Pisati o Mandžukiću neviđeni je gušt, toliko je njegovih sjajnih sportskih i istinskih ljudskih poteza da se čovjek osjeti malen l nasuprot takvog gorostasa.
Ali ne, Mandžukić to ne bi želio, on je samo jedan od nas, bio je malo uporniji, znao je malo bolje igrati nogomet, a predavao se nije baš nikad.
Sad kad se ovaj velikan oprostio od nogometa možemo se pozdraviti s njime, iako smo sigurni da će on uvijek biti tu, u nogometu i oko nogometa.
On je, uostalom samo prekinuo igračku karijeru. Nogometu i nama još toliko može dati. I više nego što nam je dao,a dao je puuuno…
I inače, lijepo je razgovarati o nogometu, još kada pričate i pišete o određenom nogometašu koji vas impresionira svojom pojavom, sportskom, ljudskom i moralnom, onda je taj razgovor nešto posebno. Ima Hrvatska kroz svoju povijest divnih ljudi nogometaša, likova koji su nam dali srce, ali i osvajali naša srca. Ljudi su to koji su zadužili zajednicu svojim ponašanjem, gestama koje su nam se usjekle u pamćenje. Takva će biti i ova priča. Da, takva je priča i o Mariju Mandžukiću.
Rijetko koji igrač je bio kupovan za tako velike novce, a on im je i duplo vraćao. I zato su ga proglasili ratnikom na terenu.
Usput je postao i zaštitni znak hrvatske reprezentacije, njene želje, borbenosti, kvalitete i uspjeha. Ako ćemo pravo, malo je nedostajalo, možda samo zrno sudačkog poštenja da Mandžukić s Hrvatskom bude i svjetski prvak.
Nakon početaka u njemačkom Ditzingenu gdje se na trenutak skrasila njegova obitelj zbog ratnih okolnosti u rodnom im Slavonskom Brodu i potom ozbiljnih prvih koraka u Marsoniji gdje je upisao i prve seniorske nastupe, Mario Mandžukić nastavio je karijeru u Zagrebu gdje je zapeo za oko čelnicima zagrebačkog Dinama koji su ga za 1.3 milijuna eura doveli kao zamjenu za Eduarda Da Silvu.
Mandžukić se brzo isplatio Dinamu, sjajna predstava u Amsterdamu protiv Ajaxa donijela je Dinamu Europsku ligu, a Mandžukiću samopouzdanje za uspjeh u modrom dresu. U narednom razdoblju nametnuo se kao prvi napadač maksimirskog kluba u čijem je dresu u sezoni 2008/09. bio prvi strijelac lige. U ljeto 2010. Mandžukić je za sedam milijuna eura preselio u Wolfsburg. gdje je nakon odlaska Edina Džeke postao prvi izbor u napadu. Nakon sjajnih igara za Hrvatsku na Euru 2012., Mandžukića je 26. lipnja 2012. kupio Bayern u kojem se odlično snašao i istisnuo njemačkog reprezentativca Marija Gomeza iz prvog sastava. Već u prvoj sezoni Mandžukić je s Bayernom osvojio trostruku krunu, a u finalu Lige prvaka bio je i strijelac u pobjedi od 2-1 nad Borussijom Dortmund. S izvrsnim igrama nastavio je i naredne sezone pod vodstvom Pepa Guardiole.
Mandžukić je bio član mlađih hrvatskih selekcija, a za A reprezentaciju debitirao je u (nevažnom) kvalifikacijskom porazu u Makedoniji 17. studenoga 2011. Prvijenac je zabio u domaćem porazu od Engleske 2008. godine, a nakon dobrih kvalifikacija za Euro 2012., u Poljskoj i Ukrajini nametnuo se kao jedna od najvećih napadačkih zvijezda te je s tri pogotka podijelio titulu najboljeg strijelca koja je službeno, zbog najviše asistencija, pripala Španjolcu Fernandu Torresu.
S Hrvatskom je osvojio srebro na svjetskoj smotri u Rusiji, bio je među najboljim igračima cijelog prvenstva i nakon toga se oprostio od reprezentacije. I tu se Mario pokazao velik, ima on još snage i srca za nacionalnu vrstu, al dao je priliku mlađima. Otišao je u zenitu karijere.
Pričajmo malo o Mariju… Otac Marija, Mato podrijetlom je iz Bosne i Hercegovine, iz Pruda, mjesta na ušću rijeke Bosne u Savu. I on je nekad bio nogometaš, stoper. I djed od Marija, Marko, isto je bio nogometaš. I netko će reći da genetika nije bitna?
Dok je Mato živio u Slavonskom Brodu, igrao za BSK i radio u “Đuri Đakoviću”, a 21. svibnja 1986. dobio je sina Marija. Obitelj se zbog rata nakratko preselila u Njemačku gdje je Mario počeo trenirati u lokalnom klubu.
Obitelj se 1996. godine vratila u Hrvatsku, u Slavonski brod, otac je dobio posao u “Đuri Đakoviću”, a mali Mario počeo je igrati za Marsoniju. Treneri su odmah spoznali koliko je veliki talent, te koliko je fizički moćan, napose u maratonskom trčanju. Po tome je kasnije Mandžukić postao i svjetski znan. Nema napadača u povijesti nogometa koji toliko istrči na jednoj utakmici kao “Mandžo”.
Mario je toliko trčao da su se i treneri šalili s njim i preklinjali ga da štedi energiju tijekom utakmice. Prvi trener mu je bio Damir Ruhek. Promatrači su tvrdili da je Marija trebalo poslati u atletičare, u dugoprugaše…
Ne, nije Mario odmah bio napadač, igrao je stopera, libera, bočnog, tu je u svoju igračku pojavu usadio svestranost, koja je u kombinaciji s fizičkim predispozicijama stvorila jednog od najmoćnijih igrača suvremenog nogometa. Kada je Mario prvi puta zaigrao na mjestu napadača toliko se napromašivao da je zamolio trenera da ga vrati na “neku drugu poziciju”.
Srećom, treneri nisu poslušali “malog balavca”. Ostao je napadač i kao kod svakog pravog centarfora “kad je procurilo – nije stalo”! Zarana je odlučio postati profesionalni nogometaš, trenirao je više od ostalih, do granica iscrpljenosti.
Nije bio ni loš učenik, završio je Srednju obrtničku školu u Slavonskom Brodu, nikad treneri nisu zbog njega molili bolju ocjenu. Da, bio je baš savjestan, kao i u nogometnoj igri. Odgovoran!
Kako bi više igrao bio je posuđen niželigašu Željezničaru, također iz Slavonskog Broda. Tamo je bio malo branič, malo napadač, ostao je šest mjeseci. Čim se vratio u Marsoniju tako je dobro zaigrao da je odmah uslijedio i poziv za mladu hrvatsku reprezentaciju. Trener mu je bio, gle čuda pomoćnik Daliću lani u Rusiji, Dražen Ladić.
Tako dobrog zapazili su ga ljudi iz Zagreba kojeg je tada trenirao Ćiro Blažević. “Odmah sam vidio da je to jedan odgovorni zajebant”, sjećamo se Ćirinih riječi.
Međutim, Ćiro je išao i dalje, htio je biti originalan pred medijima pa je tako nakon jedne sjajne partije Mandžukića ispalio pred medijima:
“To vam je jedan đilkoš (mangup, op. p)”!
Kad smo već kod “đilkoša” sam Mario je više puta zamolio novinare i urednike… Pa i autora ovog teksta;
“Zamolio bih sve one koji pišu o meni da me prestanu oslovljavati sa “đilkoš” jer ja to nisam. Tako me u jednom tekstu okarakterizirao Ćiro Blažević i od onda se taj termin, kojeg vjerojatno neki niti ne razumiju, nekorektno koristi uz moje igre. Imam ime i prezime i bilo bi u redu da me se tako i oslovljava, bez obzira da li me se hvali ili kritizira”.
Dakako, onako dobrog uzeo ga je Dinamo, koji je na njemu namjeravao i prosperirati i profitirati. Uspio je u oba smjera. U Dinamu je bio najbolji igrač, najbolji strijelac, počeli su se europski klubovi tući za njega. Šef Dinama Zdravko Mamić digao je cijenu, prodaja je došla pod znak pitanja, a najozbiljnije je zagrizao tada silno jak njemački Wolfsburg kojeg je trenirao sjajan stručnjak, isto takav nekad i igrač, Felix Magath.
Bilo je tu i trzavica, tko zna kako bi se sve završilo da se u priču, dogovor nije uključio general Mladen Kruljac. Uspio je pomiriti sukobljene strane, tako da se postavio kao zaštitnik Marija. I Mario Mandžukić je osvanuo u Wolfsburgu. Gdje je u kratko vrijeme postao klupska legenda.
Godinama kasnije, kada je General Kruljac završio u zatvoru Mandžukić je došao njegovoj obitelji, nesebično ponudio i dao pomoć, taj detalj, a kasnije ćemo o njegovim silnim dobročinstvima, zorno pokazuje o kakvom se čovjeku radi.
Trener Felix Magath tako borbenog igrača poput našeg “Mandže” usavršio je poput preciznog švicarskog sata. Mandžukić je postao igrač kojeg ima svugdje na terenu. Pretvorio se u napadača koji trči, zabija, asistira, ali i vraća se u obranu i uklizava na svojih 16 metara. U klubu ili u reprezentaciji, uvijek je bio taj koji je najviše pretrčao.
Inače, Felixa Magatha koji je tako zdušno radio na Mandžukiću novinari i igrači su zvali “mučiteljem” ili “Sadamom”. Jednom je Magath čak i s deset tisuću eura kaznio Mandžukića “jer je premalo trčao u defenzivi”.
“Mandžo” je uvijek bio svoj. Jer, to nije najveća kazna koju je Mandžukić stoički istrpio. Još davno u Dinamu, u kvalifikacijama za Ligu prvaka, u sezoni 2009/10., Mario Mandžukić kažnjen je sa 100.000 eura zbog dobivenog crvenog kartona u utakmici protiv austrijskog Red Bulla. Zapravo je to najveća kazna u povijesti Dinama. Zbog “izdaje kluba, trenera Jurčića i suigrača”, glasilo je priopćenje kluba.
Nakon što je tako briljirao u Wolfsburgu uslijedio je transfer u najveći njemački klub, Bayern. Osvojio je duplu krunu, Ligu prvaka, ta zabio je u finalu tog elitnog natjecanja 2013. godine dortmundskoj Borussiji…
S reprezentacijom je sjajio, bio je s tri gola najbolji strijelac Eura 2012. godine u Ukrajini i Poljskoj, Hrvatska nije uspjela tada preskočiti Španjolsku. Prvi je put na Svjetskom prvenstvu zaigrao 2014. u Brazilu. Zbog crvenog kartona kojeg je zaradio u kvalifikacijama morao je propustiti uvodnu utakmicu protiv Brazila. U sljedećoj protiv Kameruna odmah je zabio dva gola, ali preko Meksika svi su zakazali.
Mandžukić je zatim promijenio klub i prešao u madridski Atletico. Ondje se zadržao samo godinu dana, ali dovoljno da osvoji Superkup protiv Reala. Zatim je došao u Juventus gdje je brzo postao omiljen među navijačima zbog svoje borbenosti i požrtvovnosti.
I sjajio je u Juventusu, dok nije pao u nemilost trenera Maurizija Sarrija. Čekao je prodaju, a zainteresirani su veliki, dortmundska Borussija, Manchester United… Upravo je nevjerojatno kako se u Juventusu tada ponašali prema Mandžukiću. Štoviše, takve geste trenera izazivaju i bijes navijača.
Pa se obreo u katarskom Al-Duhailu. Zakratko, došao je poziv iz Milana i pohitao je prema sjevernoj Italiji. U momčad s Rebićem i Ibrahimovićem. Nije se naigrao, strpljivo je čekao, zaslužio je bolju priliku. Nije ju dočekao. I nije više htio maltretirati nogometni svijet, ni svojim znanjem ni svojim traženjem kluba.
Elegantno je otišao. I to nije zbogom, nego do skorog viđenja. Naš junak ove priče, dobroćudni napadački maratonac ima srce veliko i vatreno, dobro i pošteno. Nešto prije smo napomenuli kako je reagirao kod obitelji generala Kruljca koja se našla u nevolji. Da, Mario Mandžukić veliki je dobrotvor, humanist i te stvari čini tajno, daleko od medija, no uzeti ćemo si za pravo napomenuti neke koje su nama znane. Sve kako bismo dočarali veličinu i humanost ovog sjajnog sportaša.
Primjerice, javnost je bila oduševljena donacijom Zakladi Ana Rukavina. Naime, iz Zaklade su tada na društvenim mrežama napisali pismo zahvale svim donatorima, a posebno su istaknuli Mandžukića. U objavi je, između ostalog, pisalo:
“Dragi naši, ovom prilikom željeli bismo zahvaliti svima vama koji nas podržavate, bilo organizacijom akcija upisa u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, upisom u Hrvatski registar ili donacijama kojima omogućavate da se naš rad i dalje nastavi…
Donacije su nam stizale iz svih krajeva Hrvatske, ali i iz inozemstva, od onih najmlađih, osnovnoškolaca i srednjoškolaca, umirovljenika, do tvrtki i političkih stranaka. Jednu donaciju bismo posebno istaknuli, jer iako nam je stigla na žiro račun bez ikakve najave, ne bismo htjeli da prođe neprimijećeno. Nakon Svjetskog nogometnog prvenstva, naši reprezentativci su osim nogometnih vještina, brojnim donacijama pokazali i veliko srce. Tako je i na žiro račun Zaklade Ana Rukavina, puno prije prvenstva stigla donacija na ime reprezentativca Marija Mandžukića. Hvala dragom Super Mariju od srca na plemenitoj donaciji koja će uvelike pomoći našem daljnjem radu te se nadamo da će ova zahvala naći put do njega.”
Ili kada je Mandžukić donirao dva dobrovoljna vatrogasna društva iz splitsko-dalmatinske županije, DVD Supetar i DVD Podstrana, nakon njihovih mukotrpnih nastojanja da obuzdaju vatrene stihije na Jadranu.
DVD-u Podstrana i DVD-u Supetar s otoka Brača koji su lanjskog ljeta rame uz rame gasili katastrofalni požar kod Splita, Mandžukić je poklonio profesionalnu vatrogasnu opremu za trideset vatrogasaca ukupne vrijednosti od 20 tisuća eura.
Ili kad je Mario donirao deset tisuća eura za prijeko potrebnu operaciju mozga petogodišnje curice Stephanie iz Zadra za koju se skupljao novac za operaciju u Chicagu. Djevojčica je patila od rijetke Arnold-Chiarijeve deformacije kod koje kosti urastaju u mozak te joj prijeti paraliza.
Nakon ovih humanitarnih priča glupo je spomenuti kako je tijekom svjetske smotre prije tri godine za vrijeme utakmice s Rusijom stanovnike svog Slavonskog Broda častio pivom u vrijednosti od 25 tisuća kuna.
Mario Mandžukić istinski je sportski i ljudski velikan i sretni smo što ga imamo! I jedva ga čekamo opet vidjeti u nogometu. On je naša baština i zauvijek u našim srcima.
A onaj gol, protiv Engleske u polufinalu svjetske smotre, u produžetku, mi tvoji suvremenici pamtit ćemo dok smo živi!