Pobjeda čista kao suza, ali s gorkim okusom Pirove pobjede…

Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Možemo li mi istodobno biti vrući od ushićenja zbog najveće povijesne pobjede, a opet hladne glave odgovoriti na legitimna pitanja: je li Hrvatska uistinu slobodna i cjelovita država ili je to samo formalno-pravna činjenica na papiru? Ako nismo ni slobodna, ni cjelovita država, tko je onda izdao 'Oluju' nakon 'Oluje' i kakve posljedice te izdaje danas trpi cjelokupni hrvatski nacionalni korpus?

Sjajno isplaniranom vojnom akcijom, potpomognuta snažnom podrškom SAD-a, Hrvatska je na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, prije 22 godine, uspjela u svoj državno-pravni okvir integrirati svoja područja okupirana za vrijeme velikosrpske krvave agresije. Nakon što je uslijedila mirna reintegracija istočne Slavonije i Baranje, činilo se da je Hrvatska konačno slobodna, svoja na svome, nakon višestoljetnih težnji hrvatskog naroda.

Danas je, pak, potrebno podvući crtu, analizirati učinke i rezultate hrvatske slobode i demokracije, uzimajući u obzir svaku kap krvi koja je za te svete ciljeve prolivena kroz „bespuća povijesnih zbivanja“. „Oluja“ se nije dogodila zbog „Oluje“, već zbog budućnosti Hrvatske! Možemo li mi istodobno biti vrući od ushićenja zbog najveće povijesne pobjede, a opet hladne glave odgovoriti na legitimna pitanja: je li Hrvatska uistinu slobodna i cjelovita država ili je to samo formalno-pravna činjenica na papiru? Ako nismo ni slobodna, ni cjelovita država, tko je onda izdao „Oluju“ nakon „Oluje“ i kakve posljedice te izdaje danas trpi cjelokupni hrvatski nacionalni korpus?

Mržnja prema svemu hrvatskom

Vojno redarstvena operacija „Oluja“, pomela je s lica zemlje srpske okupatore, srpsku vojsku pod zapovjedništvom JNA, a sve pobunjenike i one koji nisu željeli živjeti u bilo kakvom obliku države koja bi se zvala Hrvatska, nagnala je u organizirani bijeg i napuštanje svojih „srpskih zemalja“. Nitko se do sada nije usudio kazati da su svi Srbi koji su živjeli na okupiranim hrvatskim područjima, bili u funkciji antihrvatske pobune i gotovo svi (osim onih koji su se uključili u HV), od 8 do 88 godina starosti bili su naoružani do zuba. Za tu tvrdnju postoji niz dokaza, a iz tih dokaza proizlazi činjenica da na okupiranim hrvatskim područjima nije bilo civila, već su svi bili u funkciji okupatorskih ratnih operacija.

Definiciju civila ne određuje činjenica, nosi li on vojnu odoru ili ne, ima li on 8 ili 88 godina, već ga određuje ono što on nosi u svom srcu, a srpska srca u okupiranim dijelovima naše Domovine, bila su i ostala zatrovana neviđenom mržnjom prema svemu hrvatskom. Tu psihopatološku mržnju proizveli su monstruozni umovi poput, psihijatra Jovana Raškovića, jednog od glasnogovornika svih srpskih Goebbelsa kroz povijest, a njegovi motivacijski govori pobunjenim srpskim „civilima“ i danas su svima dostupni.

Oni Srbi koji su, možda, i htjeli biti neutralni civili, ispiranjem mozga natjerani su da to ne budu i morali su prihvatiti svoju sramnu ulogu u okupaciji Hrvatske. Imali su samo dva izbora: ili će biti srpski veleizdajnici ili srpski vojnici!? Ako su bili natjerani biti okupatorima, to ih ne ekskulpira od pravne i moralne odgovornosti, jer imali su i treći izbor! Braniti svoju Domovinu Hrvatsku, kao što je to učinilo desetak tisuća njihovih sunarodnjaka, državljana Hrvatske.
Na strani srpskih okupatora i pobunjenika nije bilo civila, svi su oni bili naoružani do zuba i nerijetki su slučajevi da je oružje pronađeno kod maloljetnih dječaka, pa čak i kod starica s više od 80 godina. Ako je tome tako, a tko je, onda nije moglo biti niti ratnih zločina. Naši povjesničari, u stvari, jugoslavenski krivotvoritelji, često se pozivaju na Dresden i Hirošimu u kontekstu obrane zločinca Tita, tvrdeći da te zločine nije nitko procesuirao, pa zašto bi onda procesuirali Titove, s obzirom da se Tito našao na pobjedničkoj strani.

Kako poraziti Hrvatsku nakon izgubljenog rata

Istina je da pobjedničkim vojskama nikada nitko nije sudio, osim što se sudi i sudilo se hrvatskoj pobjedničkoj vojsci. Istina je da poraženi nikada nisu dobili priliku podizati optužnice protiv pobjednika, osim u hrvatskom slučaju. Kako je to moguće? Kako je moguće da fašistički srpski okupator tuži i sudi onima koje je klao i okupirao njihovu zemlju?

Notorni Milorad Pupovac „skrušeno priznaje“ da je u Boričevcu i u vrijeme ustanka u Srbu bilo i nekih pogrešaka i čini se kako on popušta pred istinom, čini se kako ide na ruku „mudroj“ Plenkovićevoj politici. Istodobno, s naslovnice „Globusa“, Pupovac vrišti o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, jauče kako su Srbi u Hrvatskoj potpuno onemogućeni i marginalizirani u javnom životu. I naravno, onako slasno srpski, Ćosićevski, laže da bi mu pozavidio i najveći ideolog srpske laži, Dobrica Ćosić. S jedne strane Pupovac „skrušeno priznaje“, a s druge strane odmah reketari i ucjenjuje, tražeći još veći utjecaj Srba u Hrvatskoj, tražeći nova kadroviranja. I to je cijena njegove koalicije s Plenkovićem…!?

U ushićenju pobjede nakon „Oluje“, velikodušni pobjednik, predsjednik Tuđman, donio je jednu, vjerojatno, najveću pogrešku u svom velebnom pobjedničkom hodu. Zakon o aboliciji srpskih pobunjenika, a abolirani su svi s izuzetkom onih koji su počinili ratne zločine, dao je priliku deklariranim četnicima i otvorenim antihrvatskim snagama da se, kao peta kolona, infiltriraju u redove hrvatskih vlasti kako bi nastavili ostvarivati velikosrpsku strategiju zapisanu u Memorandumu 2 SANU-a, u kojem doslovno možemo pročitati srpski plan kako poraziti Hrvatsku nakon izgubljenog rata. Ne samo da možemo pročitati, nego možemo iščitati da se ta velikosrpska strategija, bez ikakve sumnje, danas provodi do svakog detalja pred našim očima, preko kojih je pala Radićeva magla.

Tako su to predvidjeli Srbi…

Tako bi „Program, strateške ciljeve i metode“, sadržane u srpskom Memorandumu 2 SANU, trebao proučiti svaki Hrvat, a osobito oni iz vrha vlasti koji se nekritički usuđuju koalirati s deklariranim neprijateljima Hrvatske. Evo najvažniji točaka tog antihrvatskog dokumenta:
– umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova, staviti ju u ravnopravan položaj s državama u okruženju;
– odvratiti interes regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog, vojnog i političkog vrha Republike Srpske, kojima se sudi u Haaškom tribunalu;
– susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
– pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama u okruženju;
– inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem;
– destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i oslabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
– pomagati odcjepljenje RS-a od BiH;
– inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
– zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti daljnju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Osuđeni veleizdajnici oko nas…

Velikodušni Tuđmanov zakon o aboliciji omogućio je aboliranim četnicima, na čelu s Miloradom Pupovcem, infiltrirati se u hrvatsku vlast. Potom su osnovali nevladine udruge SNV, Documentu i brojne druge, srpske novine „Novosti“, dobili su novac iz hrvatskog državnog proračuna, novac iz Beograda i Soroševe fondacije, povezali se s nevladinim udrugama koje veličaju Tita i Jugoslaviju i doslovno, pred našim očima, provode u djelo ono što piše u Memorandumu 2:
destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i oslabiti oštricu optužbi protiv Srbije … i inzistirati na konstitutivnosti Srba…
Mi smo danas svjedoci kako etički osuđena veleizdajnica Vesna Teršelič na dan najveće hrvatske pobjede, pred Državnim odvjetništvom maše lažnim optužnicama za ratne zločine koje su, navodno, počinili Hrvati protiv srpske nejači, a ta je „nejač“, nota bene, bila naoružana do zuba od 8 do 88 godina starosti!? Ta srpska nejač, ti kvazicivili, kada su shvatili svu gorčinu svog poraza, u najvećoj su „traktorijadi“ za povijest Guinessa, „poput zečeva“ pobjegli glavom bez obzira pred „ustaškim koljačima“ koje su sami okrutnom propagandom „fabricirali“. Pobjegli su pred svojom prljavom pobunjeničkom savješću, sa svojih svetih „svetosavskih srpskih zemalja“ koje nikada nisu bile, niti će ikada biti njihove…

Danas svjedočimo kako osuđeni veleizdajnik, perfidni srpski pobunjenik i abolirani četnik, Milorad Pupovac, kojemu je donedavno šef stranke bio notorni ratni zločinac, Voja Stanimirović, dominira s javne tribine Hrvatskog sabora i jauče nad ugroženom srpskom manjinom, ispunjavajući tako velikosrpsku zadaću zapisanu u Memorandumu 2 SANU-a. Dosljedno, kako tamo i piše, Pupovac djeluje, a „hrvatski mediji“ su mu na punoj usluzi.

Hapsilo se u Kninu, ne i u Slunju…

Danas svjedočimo kako „ostaci boljševičkog i jugokomunističkog režima“ veličaju Tita i cvile za propalom Jugoslavijom, a time čine kazneno djelo protiv Ustava Republike Hrvatske, u kojemu jasno stoji da nikakve nove jugoslavenske ili balkanske integracije ne dolaze u obzir.
Naš premijer Plenković, lakonski na to odgovara: „Živimo u demokraciji“ i demokratski, hladnokrvno koalira s veleizdajnicima. Naravno, ta bruxelleska demokracija, kako je tumači Plenković, ne odnosi se na sveti, antifašistički, braniteljski pozdrav – „Za dom spremni!“ Tu Plenkovićeva demokracija prestaje, a „hapšenje nastaje“ u režiji prvog pendreka Hrvatske, vjerodostojnog nasljednika Ostoje Rankovića.

„Oluja“ je pobjeda čista kao suza, bez i jednog ratnog zločina protiv navodnih civila, ali ipak, osjeća se gorak okus – Pirove pobjede. Jedna kolona, mala, kontrolirana, akreditirana, krenula je proslaviti najveći hrvatski blagdan u grad heroj Knin, dok je druga veličanstvena kolona hrvatske domoljubne mladosti, krenula proslaviti tu istu pobjedu u Slunj. Nešto tu ne štima!
U Kninu se hapsilo zbog braniteljskog pozdrava „Za dom spremni“, hapsilo se da bi se zaštitila vjerodostojnost i čast akreditiranih, hapsilo se kako bi vjerodostojnike spasili od mogućih zvižduka, hapsilo se kako se Pupovac i Vučić ne bi našli uvrijeđeni, a u Slunju se nije hapsilo za istu stvar, jer se nisu usudili hapsiti… Maloj kninskoj koloni u ovoj izrežiranoj predstavi, pjevalo je, ni krivo ni dužno – „Prljavo kazalište“, a velikoj koloni domoljublja u Slunju, pjevao je jedan običan momak i branitelj iz malih hrvatskih Čavoglava.

I tako su te dvije kolone pokazale, zapravo, da „Oluja“ danas ima gorak okus Pirove pobjede. Jer nije se „Oluja“ dogodila zbog jednog velikog slavljeničkog datuma u povijesti Hrvatske, već se dogodila zbog toga da svi dani u tjednima, mjesecima, u godinama i desetljećima, u budućnosti Hrvatske, budu pobjednički dani jedne ponosne i prosperitetne nacije u vlastitoj suverenoj Domovini. „Oluja“ bi trebala iznjedriti nove hrvatske mirnodopske heroje, mlade znanstvenike, poštene političare, nove domoljubne sadržaje i svenacionalno zajedništvo, svakodnevno njegujući taj hrvatski pobjednički duh, kakvom smo svjedočili 5. kolovoza 1995. godine…

HAZU i estrada – opasna ustaška alkemija

Tko je izdao „Oluju“? Jer, jedna je veličanstvena pobjeda, nakon 22 godine, korak po korak, mic po mic, gotovo neprimjetno, lopovski, pretvorena u depresivni put prema konačnom porazu Hrvatske koja – umire. Pretvorena je u poraz nakon dobivenog rata, upravo onako kako to piše u memorandumskom projektu Srpske akademije nauke i umetnosti. „Kud Beograd okom, tu Zagreb skokom!“ Kao u emisiji „Želje i pozdravi!“ I još smo im podanički zahvalni što su uopće nešto poželjeli od nas, kako bi se pred Europom i Svijetom pravili da smo veliki humanisti.
Srbi u Hrvatskoj ne moraju brinuti, bili oni civili, bivši pobunjenici, osumnjičeni ratni zločinci, bili oni obrijani ili neobrijani četnici! Zagreb će se pobrinuti za još abolicije, umjesto da lustrira abolirane, ukloni ih iz javnog života i prekine im dotok novca. Ova vlast će se istodobno skrbiti da nesmetano slave što „Lijepa naša lijepo gori“, da nesmetano pjevaju našu himnu „Lijepa naša haubica“ i ne samo to…

Nagodinu će iz državnog proračuna dobiti još duplo više novca, kako bi se što bolje zaštitili od pomahnitalog ustaše iz Čavoglava i njegovih zaplotnjačkih sljedbenika. Dobit će još više političke moći kako bi se zaštitili od državnih neprijatelja br. 1, akademika Pečarića i pjevača Thompsona, jer to zajedništvo HAZU i estrade, opasna je ustaška alkemija koja ih – uznemirava! Zaštitit će se tako od onih „ustaških koljača“ koji su bili Za dom spremni obraniti svoje malo selo Čavoglave…

To je potrebno zbog stabilnosti koalicije i ove spaljene zemlje Hrvatske, s ovom vladajućom nomenklaturom i svim vladajućima u posljednje 22 godine nakon slavne „Oluje“, koja je u pobjedi – čista kao suza!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI