U posljednjih desetak godina bilježimo prerastanja raznih građanskih inicijativa u političke stranke. Svaka komunikacija i kritika su dobrodošle jer od njih, možda, nešto novo zaključimo. Postoje i moderna stremljenja u razvoju politike koja predstavljaju platforme, a ne stranke, niti udruge. I ovdje se može dogoditi afirmativna komunikacija...
Hrvatska se je ovih dana našla pod velikim pritiskom iz susjedstva, ipak to sve skupa nije narušilo bilateralne odnose sa svakom pojedinačnom zemljom za koje možemo kazati da su, uglavnom, dobri. Stara izreka je da se ni susjedne zemlje, niti familiju ne može birati. Tu su i kakvi god da bili, čovjek mora s njima moći i znati. Ako ne ide, mora ih se odreći i postaviti zid i srušiti mostove, no, to je uvijek žalosno rješenje. Hrvatska neće graditi zidove i rušiti mostove, ali će se zato stalno gnjaviti s dosadnim „familijama“ i teškim susjedima.
Tolušićev potez o provjeri prehrambenih artikala, posve je normalan i predstavlja standard više! Ako uvažimo činjenicu da je zbog nabujale agroproizvodnje u Srbiji, ta zemlja ostvarila suficit u gospodarskoj razmjeni s Hrvatskom, jasno je tko je predvodnik ove „pobune“. Za to smo krivi sami, jer smo dopustili djelovanje Agrokora, kao grupe, koja je pospješila ove procese. No, ne možemo prihvatiti da nam svakojaki „bofl“ dolazi na stolove, a naši siromašni građani bivaju prisiljeni to jesti. Osupnuti činjenicom da će im netko pregledavati robu pri ulasku u EU, resorni ministri iz BiH, Šarović, Srbije, Ljaljić, Crne Gore, Sekulić i Makedonije, Nikolovski, dogovarali su u Sarajevu zajednički odgovor na tu odluku Zagreba. U ovo gunđanje pokušali su uvući i Albance, ali Albanci podržavaju Hrvatsku i kad gube u nogometu, pa im na tome ovdje uzvratno izražavam svoje poštovanje. Ni Albanija ni Kosovo nemaju problema s time da bi se na granicama pregledavala roba, ali očito Srbija ima. Ljudi iz BiH pridružili su se ovoj hajki, valjda zato što im se to činilo zgodnim. Što se kontrole hrane u Bosni tiče, sarajevski „FourSeasons“, smjestivši se na krovu „Alta Shopping Centra“ postao je poprište mog nedavnog trovanja, kada je još nekolicina ljudi oko mog stola zatražilo liječničku pomoć, pa mi od tada njihovi standardi – nisu neko jamstvo za zdravu hranu. Što se Crne Gore tiče, nije mi poznato ništa što bi oni željeli sakriti od provjere na carini, pa je njihovo navijanje za podstandarde – nejasno. Osim, radi li se o želji nekog mafijaša da u šleperima šverca drogu i cigarete? Jedini koji su, siroti, nadrapali s ovim pregledima, su jadni Makedonci, čija roba je na glasu i sa svojom kvalitetom i odličnom cijenom osvaja mnoga tržišta. Žao mi je ako će oni morati dodati i naknadu za pregled po šleperu, koju će onda krajnji kupci rado platiti.
Četiri države potpuno su suglasne da je povećanje pristojbi za nadzor nad kvalitetom uvoznog voća i povrća diskriminatorna mjera Hrvatske, koja mora odmah biti povučena!? Oni su pozvali hrvatskog ministra poljoprivrede, Tolušića, na sastanak u Podgorici najkasnije do kraja ovog tjedna, valjda – na ribanje? Naš ministar fin je i pristojan čovjek, pa će se rado susresti sa svima, ali ostaje otvoreno pitanje pregleda robe i tko će to platiti? Školujemo čovjeka osnovnu, srednju, pa fakultet, državni ispit i carinski ispit, uz to ide još brdo breveta koje ti ljudi moraju imati, pa nas pitaju – zašto bismo htjeli naplatiti jedan pregled šlepera koji se odvija na +40°C, kada je sezona voća i povrća? Nitko se ne buni na kaliranje robe tih pola sata, što po šleperu iznosi više od iznosa pregleda, ako je roba normalnih svojstava. Vlada RH nije tvrda pri svojem djelovanju, pa je naš premijer Plenković rekao da je procjena o naknadi, koja se plaća za inspekcijski nalog, bila previsoka. Dao je i ministru nalog da u najbržem roku pronađe rješenje koje će spriječiti taj problem, u skladu s međunarodnim ugovorima, kao i bilo kakvu raspravu o trgovinskom ratu. Rekao je: „Želimo da se naša poljoprivredna proizvodnja potiče svim mjerama, no ima i drugih načina kojima je Vlada može zaštititi.“ Ipak, roba će se morati pregledavati, a za to netko mora biti plaćen. Kvaliteta proizvoda koji dolaze na hrvatske stolove nije samo uvjetovana uvozom izvan EU, i unutar EU se događaju incidenti, pa je tako salmonela postala jedan od turista koji nas češće posjećuje iz Poljske, a ponekad se pojavi i krivo deklarirani proizvod. U „toploteci“ jednog trgovačkoj lanca sam vidio da nude panirane „račiće“ koji su čisti surimi kompozit, relativno lošijeg soja. Deklaracije nisu slučajno izmišljene, pa ih se valja pridržavati, iako mi je žao da neke stvari vrijede za jedne, a za druge ne.
Primjerice, siroti vinogradari i podrumari moraju na svojoj etiketi napisati ama baš sve, dok mljekari moraju samo napisati, je li riječ o svježem ili trajnom mlijeku. Geografsko porijeklo mlijeka redovito je pritajeno, jer valjda krave potajno odlaze na ispašu u druge zemlje… Bilo, kako bilo, u čitavoj zavrzlami najzakinutiji su od Daytona, pa do danas, Hrvati koji žive u BiH, njih se nacija sjeti samo u doba Roland Garrosa i kada treba ići u rat. Granica s BiH, uzrokovala je to da moji prijatelji iz Hercegovine moraju „trtariti“ kada mi žele ponijeti koju litru vina, a da ne kažem da vreće krumpira moraju pojesti na svojoj djedovini, gdje ionako rijetko odlaze. Ovdje pozivam našu Gospodarsku komoru da, zajedno sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske, proširi certifikacije pod nazivom „Hrvatski proizvod“ i „Izvorno hrvatsko“ i na područja gdje žive Hrvati. Blatina je hrvatski proizvod, iako je nastala izvan državnih granica, baš kao što su Meštrović i mnogi drugi umjetnici stvarali hrvatsku umjetnost izvan Hrvatske. Državnog tajnika Milasa, ni ne moram posebno pitati, on se sigurno s time slaže!
Još jedna pljuska dolazi nam iz domovine Muje i Hase – oni misle da će im Pelješki most zarobiti duše i odagnati sve silne kruzere iz Neuma. To je kao da se svi rafteri dunavskog sliva odluče porušiti sve ćuprije jer, možda, Vrbas, Drina i ostale pritoke Save nabujaju, pa se ispod njih neće moći ploviti. Mostovi spajaju ljude, osobito ako su na reversu zajedničke valute, manje ako su na letku istoimene stranke, ali se i ruše i brane graditi, ako nemaju koga spajati. Ja mislim da imaju. Zbog mostova su mnogi graditelji sjedili u zatvoru, Eugène Freyssinet je sjedio radi nerazumijevanja njegove konstruktorske genijalnosti, a Williamu Tierneyju Clarku je zamalo István Széchenyi došao glave kada je ustanovljena i najmanja manjkavost na mostu koji je, osim što je spojio Budim i Peštu, povezao i Rijeku i Peštu. I taj most građen je uz međunarodne financije, grčko-austrijskog bogataša, a čelik je došao iz Ujedinjenog Kraljevstva. Mostove treba graditi tamo gdje oni spajaju ljude, ne botanički vrt i kolodvor, u slučaju dubrovačke regije to je neosporno opravdano prometno rješenje. Zar nam je doista potrebno ovisiti o rimskim i napoleonskim putevima, koji doduše nisu bili loši, ali u svoje vrijeme. Istini za volju, hajduci i uskoci regulirali su ono što danas čine naplatne kućice i presretači, pa je jasno da se tu, od kada je vijeka i čovjeka, stvara neka dodatna ekonomija koju je šteta odbaciti. U ovoj fazi to izgleda kao da naši čekaju sezonu, kako bi naišlom „ibermenšu“ skinuli „unterhoznice“ i pustili ga da satima čeka na naplati cestarine, a zapravo je stanje drukčije. Hrvatska je kroz rat i poslije rata morala nadoknaditi glavninu zaostataka cestovnog razvoja koji je za vrijeme Jugoslavije bio potpuno zapostavljen. Namjerno. Od tristotinjak kilometara autoputa, morali smo sagraditi još barem tisuću, kako bismo povezali teritorij i ljude. Paralelno s prometnim povezivanjem, nije nam se baš uvijek posrećilo da se širi i industrija, ali turizam jest. Čak i ako apstrahiramo gospodarske učinke, za zemlju koja ima oblik kifle, važno je pružiti ljudima ono što se zove osjećaj sigurnosti i cjelovitosti.
To je Hrvatska učinila za svoje građane skupo, ali dostižno i uvjeren sam da će na koncu biti i isplativo. Objedinjavanje sustava naplate maknut će gužve s prometnih čvorišta i povećati profitabilnost. Za to postoje i tehnička rješenja, ali u vrijeme kada svatko tko obavlja nabavu u tom sektoru, barem na kratko posjeti Remetinec, nije za očekivati da bi netko potpisao investiciju u projekt kojim bi se optimizirao sustav. Brodovi će i nadalje ploviti ispod mostova, za to ne moraju biti zabrinuti naši susjedi, a za jamstvo, mogu kazati da će Hrvatska kao idući korak u prometnom povezivanju sustavno rješavati „plavu magistralu“ koju je svojedobno potaknuo još prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman, a lani je i predsjednica Grabar-Kitarović u tom smislu imala sastanke s predstavnicima otočne Hrvatske. To su stvari koje će se neminovno dogoditi, samo je pitanje koliko će regulacijske norme kočiti procese. U modernom svijetu je to postala realnost, regulacije su postale toliko striktne da predstavljaju veći dio neke krupne odluke; odluči li ih se zaobići, prije ili poslije će netko za to odgovarati. Izgleda kao da čovjek sam sebi stvara najveći broj prepreka, ali reda mora biti, pa neke stvari idu polakše.
Svjedoci smo i procesa koji je sam sebi proturječan – legalizacije ilegalne gradnje polako dobivaju prave obrise, pa se sve više u stručnoj javnosti nazire štetnost tog procesa i razgovara se o upravljanju sa štetnim učincima ovoga procesa koji je zapečatio svaku ideju o urbanističkom planiranju. Ipak, most se treba sagraditi, pa su Plenkovića pitali – kakav utjecaj ima ovaj pritisak iz BiH? On im je spremno odgovorio: „Imali smo nedavno zajedničku sjednicu Vlade, tema Pelješkog mosta dobro je razrađena, prvi razgovori vođeni su još prije desetak godina. Tehničke karakteristike mosta zadovoljavaju najviše standarde i neće ugroziti prolazak brodova prema Neumu. Poruka je jasna – dijalog s BiH da i nastavak izgradnje Pelješkog mosta uz 357 milijuna eura nepovratnih sredstava iz europskih fondova – što prije!“
Građevinska industrija tijesno je vezana uz nekretnine i najavljeni porez odmjerava s velikim zanimanjem. Naši građani nisu posve sigurni u učinke takvog poreza, pa su za svaki slučaj rezervirani prema tome. Premijer je najavio odgodu poreza na nekretnine, dok se ne pojasni javnosti što taj porez predstavlja i što sve obuhvaća. U većini zemalja taj porez postoji i obuhvaća i više od spomeničke rente i komunalne naknade. Primjerice u Kanadi, koja bilježi najveći skok u nekretninama, država je regulacijom ovlaštene gradnje preuzela jamstva nad objektima kojima je istekla garancija graditelja ili je graditelj prestao postojati. To je i logična mjera, ako država propisuje ovlašteni nadzor i na taj način građanima jamči kvalitetu. Nažalost, tamo nekretnine bilježe vrtoglave cijene koje si kod nas nitko ne bi mogao priuštiti. Ipak, važno je regulirati stvari i dati im pravo ime.
Vjerujem da ćemo slično kao i mnoge druge zemlje, uskoro imati uređeno – što je nekretnina u kojoj vlasnik stanuje, što je drugi stan, a što li je treća nekretnina? Kako se tretira objekt za odmor i što su nekretnine namijenjene za najam? Tu dolaze i poslovni prostori i gospodarski objekti, pa onda neće biti ni dilema kod ovršnih postupaka, što li je jedina nekretnina i kako se prema njoj postupa. U tom paketu dolaze i svi oni ljudsko-pravni elementi koji jamče nepovredivost stana, pa je možda dobro da se ovaj zakon o porezu još malo „bistri“ u javnosti; možda ga baš podrže oni koji ga sada, a priori, odbijaju? Rasprave u javnosti nikada nisu za odbaciti, ako su dobro komunicirane.
U posljednjih desetak godina bilježimo prerastanja raznih građanskih inicijativa u političke stranke. Svaka komunikacija i kritika su dobrodošle jer od njih, možda, nešto novo zaključimo. Postoje i moderna stremljenja u razvoju politike koja predstavljaju platforme, a ne stranke, niti udruge. I ovdje se može dogoditi afirmativna komunikacija, međutim, dogodi li se slučaj da jedan bivši televizijski voditelj, koji često komentira društveno-političke događaje, a najavio je i ulazak na političku scenu, digne tlak SDP-ovom, Gordanu Marasu, onda se, umjesto kvalitetnog dijaloga, dogodi prepucavanje populističkih razmjera koja ne pogoduju stvaranju komunikacijskih platforma. Komunikacijski razvoj je nezaustavljiv, on ne trpi stilove koji nemaju konstruktivnih elemenata u svojim kritikama i zbog toga je za očekivati da će mnoge platforme zamijeniti ulogu onih stranaka koje su privremeno niknule na rasjedu između standardnih političkih opcija.
Ni Most, ni Syriza, ni mnoge opcije koje se danas predstavljaju kao političke stranke, neće opstati ako ne oforme platformu koja će biti uključivog karaktera, a takva jedna ima šanse stasati i u Hrvatskoj. Nažalost, u startu smo svjedoci da se temperamentni Maras odmah okomio na nekoga tko želi, prije svega komunicirati, pa je teško za povjerovati da će ljevica, od koje se inače očekuje najveća fleksibilnost, biti predvodnica u novim komunikacijskim oblicima. Kako bez širokih platformi pomiriti tolike proturječnosti koje su povijesno opterećenje naše nacije? Kako jednima kazati da ne smiju pjevati svoje pjesme, nositi svoje znakovlje, a drugima gledati kroz prste? To se može neko vrijeme, ali ne u nedogled, pa je za očekivati da će uvođenje reda biti olakšano primjenom širih platformi za komunikaciju.