Plenković vodi Hrvatsku sigurnom rukom u bankrot

Borna Filic/PIXSELL

Za 10 do 20 godina će svi novi auti ići na struju. A Plenković će prodati HEP da kupi INU. Vizionarski potez. No to je tek manji dio priče o shizofreniji hrvatske privatizacije.

Kupovina INA-e se ne može opravdati nikakvim racionalnim niti ekonomskim razlozima. Uostalom, Mađari je vjerojatno ne bi niti prodavali da vjeruju da im se, u ovakvoj situaciji, isplati. Kupili bi još 1% dionica na burzi i imali apsolutnu većinu dionica, te inzistirali na tome da Hrvatska ispoštuje vlastiti Zakon o privatizaciji INA-e iz 2002, i proda kontrolni paket dionica, na što se obvezala. I pritisnuli vladu da prihvati odluku Europske komisije, koja zahtijeva od Hrvatske da izmijeni taj zakon po kom RH ima pravo veta u slučaju odluka suvlasnika koje se odnose na prodaju dionica ili imovine u vrijednosti koja prelazi određeni prag. Doduše, možda bi bilo drukčije da se ne moraju stalno natezati s hrvatskom vladom koja je nešto prodala pa sad to hoće nazad. Da se Hrvatska nije petljala u posao, vjerojatno bi INA danas kudikamo bolje stajala, i vjerojatno je Mađari ne bi ni prodavali. British petroleum, Exxon, Royal Dutch Shell, Gazprom i Rusoil bi se otimali za kupovinu INA-e da ona nešto vrijedi. Ali u svijesti hrvatskog puka INA je i dalje mitska kompanija, simbol energetske neovisnosti, pa i neovisnosti države kao takve.

Neovisnost od koga ili čega?

Energetske neovisnosti? INA prerađuje uglavnom uvoznu naftu. Istina, mi imamo svoj plin koji pokriva velik dio naših potreba, no Plinacro je izdvojen iz sastava INA-e prije nego je ona prodana, kao i JANAF. I naftna polja u Sibiru, Bijele noći, su prodana prije nego je INA privatizirana. INA danas – to su dvije beznadno zastarjele i gubitaške rafinerije, od kojih je jedna bila izgubljen slučaj već i prije nego je INA privatizirana, a druga, ona u Frljić-vakufu, nije ozbiljnije modernizirana još od cara Franje Josipa, koji ju je i otvorio. I lanac benzinskih pumpi. Benzinske pumpe, sviđalo se to kome ili ne, nisu posao koji ima neku veliku budućnost. Punionice strujom za električna vozila jesu. Prodaja udjela u HEP-u da bi se otkupio mađarski udio u INA-i, samo zato da se poslovna logika Mađara ne bi uplitala u hrvatske političke i politikantske metode upravljanja korporacijom, ekonomski gledano, samoubilački potez. To je kao kad biste početkom prošlog stoljeća prodali udio u naftnoj kompaniji da biste otkupili od Wells Farga lanac stanica za izmjenu konja na poštanskim kočijama.

No taj posao je smišljen da bi se održali na životu isti stari mitovi koji se serviraju javnosti od neovisnosti. Jedan od bezbroj mitova o INA-i na koje sam se osvrnuo prošlog tjedna kaže da je Račanova vlada prodala udio u INA-i, četvrtinu, Mađarima za svega pola milijarde dolara, dok je INA tada vrijedila 25 milijardi dolara. To je, kao i manje-više sve drugo što znate o INA-i, žestoka izmišljotina. Da je INA toliko vrijedila, onda bi netko toliko i ponudio. Ili bar dio toga. Austrijanci su ponudili 420 milijuna za četvrtinu vlasništva, Mađari 505, a Rusi ništa jer nisu dobili jamstvo da će moći steći većinski udio. I pokazalo se da su bili najpametniji, jer su se Mađari upravo na tome opekli: kupili su nešto čime i dalje zapravo upravlja netko drugi, a to je bilo jako glupo. Činjenica je da se ni 2002. nitko nije otimao za INA-u. I da je ona 2000., dvije godine prije prodaje, procijenjena na 700 milijuna dolara – ukupno!  2000. je INA imala kumulirano 200 milijuna dolara gubitka, i procijenjenu vrijednost otprilike onoliku za koliko je dvije godine kasnije prodana – četvrtina te kompanije. Nikog osim MOL-a i donekle Austrijanaca nije ni zanimala: Rosneft je pokazao nešto interesa, ali je zaključio da mu se ne isplati. A kad nešto vrijedi deset ili dvadeset puta više od isklične cijene, za to se kupci otimaju! Nadmeću se ponudama dok one ne dosegnu realnu vrijednost!

Loš posao u Hrvatskoj

Unatoč tome da su Mađari izgubili ogroman novac na kupovini INA-e – dionice su plaćali uglavnom od 2,800 do 4.500 kuna, a za njih će dobiti svakako osjetno manje od i jedne od tih brojki – u javnosti se perpetuira mit da je INA prodana debelo ispod cijene! Je li netko te 2002. nudio za INA-u više od Mađara? Nije? Ako je to bila najbolja ponuda, a jest i to daleko, onda su sve priče o tome koliko je ona vrijedila promašene. Jer, sve na ovom svijetu vrijedi upravo onoliko koliko vam u danom trenutku nudi najbolji ponuđač. I ni kunu više. Mogu li Mađari za INA-u danas dobiti onoliko koliko su je platili? Očito, ne. Napravili su loš posao: zahvaljujući hrvatskoj vladi, koja je sustavno sabotirala svaki sporazum s Mađarima. Još jedan mit je da Mađari nisu ispoštivali svoj dio ugovora. To je donekle istina, u vezi rafinerija – ali činjenica je da Hrvatska nije ispoštivala, što je arbitraža i dokazala, niti jednu svoju obvezu! Nismo se povukli iz upravljanja INA-im kao što smo se zakonom obvezali, nismo preuzeli plinski biznis od Mađara kao što smo se zakonom obvezali, a zbog ambicija hrvatskih političara poput Vesne Pusić, koja je prokockala vrijedna naftna polja u Siriji da bi svoje dupe uvalila u fotelju Glavnog tajnika UN-a, INA je izgubila milijardu dolara prihoda. Mađari nisu modernizirali rafinerije – iz jednostavnog razloga što se modernizacija rafinerije u Sisku ionako ne isplati. Neće je modernizirati ni hrvatska vlada ako preuzme kompaniju. Osim ako ne želi baciti u vjetar još nekoliko milijardi. Jedna rafinerija, ona u Rijeci, je sasvim dovoljna, i nju ima smisla modernizirati – ali to će opet koštati teške milijarde, jer u nju država nikad nije uložila ništa. Od stare Jugoslavije. Jest nešto u Urinj, ali u muzejski primjerak rafinerije u Rijeci, divan primjer industrijske baštine iz viktorijanske ere, nikad.

No država je odlučila prodati udio u HEP-u, koji je monopolist i samo zato zarađuje milijarde unatoč tome što je leglo korupcije, pljačke i uhljebništva i što njime vladaju korumpirani šerifi iz HNS-a. Jasno, taj profit HEP-a dolazi od guljenja kože s leđa građana ekstremno visokom cijenama. S te strane, HEP bi bilo razumno prodati, i ukinuti mu tržišni monopol. Ali nije razumno tim novcem kupiti INA-u, koja više nije monopolist, jer smo slijedom ulaska u EU morali liberalizirati tržište, i INA više nema, niti smije imati, monopol na uvoz nafte i derivata. INA gubi novac, posluje na rubu profitabilnosti. Budućnost kompanije nije svijetla kad se zna da je oduvijek, dok Mađari nisu došli, bila leglo UDBE, pljačke, kriminala. Kao i sva javna poduzeća.

Desnica na lijevim pozicijama

No u Hrvatskoj ne postoji nikakva svijest o potrebi, dapače nužnosti, privatizacije javnih poduzeća. To je relikt komunizma, a hrvatska “desnica”, koja bi trebala, po logici stvari, zagovarati privatizaciju, stoji na pozicijama – komunista. To samo znači da mi normalne desnice niti nemamo: dok je u svijetu u trendu alt-right, alternativna desnica koja je odbacila postulate demokršćanstva i klasičnog liberalizma, naša “desnica” još nije došla ni do Reagana i Margaret Thatcher. Ona se iscrpljuje na besmislenim ustaško-partizanskim ratovima, borbama protivi ćirilice i za pozdrav ZDS; istovremeno ta ista kvazidesnica podržava državno vlasništvo nad velikim sustavima kao što su INA i HEP, što opet samo perpetuira ljevičarske imbecilne mitove o tome kako je samo potrebno nacionalizirati kompanije i kako će cijeli narod onda od toga lijepo živjeti. Davno je međutim dokazano, i u praksi potvrđeno, da je državno vlasništvo dobra ideja samo tamo gdje postoji prirodni monopol. Kod INA-e takvog monopola nema.

Stvarnost je takva da su javna poduzeća generator javnog duga. Usto su generator nepotizma i korupcije. No najgore od svega, oni su generator komunističkog, ljevičarskog mentaliteta kojim je hrvatska posebno inficirana. Hrvatska tzv. “desnica” danas uglas s komunistima vrišti o izdaji kad se govori o privatizaciji HT-a: ali taj isti HT je zapošljavao pet ljudi tamo gdje je bio potreban jedan dok nije privatiziran, telefonski priključak nam je naplaćivao 2.000 maraka u vrijeme kad ste ga na zapadu mogli dobiti za jednu marku, i čekali ste ga dvije godine. A onda bi uz telefon dobili dvojnika. Infrastruktura je uglavnom bila netaknuta od Austro-ugarske, i u nju se nije ulagalo. Međugradski pozivi su koštali kao da teklić vrši dostavu mopedom, a međunarodni su koštali toliko da nitko van zemlje nikad nije ni zvao. Modem od 56 k je bio neupotrebljiv do sredine devedesetih: postići brzinu veću od 9,6 kilobajta  prego austro-ugarskih parica je bilo misaona imenica. Skidanje s intreneta fotografije veće od formata poštanske marke je znalo potrajati desetak minuta. Uza sve to radio je s gubitkom. Danas mi pak psujemo Nijemce. Zašto, zapravo?

INA? Prodavala nam je devedesetih gorivo koje je uništavalo dizel motore, najgore na planeti i puno sumpora,  po europskim cijenama, ali bila je “naša”. Doduše, bila je “naša” uglavnom po tome što smo plaćali neviđeni kriminal. Od radnika na pumpi do uprave, krali su svi. Deset tisuća maraka – to je osamdesetih i ranih devedesetih bila cijena radnog mjesta na INA benzinskoj pumpi. HEP? Svi znamo kakav je. Dosta je reći: Vrdoljak. Škverovi? Oni nisu privatizirani. Da jesu, danas bi se opet histeriziralo o izdaji. Ovako, uredno su nam natukli trideset milijardi kuna javnog duga. Optlatit će naša djeca i unuci, ako pod teretom poreza koje plaćamo kako bismo financirali javna poduzeća i neizbježni kriminal u njima ne odu u Irsku.

I koliko to sve skupa košta?

INA će natući isto toliko. Oko trideset milijardi kuna bi mogao biti ukupni trošak svega skupa. Ideja da se kupi INA je iznuđena gubitkom nepotrebne arbitraže koju je prouzročio Milanović, odbivši ispoštovati ugovor s Mađarima jer je trebalo, o trošku naroda, dokazati da je HDZ razbojnička družina. Kao da se to nije moglo dokazati jeftinije! A sad Plenković pokušava dokazati da HDZ nije razbojnička družina tako što će ulupati desetke milijardi u INA-u! Koja nikad taj novac neće vratiti! Nikad, pa ni tad!

I umjesto da se jave razumni ljudi, koji bi rekli “U redu, idemo prodati INA-u kompletno, jer je ona uvijek generator skandala i kriminala dok god država ima udio, idemo privatizirati HEP i liberalizirati opskrbu električnom energijom kako bi građani plaćali jeftiniju struju i grijanje, idemo od toga pokriti javni dug i kupiti borbene avione”, ops. Javlja se Bulj, javljaju se sindikati, i kažu, “ne prodajemo ništa”.

I to je taj komunistički mentalitet hrvatske “desnice” koja se nije makla od 19. stoljeća i Karla Marksa. Osamdesetih su Reagan i Thatcher proveli konzervativnu revoluciju, privatiziravši doslovce sve, spasivši time propalu britansku ekonomiju koja se sedamdesetih gušila u dugovima, štrajkovima, u kojoj je sve bilo nacionalizirano, nikog se nije moglo otpustiti, u kojoj su sindikati upravljani iz Moskve ucjenjivali vladu i naciju dok su mladi ljudi napuštali Englesku kojom je carevala dvocifrena nezaposlenost i dvocifrena inflacija. Time su za sve vijeke vjekova uništili tradicionalnu ljevicu, koja je novo utočište pronašla u pravima imigranata i homoseksualaca. Hrvatska desnica nikako da shvati da inzistiranje na “nacionalnim kompanijama u javnom vlasništvu” samo ide na ruku komunistima i kriminalcima, i da ne time stvara nikakav dobitak, nego javni dug. Najmanje se time štiti nacionalni interes. Samo interes nacionalne mafije.

A ako i dalje mislite da je kupiti INA-u pametan potez – kupite dionice te kompanije na burzi! Ako stvarno vjerujete da će ona vraćati novac i nositi dobit kad je država otkupi od INA-e, napravit ćete dobar posao, dobit ćete svake godine lijepu dividendu, a vaša dionica će za pet ili deset godina vrijediti više nego danas. Ako pak mislite da će država HEP-om upravljati pošteno i u interesu dioničara, kupite te dionice kad budu ponuđene! Ja osobno ne bih nikad uložio u dionice tvrtke kojom upravljaju hrvatski političari. Iz jasnih razloga. Ne biste ni vi, zar ne? Zašto onda mislite da je dobra ideja da INA-om ponovo upravljaju hrvatski političari?

Nema baš neke jagme za dionicama INA-e trenutno na burzi, što znači da nitko stvarno ne vjeruje u ono što se javnost servira. Nije da se javljaju naftne kompanije iz EU koje bi od Mađara otkupile udio i ponudile više nego što nudi naša vlada. Što znači da INA toliko koliko ćemo je platiti ne vrijedi. Pa onda, gledajte stvari ovako: ako niste spremni kladiti se na takav ishod za svoj novac, zašto mislite da je dobra ideja da se država kladi na takav ishod za vaš novac, i novac vaše djece? Jer, država ne kupuje ništa svojim novcem. Kupuje vašim. A taj novac nije malen. Trošak arbitraže, otkupa dionica od Mađara, i modernizacije rafinerija će iznositi vjerojatno negdje bliže trideset nego dvadeset milijardi kuna. To je dovoljno da pokopa zauvijek ionako prezaduženu državu. Na žalost, otkad se pojavio krajem devedesetih, u ovoj državi – koja inače stalno lamentira o tome “kako privući strane ulagače” – strani ulagač je od početka tretiran kao narodni neprijatelj, izrabljivač, kulak. Zato i izbjegavaju Hrvatsku. Iskreno, i ja bih na njihovom mjestu, i radije bih uložio novac negdje drugdje, gdje me ne bi opljačkali do gole kože, izreketarili za mito, i onda me još razapeli na stup srama optuživši me za svoje kriminalne radnje. Strani ulagač je u ovoj državi Pedro, i zato je izbjegava.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI