Razaranje Beograda je povijesna neminovnost!

screenshot/youtube

Pogreška je što Hrvati 1990. nisu izvršili agresiju na Srbiju, ako se bilo što protiv Srba i Srbije može nazvati agresijom. Zanimljivo, Srbi nas svejedno mrze, iako agresiju na Srbiju nismo proveli, niti planirali.

Gledano iz regionalne perspektive, sve je to malo prenapuhano. Hrvatska je u studenom u dubokoj žalosti, kao da je razaranje bilo kojeg grada nešto loše. Istina, čovjeku zna biti teško kada mu razore njegovo naselje ili njegov dom, njegovu Domovinu, ne daj Bože i Otadžbinu. Tek što ste se nekako skućili, ili uselili u društveni stan, poput Miljenka Jergovića u Sarajevu, morate kod vrata imati spremne i spakirane svoje dvije torbe, u njima i šteku Marlboroa, i u nekom trenutku krenuti na put u neki veći grad, bliže renomiranim fakultetima i novim društvenim jaslama. Beskrajan umor, dnevna malaksalost, i to totalno beznađe, koje traje i danas. Kao što je to rekao jedan veliki filozof, što te ne ubije, to te ojača. Lako za starce na kraju života, ali te tužne oči uplakanih djevojčica, to zna dodirnuti i one bez traga empatije, pa i ponekog slabije naelektriziranog četnika. A opet, ako smo vjernici, sve je to kontrolirano odozgo, pa će dobri Bog zaštititi svoje. Pa onda te naše nesretne silovane žene. Znate, nije sve tako crno, kao što interpretiraju naše pobornice pobačaja. Bilo je tu i demografskih pomaka. Naime, da je agresija na Hrvatsku potrajala dvadesetak godina, Hrvatice bi rađale više. Rodi vam se mali srpski Šiljo karađorđevićevske face, kao da se rodio u Požarevcu, ali imate sina. Nećete jednog dana ostati sami, napušteni od svih. Kako malih lopova nema, preostalo je da se ponovno zamjerimo Srbima, ili da dovodimo male tamnopute Hrvate iz Afrike. Problem je u nama, u uškopljenim hrvatskim muškarcima. Da parafraziram Slavenku Drakulić, unutar hrvatske nacije odvija se višestoljetni građanski rat između muškaraca i žena. Hrvati su gubitnici, pa Hrvatice nerado takvima rađaju djecu. Hrvatske branitelje ne treba žaliti, jer su znali u što se upuštaju protiv četvrte vojne sile. Osim toga, svi hrvatski nacionalisti znali su da su Hrvati nezahvalna nacija. Ante Starčević, naš Otac Domovine, umro je od gladi. I baš nekako u vrijeme kada su se u susjednoj gostionici hrvatski mučenici i budući osnivači HSS-a prežderavali s janjetinom u njegovo ime i njemu u čast. Bilo bi dobro da je te 1996. netko izgladnjelom Ocu odnio komadić mesa, pa da osnuje još jednu pravašku stranku. Pogledajte taj stoljetni plač Hrvata zbog smaknuća hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Kakve su to gluposti? Posve razumni Puniša Račić posmicao je janjičare. Zar ne bi danas trebalo zatući sve hrvatske zastupnike u Hrvatskom saboru? Svaki je hrvatski zastupnik korumpiran, svatko u svome vremenu. Ali, ovo što se danas događa, ta pljačka bezočne bande poznate kao lex Agrokor, to je prevršilo svaku mjeru. Pokazalo se da je jedina pogreška našeg Križnog puta što nisu pobijeni svi Hrvati – ime je nastalo u našoj pljački iz stoljeća sedmog, iz preotimanja tuđe zemlje na srpskoj matrici. Svoje famozno Doseljenje možemo komotno preimenovati u Lopovluk. Za Srbe je Srbija tamo gdje se popiša bilo koji Srbin, a za nas je Hrvatska zapravo naš lopovski teritorij za pljačku i svaki drugi kriminal.

Ta uškopljenost Hrvata prelazi svaku mjeru. Djeca koja su preživjela holokaust nad Hrvatima iz 1945. godine, ne znaju uzvratiti svojim neprijateljima. Kada preživjelim pripadnicima židovskog Holokausta netko ubije sunarodnjaka, oni odmah biblijski uzvraćaju desetorostrukom osvetom na strani neprijatelja. Nakon otmice nekog Židova, stiže cijela avijacija države Izrael, a ako zatreba, pokreće se NATO. Pa se ti kume ponovno usudi progoniti Židove, ili nešto protiv njih izjaviti. Smeta vas njihova prisutnost na Galilejskom jezeru? Ništa zato, ovih su dana u sjeni Kalifata zaposjeli cijelo Isusovo jezero, pa se ti kume žali i Jehovi i Alahu. Hrvatskoj su otete hrvatske zemlje Bosna i Hercegovina, Hrvatska se stanjivala sve do iza Une, pa su se uz Unu i Savu formirale srpske paradržave, pa je Hrvatska praktično nestala, a nama je prodana laž o osmostaljivanju i mirnoj reintegraciji. Oluja nije bila oslobađanje Hrvatske, nego učvršćivanje Republike Srpske u BiH. Današnji premijer virtualne RH je Andrej Plenković, pljunuti Karađorđević, koji ne proširuje Hrvatsku nego samog sebe. Plenković se toliko udebljao da više ne možete prepoznati njegovu šiljatu srpsku glavicu, ali zato znate da je Srbenda čim progovori. Prethodni šef udbaške stranke znakovito se prezivao Karamarko. Svi smo ipak Srbi, svi i svuda. Hrvat Vojislav Šešelj postao je najveći velikosrbin, dok Srbenda na čelu RH ostaje Srbin. Možda je sve to na svoj način opravdano. Jer, nema drugog načina da korumpiramo Srbe, nego da postanemo Srbi.

Tko je razorio Vukovar?

Svaki je grad utvrda zla, još od vremena sumerskih polisa. Najprije neki lopov ogradi svoje imanje, ono što je pokrao od drugih, i proglasio svojim. Njegov plan otimačine pretvara se u zemljišne knjige, što se danas prakticira u susjednoj Sloveniji. Pa onda krade još više i gradi nove šire i više zidine. Formira i svoju gradsku i osobnu stražu. Na kraju formira svoju vojsku i onda slijedi preotimanje od drugih kriminalaca. Formirana je nacija! Tako su po dvojici lopova koji su se zvali Hrvat i Srbin nastali cijeli lopovski narodi. Pogledajte ovaj Zagreb i njegove zločinačke strukture, koje ovih dana obnavljaju spomenike Josipu Brozu, najvećem zločincu u povijesti ljudskog roda. Zagreb je grad Sotone, i treba ga razoriti prije Beograda. Komunalna i slična tiranija Bandića i njegove bande dovela je Zagrepčane na rub gladi. Bandić je pokušao formirati svoju lokalnu policiju, pa kada to nije prošlo, okružio se braniteljima. Tko želi vladati, mora se osloniti na svoju policiju ili svoju vojsku. Mnogi su u Zagrebu deložirani i iseljeni, a hrvatskih pridošlica nema. Zagrepčani su pridošlice sa sela, ali su urbanizirani, i tako postali jalovi nametnici. Za demografsku obnovu nacije presudno je hrvatsko selo. Neki sam dan sreo Branka Borkovića i prigovorio mu obranu Vukovara. Nešto je počeo pričati o nekakvoj Hrvatskoj. Gdhje je vidio takvo nešto? Ruku na srce, branjen je grad u kojemu se danas silovatelji i ubojice komotno prešetavaju, i još provociraju svoje žrtve. Vukovar su trebali razoriti Hrvati. Dobro, najprije razoriti Zagreb, pa tek onda Vukovar. Trebamo razoriti i ovaj današnji Vukovar, kreiran za jalove antiratne poruke, za suživot i sumiranje. Mirna reintegracija razorenog grada moguća je samo kao ubijanje cijele zemlje, što se dogodilo, što se dovršava ovih dana. Hrvatska se raspada na svim razinama. Beskrajne kolone izbjeglica ponovno napuštaju Slavoniju i ovaj put odlaze na put bez povratka, u Irsku i slične zemlje. Da parafraziram anti-Hrvata Borisa Dežulovića, takozvana samostalna Hrvatska je zapravo spomenik ubijenoj hrvatskoj naciji.

Novost je da Srbi nisu razorili Vukovar. Nisam iznenađen takvom konstatacijom. Zašto bi Srbi razorili svoj Vukovar? Kao da napadnu srpski Dubrovnik. Ispada da je razaranje Vukovara naručio jedan novinar srpske nacionalnosti ili tu negdje, kao konkretnu podlogu za svoj (nagrađeni) tekst “Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, napisan još osmdesetih godina. Kako nas uvjerava Dežulović, razoreni Vukovar nije zrcalo srpske i srbijanske agresije, uključujući srpski lopovluk, nego je spomenik samom sebi. Dogodio se nevjerojatan suicid jednog grada, koji je JNA nesebično pokušala spriječiti, pa se na kraju ipak plemenito odlučila za ubojstvo Vukovara, i tako suicidnim Vukovarcima pomogla da izbjegnu pakao. Malo je teško za shvatiti, ali budite posve sigurni da se svaka “pomoć” iz našeg susjedstva i šire, zasniva na kršćanskoj tezi da je raj zatvoren za samoubojice. Gledano iz kršćanske perspektive, bolje je da vas netko ubije, nego da sami na sebe dignete ruku. To je pravilo i svakog osiguravajućeg društva. “Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti” – poji nam nam Dežulović 2013. godine. Mjesto posebnog pijeteta! Za paradu mazohista. Neposredno nakon pada Vukovara, novinar Dežulović posjetio je Vukovar, kao nekakav počasni srpski general, uz fizičku zaštitu od strane “osloboditelja”. Kroz ubijeni Vukovar marširale su njegove ubojice i urlale: “Mila majko, šalji mi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, ali je to Dežuloviću nekako promaklo. Nije vrag da je i on pjevao? Onako, u okvirima prihvatljive mimikrije. Dežulović je propustio napomenuti da bi bio nekakav civilizacijski red da Vukovar obnovi onaj tko je Vukovar razorio. I da se nakon toga potpuno povuče iz Vukovara, on i njegovi. Možda jednog dana dočekamo da Boris Dežulović posjeti svoj razoreni Beograd, i pošalje nam sličnu antiratnu poruku? Vidite, kada su hrvatski, bugarski i albanski partizani 1944. ušli u Beograd, nisu ga razorili, niti su tamo pokrenuli nekakav srpski Krsni put, uz punjenje Hudih jama s nevinim srpskim civilima, ako takvi postoje. Naime, velikosrpska ideja snažno je prisutna u svim segmentima srpske nacije. Dogodilo se da Hrvati, Bugari i Albanci oslobode Srbiju, ali Srbi svejedno najviše mrze Hrvate, Bugare i Albance.



“U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara …” – pisao je Dežulović. Danas je zaista u Vukovaru teško dobronamjernim domoljubima proći od svih tih profesionalnih narikača, koje javno oplakuju Vukovar, a zapravo su sretni što je Vukovar razoren. Kao što sam to naglasio, često se pitam čemu služi tolika histerija zbog jednog razorenog grada? Ako je naša budućnost vezana za hrvatsko selo, što je toliko loše u razaranju nekog hrvatskog grada? Postoji li hrvatski grad? Čim hrvatsko selo preraste u grad, dolaze raznorazni stranjerosi, raznorazna pisma i škrabotine, i to više nije hrvatsko naselje. I još vrijeme uništava sve hrvatsko. Primjerice, danas dominira slikovno pismo mobitela, na razini hijeroglifa. Svijet za koji smo izginuli nepovratno je otišao. Srbi se tuku za ćirilicu, a na mobitelima navigavaju na latinici, svidjelo im se to ili ne. Nema niti latiničnih i ćiriličnih “čćđšž”. Ništa nije onako kako se interpretira. Spašavaju li Zagreb neki Lot i ostali dobri ljudi u tome gradu, ili su Mile Martić i Ratko Mladić bili suzdržani glede temeljitog razaranja Zagreba da poštede rezidencije svojih sunarodnjaka? “Hrvatski” čelnici bili su uključeni u odabir onih koji će biti smaknuti na Ovčari. Činjenica je da “hrvatski Zagreb” nikada nije ozbiljnije bombardiran. To zapravo dokazuje da u njemu Hrvati ne čine većinu. Zagreb zapravo nije hrvatski grad. Pokazuju to i izborni rezultati. Ako su Bandić i njegova banda ti Hrvati o kojima govorimo, odbijam biti Hrvat. Jeli Rijeka hrvatski grad? Možemo reći da je razaranje Vukovara dokaz da je to bio grad u kojemu su Hrvati činili većinu. Na našu žalost, demografsku obnovu u Hrvatskoj možemo provesti samo kroz kambodžanski model, da sve Hrvate istjeramo iz gradova, natrag u hrvatska sela. To bi nam donijelo i mnoge vesele trenutke. Zamislite Vesnu Pusić i Anku Mrak Taritaš kako niže Broda okopavaju krumpirišta, i još se međusobno spore oko međe između okupiranih posjeda. Jedre svadljive cure u slavonskoj nošnji! Samo jedan takav prizor preporodio bi hrvatsku naciju i vjerojatno rezultirao demografskom obnovom.

Inverzno Vukovaru

Neki sam dan usnuo ugodan san. Pred haaškim Tribunalom optužen sam za ratni zločin. Preplavilo me veliko zadovoljstvo, jer to najvjerojatnije znači da sam smaknuo nekog četnika. Ne, smaknuo sam više njih. Opa, stvari se povoljno razvijaju. Naime, optužen sam za razaranje Beograda. Cvao sam od radosti. “Beograd je razoren! Bravo! To je to! Potpisujem!” – vičem u sudnici, a uvaženi pedofili začuđeno zure u mene. “Vi priznajete svoj zločin?” – pita me predsjedavajući zločinac. “Naravno! Dajte mi dokaz da je Beograd razoren i priznat ću što god hoćete!” Može li se priznavanje krivnje konkretno proširiti na oživotvorenje zločina? Priznajem razaranje Beograda, ali da se stvarno provede. Priznajem genocid u Jasenovcu, ali da Srba zaista nema. Ovako ih ima duplo više nego Hrvata i još su Hrvati optuženi za istrijebljivanje Srba. Ta mi matematika nikako ne štima, a u osnovi sam matematičar i želim da se brojke dovedu u red. Za početak bi bilo dovoljno da polovica Srba priznaju da su zapravo Hrvati i da javno konvertiraju u Hrvate. U čemu je problem? U ovome lopovskom svijetu više nije nikakva sramota javno priznati da si lopov.

Povika je da su nam Srbi i posrbljena JNA u Vukovaru i u drugim hrvatskim gradovima počinili veliko zlo. To trebamo relativizirati, a najbolji put za to je sve vidjeti u inverznim odnosima, koji daju posve drugu sliku. Primjerice, da smo prije srbijanske agresije na Vukovar, već početkom 1991. godine vojno zaposjeli Beograd, razorili ga onako po srpski, pobili tamo sve srpske ranjenike, mučili zarobljene srpske vojnike, i na kraju prognali sve zasađene i naseljene ne-Hrvate. Što bi u svemu tome bilo loše, neprihvatljivo? Kada se kvalitetno odmaram, sanjam razaranje Beograda. Ruše se i starorimske zidine, to rimsko i bizantsko zlo, koje uvijek pronalazi svoj novi izraz. Naravno da bi nas Srbi zamrzili, u slučaju razaranja Beograda. Zanimljivo, Beograd nije razoren, a Srbi nas svejedno mrze. Nakon našeg oslobađanja Beograda i eventualne nove okupacije istog Beograda od strane uže Srbije, odnosno mirne reintegracije Vojvodine u takozvanu Srbiju s autonomnim pokrajinama, nakon toga bi cijela Velika Srbija za Hrvate bila zabranjena zona. To je nešto čudno. Danas se po Vukovaru velikosrpski dokono šetuckaju Srbi koji su razorili taj grad, a Srbija je kriva adresa i za Hrvate koji vole Beograd. Možete li u neposrednoj budućnosti zamisliti Andreja Plenkovića u misiji mirne reintegracije Beograda u državnopravni sastav Srbije? Želim ovdje naglasiti da naša budućnost može imati i neke svoje predivne trenutke, samo trebamo za takve imati strpljenja. Ili odlučnost! I već sutra pokrenuti pohod na Srbiju, to ishodište zla na ovome prostoru. Red je da Hrvatska i Bugarska ponovno postanu susjedne zemlje, kako je to bilo u vrijeme hrvatskih kraljeva.

Zamislite zarobljenog Srbina u nekoj staji, stajićevu ili ovčarniku, zapravo logoru za zarobljene “srpske borce” u Hrvatskoj. Atmosfera je domaća. Lepeze su kravlji repovi. Uzglavlje je kanal za kravlji output. Prava seoska idila, uz jednostavne i jeftine komunalije – mokraća srpskih boraca jednostavno otiče u kanal, a kanal vodi sve do njive. Pisoar je oblikovan kao srpski krst. Provodi se ono jedino prihvatljivo srpsko zapišavanje teritorija. Zarobljeni srpski borac mora priznati istinu da je Beograd dunavska utvrda antičkog Rima, i da je Svjatij Sava bio peder. Borac mora pjevati Vilu Velebita, vikati “Ja sam Hrvat”, povraćati na srpske zastave i četničke kokarde. Delija se nešto nećka? Lako za to, staja je moderna, elektificirana, struje ima, tu je i bušilica, nađe se i rabljen borer za beton, pa džukeli zabušite potkoljenicu, nabijete tiplu i zavrnete šaraf, ili kako se već zove, pa neka cenjeni gost iz šumadijskih Alpa malo jodla. Tamo neki Predrag viče: “Nemojte mene, ja sam Hrvat!” Možete li zamisliti u budućoj Srbiji nekakvu Manolićevu komisiju za branitelje Beograda? Da Hrvati maltretiraju zarobljene borce Beograda, a da one koji nisu zarobljeni maltretira Srbija. Nema šanse da se dogodi takva sramota – takvo nešto rezervirano je samo za Hrvate.

Što neki čovjek može učiniti drugom čovjeku? Sve što prvi zamisli, i sve što kod drugoga proizvodi patnju i užas. Možemo reći da su Hrvati kroz sve te agresije na Hrvatsku i sve zlo koje su doživjeli, postali kvalificirani da drugima nanesu jednako teško zlo. Što se čeka? Zar je toliko teško u studenom prestati cendrati? Uspraviti se dostojanstveno i konačno uzvratiti Odvući topove do Dunava, i ožeži po Beogradu! Što je u tome loše? Tamo je Aleksandar Vučić na čelu Bugojanske grupe. Srbima se stalno priviđa građanski rat, pa je red da do takvog rata dođe – u Srbiji.

=====================================================

ŠTO SU TO SRBI?

Tko je sve nazvan po zemlji u kojoj obitava?

Jeli Judeja nazvana po Judejcima, ili su Judejci nazvani po Judeji. Zar Slovenija ne bi trebala biti ruska susjeda? Kod nas se udomaćilo da riječ Srbi obuhvaća i pojam Srbijanaca, što ne mora biti, jer su na teritoriju bilo koje zemlje koja je prozvana Srbijom obitavali i drugi narodi, posebno prije doseljenja Srba južno od rimske utvrde Beograd, ili prije kreiranja te nacije na protuhrvatskoj matrici, od strane Bizanta, nakon što je naš Branimir naivno prešao u rimsku feudalnu hijerarhiju. Sve ovisno o tome koju povijesnu tezu prihvaćate. Radi jednostavnije komunikacije s čitateljem, u ovome tekstu uz pojam Srba na razini neke srpske ili srbijanske agresije na Hrvatsku ili na Hrvate, uključujući Hrvate islamske vjeroispovijesti, podrazumijevam i Srbe u Srbiji, a posebno one koji su se priključili agresiji na hrvatske zemlje ili su provodili zločine nad Hrvatima, uključujući progon Hrvata.

HRVATI SU UŠKOPLJENA NACIJA

Trebali smo uzvratiti razaranjem Beograda

Za svakog autora imamo problem povijesne prilike. Nakon razaranja Vukovara, ne-Hrvat koji živi manje u Hrvatskoj i više u Srbiji, a više djeluje u Hrvatskoj nego u Srbiji, nagrađen je za tekst pod naslovom “Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”. Naravno da sam bio spreman napisati sličan antiratni tekst na temu razorenog Beograda, ali je razaranje velikosrpske centrale izostalo. To vam zvuči suludo, ali je razaranje Beograda zaista izostalo. Krivci su uškopljeni hrvatski čelnici. Agresija Srbije na hrvatske zemlje RH i BiH, na Vukovar, Sarajevo, Banja Luku, Zagreb, i mnoge druge hrvatske gradove, trebala je završiti kako je to uobičajeno u povijesti – potpunim oslobađanjem i potpunim slomom fašističkog porobljivača, uključujući totalno razaranje Beograda, te starorimske utvrde na Dunavu, koja je pretvorena u centralu velikosrpskog zla. Sve dok ne padne Beograd, velikosrbi će sijati zlo na ovome prostoru. Nama je za Oluje podvaljena pogrešna dvojba – osloboditi Banja Luku ili Banja Luku prepustiti agresoru? Oluja je trebala završiti u Srbiji, u stilu savezničke invazije na Hitlerov Reich, uz suđenje srpskim nacistima iz Regiona za njihove zločine nad Hrvatima, uključujući zločine nad Hrvatima islamske vjeroispovijesti.

=====================================================

SLABA KVALITETA HRVATSKE NACIJE

Jeli Hrvatima istekao rok trajanja?

Problem je današnja slaba kvaliteta hrvatske samosvijesti, koja je prenesena i na Hrvate islamske vjeroispovijesti. Nakon infekcija susjednih nacija i velikih imperija, Hrvati su jezovito korumpirani, toliko da imamo dojam jednog posve uškopljenog entiteta. Dok su oni bolji među nama 90-tih otišli na ratišta i za slobodnu Hrvatsku ponudili sve što imaju – svoj život, lopovi su pokrali zemlju. “Hrvatska” vlast danas proizvodi arbitraže u kojima gubimo, u kojima namirujemo i svjetske lopove i svjetski ceh pravnika. Mi smo jedina nacija koja podmićuje međunarodno sudstvo da donosi presude protiv nas. Mahnito raskopavanje Agrokora, uništavanje naših proizvodnih brandova, otvoreno divljanje prodanih duša i instaliranih namjesnika, jezovita “četnička” pljačka kroz nekakav lex Agrokor, tome se ne vidi kraj. Nema tog izgovora koji može opravdati potiskivanje civilizacijskih odrednica za dom i obitelj. Stoga se pitamo jeli na ovome prostoru dovoljno suzbiti velikosrpski fašizam? Što provesti u budućnosti? Razoriti samo Beograd, ili bi trebalo razoriti i ovakav Zagreb, pa i ovakvo Sarajevo, i ovakvu Banja Luku, odnosno sve avnojske i velikosrpske zločinačke tvorevine? Zašto nakon Drugog svjetskog rata saveznici nisu stali na tome da proslave oslobađanje okupiranih zemalja? Zašto nacistima nije ponuđen mir? Uz nekakve mirne reintegracije, o kojima bulazni današnji nacistički namjesnik u RH. Hrvati su 1945. pobijeni od orjunaša i velikosrba samo zato što su dopustili okupaciju hrvatskih zemalja od strane fašista. Danas Hrvati pristaju na novu reokupaciju Hrvatske nevojnim sredstvima, nakon što su u posljednjem ratu pobijedili. Nadajmo se da je posljednji.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI