti 2020.?
Ulazimo u dvije izborne godine u kojima će jedini razvijeni politički osjećaj biti potreba ostanka na vlasti i zamagljivanja hrvatske demografske stvarnosti novim i novim obećanjima, koja ne mogu, kao što niti dosad nisu mogla zaustaviti demografski odlazak Hrvatske. Dvije će nastupajuće, u osnovi neradne godine (u smislu donošenja odluka i provedbi ključnih reformi), iz Hrvatske odnijeti prema gore i usmjeriti prema van novih više od 150.000 osoba. Politički će obrasci djelovanja biti isti, a mirnoća i objašnjenja postupaka standardna, samo što Hrvatska neće biti ista…
Sve će još više nedostajati njezina/naša mladost i idealizam kojeg su nam donijeli i pokazali naši ruski nogometni velikani. Pretvarajući Hrvatsku u zemlju kakvu bismo uvijek željeli…