Političar s inicijativom

flickr

Svima je jasno da se u SAD-u promijenio politički poredak. Predsjednica male Hrvatske koja je pronijela veliku ideju o inicijativi Baltik - Crno more - Jadran, odlazi zaštititi nastavak tog projekta. Nije lijena, niti je častohlepna, pa odlazi komercijalnim letom, dočekuje je gužva na aerodromu, a ne crveni tepih. Od svih počasti dobiva kišobran, ali ona i nadalje 'šljaka k'o mutava'. Kao takvu je čitav radni život poznam...

Glavna vijest koja je za početak potresla Hrvatsku, jest ona koja nagovješćuje hladnije dane. Senzibilizacija naše svekolike javnosti protekla je više u komentiranju hladnoće, nego li u nabavci ogrijeva i ostale zimske opreme. Doista smo nacija od akcije. Takvi smo i u donošenju političkih odluka. One se ne donose s hrabrosti, nego uz postupke izvršne vlasti koja zakonodavnoj predlaže zakone koje bi naložila istoj, izvršnoj, da ih provodi. Dosadno? Zapravo je, ali kada bi ikoji političar danas donio imalo smjeliju odluku, iza koje stoji, i ne daj Bože je htio provesti, tisuću darovitih pojedinaca, udruga i strančica zaskočilo bi ga sa svih strana i kroz mehanizme sustava pozvalo na njegovo junačko zdravlje.
Svima je jasno da se u SAD-u promijenio politički poredak. Predsjednica male Hrvatske koja je pronijela veliku ideju o inicijativi Baltik – Crno more – Jadran, odlazi zaštititi nastavak tog projekta. Nije lijena, niti je častohlepna, pa odlazi komercijalnim letom, dočekuje je gužva na aerodromu, a ne crveni tepih. Od svih počasti dobiva kišobran, ali ona i nadalje „šljaka k’o mutava“. Kao takvu je čitav radni život poznam. Odjednom u Hrvatskoj skaču na noge genijalci koji tvrde da bi ju u Americi trebali dočekati zajedno Trump i Obama. Sve ostalo je ispod razine!? Onda se javljaju i oni drugi koji je prozivaju, zašto uopće putuje tamo? Žena voli rintati i išla je rintati, ja tu ne vidim ništa loše; ako vodiš zemlju od 4,5 milijuna ljudi moraš razumjeti da si u svjetskom kontekstu manje značajan od prvih stotinu svjetskih korporacija na burzi. Naša javnost, očito, smatra da smo zaslužili da nam državni poglavar ide samo po državnim posjetima, radne posjete će preskočiti, na rad kritičari ionako nisu navikli. Nakon što je preuzela predsjedničku dužnost, na jednom otvaranju izložbe pitala me je: „Kad ćemo ti i ja popiti koju kavu?“ Oko nje su stajala dva „krkana“ iz osiguranja. Procijenio sam realnost i na moju žalost shvatio da bi to bila kava s Predsjednicom Republike Hrvatske, a ne s dragom prijateljicom, pa sam joj rekao da ćemo tu kavu popiti kada više neće biti predsjednica. Nisam sklon cijeloj Hrvatskoj blokirati predsjednicu na četvrt sata zbog moje malenkosti, dok s druge strane, očito, ima onih koji podnose podneske i rade talambase oko toga – zašto nam predsjednica radi? S druge strane, ti isti ljudi navijaju za očuvanje statusa šaljivdžije Mesića, kojemu bi trebalo omogućiti da svoje neznanje stranih jezika prezentira diljem svijeta.
Iako političarima nedostaje hrabrosti donijeti neke mjere za olakšanje poslovanja i pojednostavljivanje funkcioniranja državne uprave, Vlada je skupila hrabrosti pa je u paketu s više od sto mjera, koje je prezentirala dopredsjednica Dalić, predložila Saboru da ih usvoji kako bi građani mogli malo odahnuti. Potreba za ovim paketom mjera je bila godinama poznata, samo se nitko nije usudio ništa napraviti. Sada će si moći ljudi u ministarstvima nabaviti uredski materijal koji zaista trebaju, a ne onaj koji je opisan u natječaju. Također će država moći kupiti automobil za svoje potrebe, a ne nasukati se na vlastiti zakon, pa natječajem pribaviti flotu automobila koju, na koncu, nitko ne treba. Nekako sam sklon vjerovati da nonsens mizantropije koji je prevladavao prošlih deset godina, mora otići u zaborav, jer tupi inicijative i zamućuje vizije onih koji bi trebali provoditi velike stvari. Jedno je sigurno, predsjednica Grabar-Kitarović neće trebati „Ured bivšeg Predsjednika“; sa svojim kabinetom može osnovati udrugu neliječenih radoholičarki i da vidiš okupacije…
Iz nekog razloga volim uspoređivati suprotničke političke elite, pa mi je za oko zapeo dokaz o uspješnosti Milanovićeve vlade. Istražujući koliko je EU izgubila uslijed sankcija Rusiji, svjetski poznati, austrijski „Wifo“, objavio je zapanjujuće rezultate. Diljem Europe izgubljeno je 17,6 milijardi eura i 400.000 radnih mjesta. No, najstrašnije u ovom istraživanju jest, da je to istraživanje koje se odnosi na 27 europskih zemalja bez Hrvatske. U Hrvatskoj je 2015. „Wifo“ zabilježio takav kolaps, da jednostavno nije bilo smisleno Hrvatsku ubrajati u statistiku. Zanimljivo je promatrati one kritičare koji se svim sredstvima trude prikazati Vladu iz 2015. uspješnijom od ove današnje. Danas nas se barem ubraja i pribraja, a ova svježe objavljena studija dokaz je tadašnje neubrojivosti. Bilo je to samo prije dvije godine…
“Sigurnost i Stabilnost”, naslov je pod kojim je održana klauzura bavarske CSU; glavne odrednice su usvojene, a to su 1.) Useljavanje, gdje se jasno kaže da će se morati početi djelovati na uzroke doseljavanja, a ne na sam fenomen; 2.) Unutarnja sigurnost, apostrofirana je kroz jasno progovaranje o islamističkoj prijetnji, a tehničke mjere će biti podignute na razinu – od pohrane svake poruke na društvenim mrežama, do mogućnosti uključivanja savezne vojske; 3.) Integracijska politika će stremiti razbijanju getoizacije, odgradnje dvostrukih državljanstava i artikulaciji glavne kulture; 4.) Europska politika je dotaknuta na razini implementacije supsidijarnosti, ali i jasnim prekidom pristupnih pregovora s Turskom.
To su trendovi koji će se osjetiti i kod nas, pa tako Bandić neće više moći graditi svoju biračku bazu na Romima, Srbima i ostalima kojima je Domovina nejasan pojam, a asimilacija s mjestom prebivališta neprihvatljiva. Neprihvatljivo je da netko permanentno i kuda god da se okrene, za izgovor ima ono poznato: „Nisam ja odavde!“ Bio sam doseljenik u Münchenu, pa sam propjevao bavarski, onda sam postao doseljenikom u Beču, pa sam propjevao bečki i ne vidim ništa loše u tome da se čovjek prilagodi okolini. Domovina ostaje zauvijek u srcu i ako želiš živjeti u Domovini – vratiš se!
Ovih se dana pod povećalom secira izjava još neustoličenog predsjednika SAD-a, Donalda Trumpa, pa je čak i Merkel dala svoj odgovor na njegovo viđenje Europe. Brexit je dokazao dvosmjernost asocijacije europskih zemalja – u EU se može ući i izaći. Bez prolivene krvi. Za nas Hrvate je to velika stvar, do sada su nam odrubljivali glave i bacali nas u tamnice kada god bismo pokušali negdje naći svoje mjesto pod suncem ili za državu kazati da je naša. Europska unija može doživljavati svoje preobrazbe, dobivati nove članice, imati vlastitu valutu ili je nemati, imati zajedničke granice ili održavati nacionalne. Sve je to dopušteno, a da se nikome ništa ne dogodi na žao. To smo htjeli, međutim, ako stvari ne idu „k’o po loju“ onda svi skeptici odmah proriču crnu sudbinu toj asocijaciji. Istina je da je Njemačka od kazne napravila nagradu. Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC), osnovana je u travnju 1951., kada je u Parizu potpisan ugovor između Njemačke, Italije, Francuske, Belgije, Nizozemske i Luksemburga. Pariški sporazum stupio je na snagu 1952., čime su, zapravo, svi sudionici osim Njemačke, htjeli kontrolirati strateške sirovine, pa se potonja nikada više ne bi našla u položaju u kojemu je bila petnaest godina prije potpisa tog sporazuma. Unatoč svim rezervama prema Njemačkoj, zapravo je postavljen temelj europskog ujedinjenja, kao prvog koraka realizacije Schumanova plana iz 1950. godine. Tako se logikom Crusoa i Petka, „kovčeg s dukatima“ pretočio u ruke Njemačke. Danas tu organizaciju nazivamo EU i s njome prolazimo uspone i padove raznih članica, a da pritom nitko ne zarati. Glavnina članica EU-a su ujedno i članice NATO-a, pa se može kazati da postoji i određena sigurnosna komponenta u ovom dijelu svijeta. Baš kao što je Merkel prije nekoliko dana kazala da „Europljani imaju svoju sudbinu u vlastitim rukama“, tako i SAD može raspolagati s vlastitom sudbinom i nitko se pritom ne mora natjecati.
Taman je završen veliki posao oko „Atomskog sporazuma s Iranom“ i onda nas je napustio kontroverzni teolog i političar Rafsandžani. Čovjek, koji je znao autentično tumačiti pojam islamske države na autentičnom području. Svjetovno premekan za svoje konzervativne protivnike, ali uvijek odmjeren i svjestan Teheranske uloge u miru na Bliskom istoku. S razlogom se svijet zabrinuo kada ga je 2005. godine zamijenio Ahmadineđžad. Nakon Rafsandžanija je još teže vjerovati da će itko moći tumačiti što je, zapravo, „Islamska država“, a sve patvorine i inačice su se pokazale iznimno opasnim. Ipak, vjerujem da je ostalo mnogo školovanih ljudi u Iranu koji će skrbiti o miru, kao što smo naučili od Irana da svako malo mora taktizirati sa susjedima kako se stvari ne bi otele kaosu. Prava prijetnja ne dolazi, zapravo, s druge strane Perzijskog zaljeva. To nije prijetnja koja se može vidjeti u nekim vanjskopolitičkim izjavama, to je, zapravo, prijetnja dekadencije i siromašenja koja se polako uvlači u pore dvora Saudske Arabije. Službeni Riad već se pripremio u svom strateškom planu da se do 2030. godine prestane oslanjati na zalihe „crnog zlata“, ali kako stvari stoje, u tom planu ga ometa pad cijene nafte i rast vlastite potrošnje.
Prema nekim procjenama, riječ je o brojci od 12.000 prinčeva i princeza koje financira rojalno poduzeće i koji trebaju sve više novca. Iako se službena brojka prijestolonasljedničkih titulara kreće oko 5000, firma Al Saud inc. redovito isplaćuje milijunske honorare koji, zapravo, znače mir na poluotoku. Kralj Salman, kada je prije dvije godine preuzimao tron, bio je više nego velikodušan prema svojim podređenima, pa je lani po prvi put država morala bilježiti gubitke. Kralju preostaje dilema – ne bude li plaćao svoju obitelj, izgubit će moć u kući. Ako, pak, obični ljudi počinju podnositi teret države, prijete mu neredi. Vanjskopolitički to sve skupa izgleda paradoksalno, jer sada najveći zaštitnici svetih islamskih zemalja polažu nade u „neprijatelja islama“, Donalda Trumpa. Profesorica Madawi al-Rasheed s King’s Collega u Londonu, razlaže taj paradoks tvrdeći da su „..ruševine Alepa simbol saudijskog propusta i da je Asad dobio bitku samo zahvaljujući ruskoj i iranskoj podršci.“ Krivnju za gubitak na strani sunitskih Arapa pripisuje i pasivnosti egipatskog predsjednika al-Sisija, za kojeg tvrdi da bez saudijske podrške nikada ne bi postao predsjednik. Isprepletenost problema arapskog svijeta, svakako se tiču i nas koji sjedimo podalje i koji put smo toliko zaokupljeni s našim problemima da ne vidimo da nam se ozbiljne ugroze događaju pred vratima. Time je još manje za shvatiti da kada netko od hrvatskih političara pođe na konzultacije u inozemstvo, svekolika javnost ga – razapne.
Od objave namjere o novom pozicioniranju vlasništva kompanija INA-e i HEP-a, do danas se je čulo svašta, ali je u međuvremenu stvoren konsenzus o tome, je li to, zapravo, dobra stvar. No, nitko ne piše da je to povezan sa velikim poslom pripreme firme za IPO, pa će pedesetak ljudi morati mjesecima kampirati na poslu da bi se to sve ostvarilo i da će se za sve tražiti odobrenje resornog ministra, koji je ministar 24 sata dnevno. Nakon što se stvorio generalni konsenzus oko ovog poteza, pojavili su se genijalci koji bi sve stavili pod znak pitanja i željeli raspraviti jedan poslovni potez tako da – mijenjaju Ustav. Zaštititi Ustavom državnu imovinu, zvuči zgodno, ali nitko se ne pita, je li to baš posve ispravno? Prije svega, državna imovina služi državi za njeno poslovanje i osiguravanje njenih strateških interesa. Kada se dogodi da se mora na jednoj strani „razriješiti kesa“, da bi se zakrpalo na drugoj, onda obično nema neke treće varijante. Zbog toga je nejasno kako bi to neki, samozvani „čuvari državne imovine“, htjeli Ustavom zaštititi nešto što ravnopravno sudjeluje u poslovnim procesima diljem svijeta – ovdje će ih to zasigurno pitati njihovi takmaci za načela konkurencije. Nije isto kada država ima „HEP“, ili kada država ima većinski broj dionica „HEP-a“. Učinak može biti isti, ali ipak imovina mora imati svojstvo svake druge privatne imovine, a država onda može biti vlasnik. Drugo su rudna bogatstva, obalni pojas i nacionalni parkovi, nematerijalna i materijalna baština. Te stvari ne valja brkati.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI