Plenković se panično boji izbora

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Na kojim analizama se temelje tvrdnje da bi Plenković s lakoćom dobio izvanredne parlamentarne izbore? Novom liberalnom, genderističkom koalicijom došlo je do dodatnog raslojavanja HDZ-ovog biračkog tijela, a HDZ-ovi porazi u velikim gradovima, poglavito katastrofalan poraz u Zagrebu, egzaktno dokazuju da taj građanski, centristički bazen glasača na koje računa Plenković, nije ni približno dostatan za razmišljanje o bilo kakvoj izbornoj pobjedi

Gotovo svi analitičari i komentatori koji su skloni tvrdnji da u ovom političkom trenutku prijevremeni parlamentarni izbori odgovaraju jedino Andreju Plenkoviću i HDZ-u, čini mi se, pogriješili su metu. Pogriješili su i oni koji tvrde da bi Plenković na tim mogućim izvanrednim parlamentarnim izborima uvjerljivo pobijedio.

Stvari, naime, izgledaju sasvim drukčije i kada radikalno zaoštrimo to pitanje vidjet ćemo više egzaktnih dokaza za potpuno suprotne zaključke. Plenković se zapravo panično boji novih izbora i to je osnovni razlog za ove egzibionističke, čini mi se samoubilačke političke poteze.

Ukoliko bi pala Plenkovićeva vlada, nužno bi se postavila mnoga važna pitanja, poglavito unutar dobro uzburkanih odnosa u vrhu HDZ-a s refleksijama na šire biračko tijelo stranke. Pad Vlade i raspisivanje izbora nužno traže pitanja i transparentne odgovore. Prvo pitanje koje bi se postavilo je ključno! Tko je i zašto srušio ovu Vladu? U tom kontekstu, bez ikakve sumnje, pokrenula bi se lavina drugih logičnih pitanja koja se neizbježno postavljaju u ovakvim prijelomnim trenutcima.

Zašto je Plenković svojeglavo, bez konzultacija i dubinske analize na tijelima vrha stranke, protjerao iz Vlade i Hrvatskog sabora strateškog koalicijskog partnera? Ili još važnije! Zbog čega je uopće Most titulirao strateškim partnerima, ako nije bio spreman i sposoban na kompromise s Mostom čiji je psihološki profil apsolutno legitiman i svima bjelodan? Zašto se riješio 15 sigurnih ruku u Hrvatskom saboru u zamjenu za 5 nesigurnih? Kako može dokazati da je ova krajnje nesigurna i neprincipijelna koalicija donijela veću stabilnost uzdrmanoj i krajnje nestabilnoj Hrvatskoj? U čemu je to neprincipijelna koalicija s rigidnom ljevicom bolja za Hrvatsku, bolja za HDZ, od prirodne koalicije s Mostom, a tu prirodnu komponentu partnerstva isticao je upravo premijer Plenković, više puta uvjeravajući da je strateško partnerstvo s Mostom politički prirodno i oportuno!? Kakve veze Plenkovićevi neprincipijelni potezi imaju sa statutarnim kršćansko-demokratskim temeljima HDZ-a?

Ova pitanja istom snagom argumenata postavilo bi svekoliko članstvo HDZ-a, istom snagom argumenata došla bi pitanja političke odgovornosti Plenkovića koji je izazvao nove izbore, ista pitanja postavila bi cijela oporba, naslovnice mainstream medija ta pitanja ne bi mogle zaobići i u prvi plan bi isplivala isključiva Plenkovićeva politička odgovornost iz koje neminovno slijedi stavljanje na raspolaganje svih svojih mandata, kako u Vladi tako i u stranci. Dakle, uslijedili bi prijevremeni parlamentarni izbori i neizbježni unutarstranački izbori.



Na kojim analizama se temelje tvrdnje da bi Plenković s lakoćom dobio izvanredne parlamentarne izbore? Novom liberalnom, genderističkom koalicijom došlo je do dodatnog raslojavanja HDZ-ovog biračkog tijela, a HDZ-ovi porazi u velikim gradovima, poglavito katastrofalan poraz u Zagrebu, egzaktno dokazuju da taj građanski, centristički bazen glasača na koje računa Plenković, nije ni približno dostatan za razmišljanje o bilo kakvoj izbornoj pobjedi. Nadalje, Plenković više nema kršćansko-demokratskih smokvinih listova za izborne liste kakvi su bili Hasanbegović, Esih i ostali iskreni kršćanski demokrati i konzervativci! Više nema mogućnost po drugi put iznevjeriti njihove glasače koji su im dali preferencijalne glasove, računajući na pluralizam i inkluzivnost unutar HDZ-a. Porušio je mostove prema konzervativnoj desnici i više nema nikakvih izgleda za postizbornu suradnju s njima.

Nadalje, ako uključimo matematiku u ovu analizu, treba još jednom spomenuti da je Plenković na zadnjim parlamentarnim izborima dobio 70.000 glasova manje od Domoljubne koalicije, tek dva mandata više, a oko 100.000 preferencijalnih glasova kršćanskih demokrata donijelo mu je pobjedu koju je on samoubilački, prijevarno, pretvorio u poraz. Na parlamentarnom planu ostaje mu koprcanje u provalijama mentalno komunističke rigidne ljevice u koju je potonuo, a na čije glasove uopće ne može računati. Račun za agresivan lom HDZ-ovih domoljubnih politika koje su sukcesivno donosile pobjede, mijenjale hrvatsko društvo, dolazi na naplatu. Svojim centrističkim politikama Plenković je mentalno komunističkoj ljevici dao vjetar u leđa, dao im je umjetno disanje, dao im je temelj za ujedinjenje neke „nove umivene ljevice“ i zapravo im je poklonio vrlo moguću pobjedu na parlamentarnim izborima, ma kada god oni bili.

Plenković će vrlo brzo, a osobito nakon konačnog sloma Agrokora, biti jedini na vrhu liste najnegativnijih političara, HDZ-ova popularnost naglo će se srozavati, a SDP-ova, Mostova i Živoga zida će statistički, utemeljeno ili ne, rasti i Plenković će se morati suočiti sa svojim pogubnim egomanskim politikama bez ikakvog koalicijskog potencijala. Plenkovićevo ljuljanje između liberalne ljevice i demokršćanstva, za tu istu projugoslavensku, regionalističku ljevicu nije moguće. Oni poznaju samo jednu logiku: „Ili si potpuno MI ili si ONI“ i tu nema kompromisa. Nema sjedenja na dvije stolice!

Ostavka dr. Stiera na ministarsku vanjskopolitičku poziciju dodatan je dokaz ovim tvrdnjama. Čini mi se, ukoliko dr. Stier iz saborske klupe, kao politički tajnik HDZ-a iskreno namjerava jačati demokršćansku misao unutar stranke, započeo je Sizifov posao. Nemoguća misija je vratiti povjerenje HDZ-ovih konzervativaca na tragove Plenkovićevog centrizma. Čini mi se, za demokršćansku misao, za demokršćansku Hrvatsku, Stier je mogao biti puno korisniji na poziciji ministra vanjskih poslova. Poglavito na tragu vanjske politike „uspravnice“ koju promovira Predsjednica, a još korisniji je mogao biti u promjeni slike hrvatskih veleposlanstava koji su trenutno sve, samo hrvatski ne. Glede toga, imenovanje Marije Pejčinović Burić za ministricu u MVP-u, vrlo brzo pokazat će se kao još jedno katastrofalno kadrovsko rješenje Andreja Plenkovića.

Postavlja se pitanje – je li dr. Stier dao ostavku ili je na ostavku bio prisiljen? U središtu Plenkovićeve strategije centrizma, dr. Stier nikakvom magijom neće i ne može vratiti poljuljano povjerenje konzervativnog biračkog tijela. Ukoliko svojim demokršćanskim angažmanom želi ojačati svoju poziciju u HDZ-u i kandidirati se za predsjednika stranke na neizbježnim unutarstranačkim izborima, čini mi se, tim potezom samo će omogućiti prijatelju Andreju ostanak na mjestu predsjednika stranke i spriječiti neke prihvatljivije moguće kandidature. A Plenković, kao predsjednik HDZ-a, bio on u poziciji ili opoziciji, ne trepnuvši okom uplovit će u „veliku koaliciju“! Ako ga ljevica bude trebala!?

Nije li upravo to uloga dr. Ive Stiera, ključnog čovjeka u domaćem i međunarodnom krugu onih koji su rušili HDZ-ove pobjedničke politike Domoljubne koalicije?

 

 

 

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI