OTKRIVEN RAZLOG ODLASKA: Sanaderov tajanstveni sastanak u sobi u Bruxellesu

Ivo Cagalj/PIXSELL

Protiv ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića, Tužilaštvo je sada otvorilo istragu zbog financijske korupcije i seksualnih skandala. Janković je pristaša snažne postkomunističke linije koja u rukama drži medije i pravosuđe, pa iako je u posljednjih dvadeset godina protiv njega pokrenuto mnoštvo istraga, sve su bile odbačene...

Najčitanije austrijske novine (Kurier) ovih su dana objavile priču koja se teško može pronaći u većini slovenskih medija. Isto je učinio i ORF, ali vijest nije zakasnila niti u Slovačkoj (Zoznam, sk.). Protiv ljubljanskog gradonačelnika, Zorana Jankovića, inače dobrog prijatelja Milana Bandića, Tužiteljstvo je otvorilo istragu. Naime, svi   koji su željeli dobiti posao u MOL-u,  njegovim su posrednicima nosili kofere s novcem koji su mijenjali vlasnike na velikim ljubljanskim parkiralištima. To se događalo na dnevnoj bazi. Kada je policija prisluškivala Jankovića zbog te korupcije, čula je i razgovor u kojemu je gradonačelnik Ljubljane samohranoj majci dvoje male djece, M.K., obećao posao u ljekarni u Ljubljani na neodređeno vrijeme. To je bio preduvjet za stambeni kredit kojeg je ona upravo dobila, a tako i stan. Kao protuuslugu je zatražio – spolne odnose. Dobio ih je odmah…

Inače, Zoran Janković je pristaša snažne postkomunističke linije, koja u rukama drži sve medije i pravosuđe (njezin je šef bio posljednji sekretar CK ZK Slovenije, Milan Kučan, a njoj pripada i Karl Erjavec, ministar vanjskih poslova). U posljednjih je dvadeset godina protiv Jankovića pokrenuto mnoštvo istraga, ali su sve bile odbačene zbog veza koje ima u vrhu države. Janković je tako pretvoren u – teflon političara. Njegovo je samopouzdanje raslo i raslo, a na kraju je nadraslo sve: i zakone države i njegov osobni integritet, ako govorimo o činjenici da preljub predstavlja kazneno djelo protiv integriteta braka, koji je temeljni savez. Janković vidi samo svoj uspjeh i samo sebe, te više ne mari ni za što. Sada je zbog pritiska javnosti po prvi put na klimavoj stolici. Financijska korupcija i seksualni skandali su stvari koje ne spadaju u – politiku.

Iznad njih – ništa, čak ni zakoni

Kao dr. romanistike, bio sam predavač u školi Europske pučke stranke na Braču, 20. kolovoza 2003. godine, gdje sam prvi put razgovarao s Ivom Sanaderom. Tada je za medije, koji su ga okružili, jasno rekao: „Pobijedit ćemo na predstojećim izborima, samo još ne znamo s kime ćemo napraviti koaliciju“. Čudio sam se njegovu samopouzdanju, ali sam odmah vidio da je on tip osobe koja će cijeli svijet podrediti svojim ambicijama i svojoj volji. Izvan njega i njegovih želja – ne postoji ništa, čak ni zakoni. Kao i kod ljubljanskog gradonačelnika, Zorana Jankovića.
Od svih afera s kojima je povezan Ivo Sanader, kartezijanski razum ne može zaključiti ništa drugo, nego da tamo gdje ima dima, ima i vatre. Pritom se Sanaderove afere, zbog brojnosti, ne mogu ni nabrojati… Pa kako bi se moglo pomisliti da su sve afere izmišljene? Prema tome – afera Fimi media, afera Hep, afera Pliva, afera Podravka, afera Ina, afera bojanja tunela, afera kuće na Kozarčevoj 21 u Zagrebu, afera Brodosplit, afera satovi i umjetnine. Svaka pojedinačno prelazi vrijednost od milijun kuna (Fimi media čak 50 milijuna kuna). Bez obzira na dokaze Uskoka, Sanader ne tvrdi samo da je nedužan, nego da je riječ o političkoj zavjeri. Zavjeri, dakle, kako čitamo u njegovoj knjizi, jer je uveo „detuđmanizaciju“ u ime EU-a. A „detuđmanizacija“ à la Sanader, zabila je nož u leđa hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata (npr. gen. Mirku Norcu). Sanader i danas tvrdi da je sve to radio za Europsku uniju. Da to nije istina, svjedoči slijedeći događaj:

Kao autor knjige „Dvanaest zidova“, upriličio sam njeno predstavljanje na konferenciji za novinare,  4. studenoga 2013. godine. Knjigu je u Ljubljani predstavio tadašnji predsjednik Vlade, Janez Janša i nekadašnji predsjednik Ustavnog suda Republike Slovenije, dr. Lovro Šturm (https://www.youtube.com/watch?v=gG-DKuTB_xo). Iako je knjiga stručna monografija o neuspjeloj tranziciji u Sloveniji i ima čak 800 stranica, postigla je nevjerojatan prodajni uspjeh. Za nju su znali svi u Sloveniji i Hrvatskoj koje je zanimala politika. U njoj je i priča o Ivi Sanaderu i EU-u. Izvor je bio dugogodišnji osobni poznanik, koji je u to vrijeme bio na jednom od najvažnijih položaja RS u EU-u (Slovenija je 2008. predsjedavala Vijećem EU-a).



Citat iz knjige kaže: „Ivo Sanader je s funkcije predsjednika Vlade RH odstupio u subotu, 1. srpnja 2009. godine. To je učinjeno nakon posjeta Bruxellesu, gdje su – koliko je danas poznato – planirane dvije vrste aktivnosti, službena i neslužbena. Kada je riječ o prvoj, hrvatski je premijer napravio nekoliko koraka koji su vodili potpisivanju Sporazuma o pridruživanju Hrvatske EU-u, a kada govorimo o drugoj aktivnosti, riječ je o neformalnom protokolu na najvišoj razini.

Diskretan poziv za Sanadera…

Hrvatski je premijer tako diskretno pozvan u manju sobu za sastanke. Tamo su bili prisutni, José Manuel Barosso, predsjednik Komisije, Herman Van Rompuy, budući predsjednik Europskoga vijeća (prema Lisabonskom sporazumu), te američka veleposlanica u EU-u, Kristen Silverberg (početak mandata, 27. srpnja 2008.). Pred Sanaderom je stajao opsežni fascikl. Nakon što ga je poprilično dugo pregledavao, vratio ga je na stol, lice mu je poprimilo pepeljastu boju, nakon čega je upitao: „Što želite od mene? Da odstupim?“ (originalno: „What You want me to do? To resign?“). Fascikl je sadržavao izvještaje tajnih službi o korupciji u vrhu hrvatske države. Dobio je potvrdan odgovor. Ovaj je događaj opisan prema sjećanju izvora, koji je u to vrijeme bio zaposlen u vrhu europsko-slovenske diplomacije.“ (BMTurk, Dvanaest zidova, stranica 411).

Do danas nitko ovaj odlomak nije problematizirao, a kamoli zanijekao. To znači, da Sanader nije dao ostavku s mjesta premijera Republike Hrvatske zato što je želio, nego zato što je morao. „Detuđmanizacija“ à la Sanader, razumljivo, nije dovela Hrvatsku u EU, nego je Sanadera maknula iz Hrvatske, barem s najvažnijih funkcija. Političari koji vide samo sebe, teško razumiju stvarnost. To moramo imati u vidu sada, kada je  alter ego Sanadera i Jankovića, Silvio Berlusconi, nekadašnjega predsjednika Vlade RH pozvao – na politički povratak.

No, politika je umjetnost približavanja stvarnosti ljudi. Franjo Tuđman je bio onaj koji se najviše približio hrvatskom narodu, zato što je politički, u najtežim uvjetima, uspostavio uvjete zbog kojih je Hrvatska, ne samo nastala, nego i postala međunarodno priznata. Dao je Hrvatsku, doslovno – njezinim ljudima. Da ta generacija političara danas ne postoji, dokaz su Ljubljana, Rim i Zagreb…

Dr. Boštjan Marko TURK,
profesor na Sveučilištu
u Ljubljani, član Hazuda

Facebook Comments

Loading...
DIJELI