Kako Plenković može uvjeriti hrvatski narod da će hrvatske nacionalne interese, usred nadolazećih ugroza, braniti i obraniti Milorad Pupovac i ana(l)cionalne postrojbe Vesne Pusić?
Plenkovićevo katapultiranje Mosta iz Vlade Republike Hrvatske, koje je učinio hladnokrvno, u maniri kauboja Clinta Eastwooda, što je izazvalo divljenje kod njegovih stranačkih podanika, ali i kod cijele lijevo oporbene scene, Hrvatska će, nažalost, debelo platiti, a računi nam stižu gotovo svaki dan. Htio to netko priznati ili ne, Most je sa svojih 19 osvojenih mandata na predposljednjim izborima postao relevantna politička opcija, a sa 15 ruku koliko sada imaju u Hrvatskom saboru – relevantni će biti i nadalje. Koliko su bili važni nakon osvojenih 19 mandata pokazuju, zapravo, dramatični, ali i tragikomični pregovori koje su s Mostom u vrijeme sastavljanja Karamarkove većine, vodili SDP i HDZ.
Bio je to pravi rulet, nemilosrdno kidanje živaca hrvatskim biračima i malo je onih, bili oni komentatori, analitičari, novinari ili obični ljudi, koji nisu prema Mostu ispaljivali otrovne strelice. Kuglica tog političkog ruleta, skačući nemirno čas lijevo, čas desno, zaustavila se napokon na HDZ-ovoj strani. Kada se činilo da je Most konačno našao svoju svjetonazorsku nišu koju je do tada vješto skrivao ideološki se ne određujući, zapravo je počela nova partija pokera, a ulog je bio – stabilnost Hrvatske. Most je tu partiju pokera odigrao savršeno – vješto blefirajući i ucjenjujući dograbio se svih najvažnijih poluga vlasti i, zapravo, potpuno blokirao tadašnjeg potpredsjednika Vlade, Tomislava Karamarka, u obnašanju posla vezanog za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku, za koju je bio odgovoran u vladi Tihomira Oreškovića. U takvim okolnostima, Karamarkova relativna pobjeda na izborima, postala je Pirova pobjeda, pa je svima u Hrvatskoj koji imalo razumiju pravila političke igre, bilo kristalno jasno da će Oreškovićeva vlada – brzo pasti. Naravno, bilo je to jasno i Petrovu i Oreškoviću i tada je počela borba, ali ne za hrvatsku stabilnost, nego za stabilnost njihovih političkih funkcija, za spas fotelja, za spas Mosta kao relevantne političke snage.
Trebalo je zaustaviti ‘ustaše’…
Most i Tihomir Orešković u toj borbi za goli politički život, svjesno su zajahali na tsunami neopisive mržnje prema Tomislavu Karamarku, koju su proizveli urotnički mainstream mediji, potpomognuti krivotvorenim aferama iz kuhinje udbaškog paraobavještajnog krila i činilo se da su upravo Mostovci i Tihomir Orešković nove skrivene snage iz kuhinje Mesića, Manolića, Perkovića i Mustača, snage koje su zadužene razbiti HDZ i Domoljubnu koaliciju na njenom pobjedničkom putu. Trebalo je zaustaviti „ustaše“, trebalo je zaustaviti lustraciju, trebalo je zaustaviti konzervativnu revoluciju, ma što god to značilo, i trebalo je Karamarka označiti kao rušitelja vlastite Vlade, za koju su svi imalo pismeni Hrvati znali da će svakako pasti, jer je bila sklepana mimo svakog pravila političke igre u kojoj joj je „mlađi koalicijski brat“ sistemom ucjene i veta prigrabio sve poluge vlasti u hrvatskoj Vladi.
I tada se dogodio veleizdajnički paradoks nad paradoksima, neviđen na ovim političkim vjetrometinama! Grupa istaknutih HDZ-ovih članova, zastupnika u EU parlamentu, kojima je Tomislav Karamarko na svom pobjedničkom putu omogućio posao u EU parlamentu, predvođena Andrejom Plenkovićem, optužila je Karamarka i politički vrh tadašnjeg HDZ-a za rušenje vlastite Vlade, a evidentno je bilo kako ta Vlada nikada nije bila HDZ-ova. Bila je HDZ-ova samo nominalno! Tihomir Orešković nije nikada pristao biti HDZ-ov premijer, a Most nije pristao biti mlađi koalicijski partner u skladu s osvojenim brojem mandata, u skladu s pravilima političke igre. Tihomir Orešković, omražen i ismijan u mainstream medijima, znao je da će biti smijenjen prvom prilikom i činio je sve kako bi učvrstio svoj položaj, vjerujući paraobavještajnom sustavu koji je, zapravo, realizirao taj međunarodni urotnički plan. Orešković je mislio da će dekapitacijom Karamarka, spasiti vlastitu glavu, ali se – grdno prevario…
Plenković i družina su od svake odgovornosti za pad Vlade ekskulpirali Most i Oreškovića i ponudili sebe kao rješenje hrvatske stabilnosti. Nudili su novu politiku centra, politiku koja je u potpunoj suprotnosti „zaplotnjačkim“ Karamarkovim politikama kojima je uporno pobjeđivao na svim izborima pod njegovom dirigentskom palicom. I tada se dogodio paradoks nad paradoksima!? Andrej Plenković je pozvao rušitelje „HDZ-ove Vlade“ i još prije parlamentarnih izbora proglasio ih je svojim strateškim partnerima, pa je Most slavodobitno, po drugi put ušao u HDZ-ovu Vladu kroz širom otvorena vrata! Dobili su kontrolu nad gotovo svim resorima koje su imali u Oreškovićevoj vladi, ali još i više. Plenkovićeva široka ruka zahvalnosti poklonila im je i važno mjesto predsjednika Hrvatskog sabora! Zašto? Prvo, zbog nagrade, jer su uspješno dekapitirali Karamarka i njegovu politiku, a drugo, još važnije, jer je Plenković znao da bez Mosta nakon izbora neće moći sastaviti vladajuću većinu… Za rušitelje HDZ-ove Vlade – nagrada, a za ministre Hasanbegovića, Kovača i ostale koji su Plenkoviću donijeli izbore – kazna!?
Odrekao se 15 ‘nesigurnih’ ruku
Kada netko tvrdi da je Pupovac „postrojio“ Plenkovića glede Hasanbegovića i ostalih domoljuba, kada netko tvrdi da je Radin ucijenio Plenkovića, mogao bi se i gadno prevariti. Plenkovićevim svjetonazorskim paradigmama, čini mi se, puno su bliži Pupovac i Radin od Zlatka i Brune i u skladu s Plenkovićevim proklamiranim politikama desnog centra, a taj centar je sada potpuno otklizao ulijevo, i u okružju srpskog SDSS-a i antifašističkog manjinca Radina, Plenković se sasvim ugodno osjeća. Je li Plenković mogao sastaviti većinu bez tri srpske i jedne talijanske ruke u Hrvatskom saboru? Naravno da je mogao, jer je kao mandatar dobio podršku 90 zastupnika, što je bilo daleko više od današnjih 78!? Ali, bez Mosta nije to mogao, barem se tako tada činilo! Hladnokrvno, kao Clint Eastwood, pokazao je hrvatskoj naciji kako se može i bez Mosta… Odrekao se 15 „nesigurnih“ ruku Mosta i radi stabilnosti Hrvatske prigrlio je 5 ruku primjerenih njegovom svjetonazorskom okružju i time nam je dokazao da je – 5 više od 15. Poslao nam je poruku da smo kao demokršćanski glasači u ovoj igri potpuno nebitni, pa je tako svojim potezima, Plenković postao jedini meritorni tumač biračke volje u Hrvatskoj, jedini koji je znao i zna što je za Domovinu najbolje. Osluhnuti bilo svog naroda za njegov anemični diplomatski background – sasvim je irelevantno.
Na valu medijski stvorenih animoziteta prema Mostu, Plenković je postao heroj, a Hrvatska je ostala talac Pupovca, Radina i mentalno komunističkih i klijentelističkih snaga iz HNS-a. Onog trenutka kada je Most počeo kliziti prema desno, prema potpuno otvorenom bazenu prirodnog HDZ-ovog biračkog tijela na ispražnjenoj desnici, kada su počeli čačkati po svjetonazorskim pitanjima po arhivima, po HNB-u, po dužničkom roblju, po zakonu o koncesijama, kada su pragmatično počeli koristiti poluge vlasti – potpisali su svoju smrtnu presudu. Bili su osuđeni daleko prije „Lex Agrokora“, a procesuiranje Todorića koje je tražio Most, bilo je samo izgovor i okidač da „Clint Eastwood“ izvuče svoj magnum pred zapanjenim očima cijele nacije. Mostov sudac bio je Andrej Plenković, a porotnici – Pupovac, Radin i Vesna Pusić – u pomno pripremljeno urotničkom sudskom procesu.
I umjesto da Plenković za obljetnicu „Oluje“, veličanstvene hrvatske pobjede, postroji pobjedničku i osloboditeljsku Hrvatsku vojsku sa svim njenim svetim obilježjima, zastavama, odorama, grbovima i znakovljima, umjesto da na taj način dodatno zaštiti sveti Domovinski rat od povampirenih velikosrpskih fašista u trenutku kada fašisti naše branitelje proglašavaju fašistima, umjesto da na čelu njegove kolone bude branitelj Thompson – događa se upravo suprotno! Plenkovića pred očima cijele nacije postrojava – Milorad Pupovac!
Memorandumski potezi aboliranih četnika
Nakon dekapitacije Mosta, Pupovac, samozvani vožd srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, dobio je neviđenu političku moć i potpuno svjestan kako upravo o njemu ovisi opstojnost Plenkovićeve vlade, bezočno, po nalogu iz Beograda, svako jutro brifira Plenkovića podižući na stijeg neku novu jugoslavensku zastavu u čijem središtu kao grb stoji četnička kokarda skrivena crvenom zvijezdom petokrakom. Umjesto revizije zakona o aboliciji, umjesto lustracije aboliranih neprijatelja Hrvatske koji to nisu prestali biti, umjesto uklanjanja iz javnog života Hrvatske svih dokazanih srpskih pobunjenika, ti isti abolirani četnici vuku memorandumske poteze destabilizacije i dekonsolidacije Hrvatske i nesmetano kadroviraju u važnim institucijama hrvatske države. Umjesto koalicije sa Srbima koji vole Hrvatsku i koji su branili svoju domovinu Hrvatsku, abolirani dobivaju još veću moć, umjesto lustracije.
Plenkovićeva politika desnog centra nezaustavljivo je otklizala prema lijevom centru, a s obzirom na recentne političke događaje koji eskaliraju velikom brzinom, kristalno je jasno da mu povratka na istinsko demokršćanstvo i domoljublje nema – taman kada bi to i htio! A neće, jer ne želi, jer to nije zapisano u njegovom genetskom kodu! Ako želi spasiti svoju političku glavu, neminovno će morati ući u zagrljaj velike koalicije u kojoj će, nada se on, dominirati pokraj potpuno devastiranog Bernardićevog SDP-a. Spašavanjem HNS-a od potpune političke propasti u trenutku kada HNS ni u snu nije mogao tražiti sigurne saborske mandate od slabog SDP-a na nadolazećim izborima, samo je putokaz kuda ide Hrvatska i premosnica je prema neizbježnom. Ako slabi SDP nije mogao HNS-u poklanjati saborske mandate, mogao je to velikodušni Plenković i to je učinio bez ikakvog pardona! Ponudio im je 6 sigurnih mandata utirući tako put davno programiranoj velikoj koaliciji. Šest sigurnih saborskih mandata neoliberalnim, projugoslavenskim Titoistima – više, a suverenistima i domoljubima – manje, dokaz je kome je Plenković ponudio lojalnost. Treba li još više dokaza?
Most se konačno treba izjasniti, tko su i što su, ako nisu udbaški projekt što im se gromoglasno imputira, poglavito na mrežnim stranicama putem instruiranih trolova vladajuće kaste. Poradi svoje mentalne higijene i čiste etike, Mostu bi bilo uputno iskreno se ispričati svekolikoj hrvatskoj naciji i onim osobama kojima su u utrci za političkim bodovima svjesno ili nesvjesno, možda i u dobroj namjeri – nanijeli zlo. Radi njihovog daljnjeg političkog opstanka i mogućeg uspjeha bilo bi im potrebno napraviti jasnu diferencijaciju između politika ovog i bivšeg HDZ-ovog vodstva!? Hrvatskoj su potrebne nove, neiskvarene političke snage, Hrvatskoj je o blagdanu Velike Gospe ponovno potrebna krunica oko vrata kao najsvetiji simbol Domovinskog rata. Jer tko zna što nas čeka!?
Tko će braniti nacionalne interese?
A sam Andrej Plenković je baš tu neizvjesnost najavio u svom nastupnom govoru pred zastupnicima u Hrvatskom saboru, pred svekolikom hrvatskom javnošću: „Hrvatska se nalazi pred ugrozama koje su složenije nego što su bile one 1990. godine“!
Čini mi se, to je jedina istina pored svih demagogija kojih smo se naslušali do sada u njegovoj verbalnoj, diplomatskoj, retoričkoj akrobatici. I sada dolazimo do zadnjeg apsurda nad apsurdima ove nevjerodostojne politike Andreja Plenkovića. Jer, kako Plenković može uvjeriti hrvatski narod da će hrvatske nacionalne interese, usred nadolazećih ugroza, braniti i obraniti Milorad Pupovac i ana(l)cionalne postrojbe Vesne Pusić?