Pojačavanjem političke mirnoće (europski rečeno stabilnosti), stvari se u Hrvatskoj slažu po modelu bezvremenske varijante u kojoj je sve stalo bez pomaka, u kojoj nema nikakve akceleracije, pogotovo negativnih procesa. Mirnoća i odgađanje sukladno političkoj potrebi opstanka i vladanja, ne može zaustaviti demografski slijed događanja, uvjetovan nizom izravnih i neizravnih negativnih utjecaja na hrvatsku populaciju
Vrijeme prolazi i nitko ga ne može zaustaviti niti vratiti, a demografska slika Hrvatske postaje sve složenija i tamnija, usprkos svoj političkoj stabilnosti koja nam se umjetno nameće, s političkim opcijama kojima je demografski nestanak Hrvatske problem čak i izgovoriti. Možda je problem i do spoznaje uvjetovanosti u budućnosti demografske problematike i svih temeljnih sustava u zemlji u političkoj prosječnosti prema kojoj se vrši stranačka/partijska selekcija kadrova, kao boljeg izraza za političku prosječnost od ljudskog potencijala. Kako bi to stručno rekli psiholozi.
Uglavnom, pojačavanjem političke mirnoće (europski rečeno stabilnosti), stvari se u Hrvatskoj slažu po modelu bezvremenske varijante u kojoj je sve stalo bez pomaka, u kojoj nema nikakve akceleracije, pogotovo negativnih procesa. Mirnoća i odgađanje sukladno političkoj potrebi opstanka i vladanja, naravno ne može zaustaviti demografski slijed događanja, uvjetovan nizom izravnih i neizravnih negativnih utjecaja na hrvatsku populaciju.
Doprinos europskoj stabilnosti
Samo od prošlog tjedna stižu nam novi doprinosi hrvatskog demografskog potonuća vezanih za iseljavanje i prirodni nestanak. Prije toga silinu iseljavanja iz naših širih prostora konačno su potvrdili i nezavisni ekonomisti na svojim stručnim i znanstvenim skupovima, dokazujući problem migracija kao ključni razvojni u gospodarskom i svakom drugom planskom smislu. „But the past quarter century hasseen a persistent and much larger wave of mostly economic migration from Central, Eastern, and Southeastern Europe (CESEE), mainly to Western Europe… Duringthe past 25 years, nearly 20 million people are estimated to haveleft the region” (Emigration and Its Economic Impact on Eastern Europe, Authorized for distribution by Poul M. Thomsen, International Monetary Fund, UN, 2016., 1-46).
Dakle, nevjerojatnih oko 20 milijuna stanovnika preselilo se iz CESEE prema zapadnoj Europi u samo 25 godina. Kojih? Uglavnom mladih i obrazovanih u koje ista ta zapadna Europa nije uložila apsolutno ništa. I? Sloboda kretanja, slobodno tržište, demokracija, ljudska prava, tržište rada… kažu u EU u maniri političke stabilnosti pod kojom nestaju populacije i razvojni koncepti, posebno jugoistočne Europe. Ipak, manji je to problem od mirnoće u političkoj stabilnosti, s kojom se planski razdvajaju europski svjetovi i s kojom se demografska, a kasnije i svaka druga destrukcija promatra u zemljama emigracije. Zašto? Zato što je važnije ostaviti dojam uvjetno rečeno razumijevanja, nego se postaviti u nacionalnom interesu spašavanja zemlje i stanovništva s kojima upravljaš. Pritom je intelektualna šutnja i put prema osrednjosti doprinos europskoj stabilnosti i sebičnosti spram prostora koje raseljavaš.
Crne demografske brojke
Ovotjedne najave samo su nastavak neumitnosti koja se s Hrvatskom događa i mirno i nezainteresirano promatra s političkog trona iznad oblaka.
1. „SLUŽBENI PODACI, U tijeku je masovna migracija radnika u Njemačku, odlaze deseci tisuća Hrvata”, Indeks, 15.8.2017. Političkim hrvatskim rječnikom rekli bi novo recikliranje poznatih i već puno puta objavljenih podataka. Nema veze što su ovo najnoviji i što najavljuju novu iseljeničku sudbinu hrvatske populacije, što potvrđuju nastavak procesa prema demografskom slomu osnovnih sustava u zemlji i što izravno utječu na intenziviranje prirodnog pada i povećanja smrtnosti. Vrijednosni sustav hrvatskog društva prenosimo ponovo u iseljeništvo, koje je teško u političkoj stabilnosti prihvatiti kao hrvatsko ukupno bogatstvo.
2. N1 TV, Vijesti, 15.08.2017., „Šterc objavio nove, crne demografske brojke”. Logična derivacija prethodno razmotrene siline iseljavanja (naravno i ostalih uvjetnica prirodnog pada stanovništva), jesu pokazatelji vezani za prirodno kretanje stanovništva. Statistika u nizu Državnog zavoda za statistiku za 2016. i 2017. godinu otkriva nam usporedbom prvih 5 mjeseci (za ostale mjesece u 2017. godini nemamo još podataka) u navedenim godinama nevjerojatne negativne promjene. Godine 2016. u prvih je pet mjeseci prirodni pad iznosio -7438 osoba, a u isto vrijeme 2017. čak -10.426 osoba ili više za 2988 osoba. Relativno je to povećanje prirodnog pada u Hrvatskoj za nevjerojatnih 40,2 posto! Samo u jednoj godini!. Ne želimo ni zamisliti nastavak istog trenda i iste razlike prema 2016. godini. Niti zamisliti.
Nema u Hrvatskoj krize vlasti…
Istovremeno nam s političke pozornice isto tako s nevjerojatnom lakoćom poručuju; nema u Hrvatskoj krize vlasti. Moramo priznati kako su tu u potpunosti u pravu, oslikavajući nam time hrvatsku zbilju i naravno dajući do znanja kako je samo vlast bitna i zadržavanje na njoj, dok su ostale krize usputna pojava koja ne smije remetiti uspostavljeni politički sklad. Kao u prostoru u kojem se u konceptu ekološke održivosti usklađuje sve samo ne ljudska populacija koja iz tog prostora nestaje, „iako je njezina civilizacijska uloga prevladavajuća pa nije moguće na regionalnoj razini (globalni su aspekti druga priča) objašnjavati i postavljati održivi razvitak u uvjetima ukupne depopulacije, prirodnoga pada, izumiranja i nestanka domicilnoga stanovništva. Nestaje glavni prostorni sadržaj i čimbenik, a govori se o održivosti toga prostora! Gdje je tu logika i za koga uopće održavamo prostor? Za imaginarnu budućnost bez ljudi? Za neko drugo migracijsko stanovništvo? Za mahovinu u prostoru? Nestankom domicilne populacije nestaje i osnovna logika i smisao očuvanja ostalih prostornih sadržaja” (Šterc, S. 2017.).
Uvijek se zapitamo koliko puta trebamo sve to ponavljati, trebamo li nove podatke koji nam pristižu iz Državnog zavoda za statistiku u sve negativnijoj formi jednostavno zanemariti, trebamo li zanemariti podatke službenih statistika zemalja useljavanja, trebamo li sva dosadašnja istraživanja, projekcije, korelacije i uočene zakonitosti zaboraviti, trebamo li šutnjom pridonositi političkoj stabilnosti… Trebamo li? Vjerojatno je ipak jednostavnije sve zamotati u akademski sterilni celofan unutar kojeg i cvijeće polako sahne, a same ideje i spoznaja nestaju. Radi vlastitog konformizma, mirnoće postojanja i jednostavnijeg prolaska kroz život. Put jednostavnijeg prolaska kroz život i radni vijek danas je u Hrvatskoj izabrala velika većina intelektualaca, a mi se ostali malobrojni pitamo: Jesu li ? Naravno intelektualci.
Kamo ide intelektualna Hrvatska?
-
Politički je sustav ili bolje napisati sustav političkih stranaka/partija intelektualnu Hrvatsku pokorio po dva osnovna principa. Prisutni su u sustavu (primarno se tu misli na Vladu i Sabor) svedeni na formalno iskoristivu podršku bez ikakvog prava na javni stav sukladan vlastitoj i opće prihvaćenoj znanstvenoj spoznaji. Odsutni su pak izvan sustava uglavnom linijski sljedbenici vlastitog puta radne i ostale sigurnosti (idu linijom manjeg otpora), još manje javno prisutni i značajni. Jedni i drugi u vlastitim su mislima jako važni i u osnovi preziru ostatke ostataka intelektualne Hrvatske koja ima stav i hrabrost ga iznijeti.
-
Jedina je sretna okolnost što to sve prepoznaju studenti i formiraju prema svojim kriterijima vrijednosne intelektualne razrede i sukladno se prema osobnosti i postavljaju. Ostalih sretnih okolnosti za intelektualnu Hrvatsku sa stavom gotovo da i nema, osim vlastitih slobodnih misli i postupaka kojima podižu unutrašnju snagu u uvjetima kad ju mnogi gube i napuštaju Hrvatsku. Idealizam? Bez njega bi se ionako svako društvo urušilo.
-
Hrabrost danas javno izgovorene riječi temeljene na znanstvenoj spoznaji u uvjetima političkog građenja stabilnosti hereza je za politički sustav i velikom broju se slučajeva proglašava destrukcijom od istog. Naravno posljedica je svjesno prihvaćanje puta prema osrednjosti i stvaranja društva bez kriterija kojeg mladi nastoje što prije napustiti. Slike takvog društva promatramo svaki dan u političkom sustavu prilikom imenovanja stranačkih osoba na pozicije koje im po osnovnim društvenim, stručnim i sličnim kriterijima nepripadaju.
-
Stručne, znanstvene, argumentirane, smislene, intelektualne i ine javne rasprave gotovo i nema. Postoje samo retorički obračuni pripadnika različitih političkih opcija koje nikad, ali nikad, ne bi primijenili za isto postupanje ili istu izjavljenu riječ prema pripadnicima vlastite stranke/partije. Time demokracija završava i politički sustav postaje zatvoren, a njegova pravila mogu podnijeti samo osrednji sljedbenici bez stava, hrabrosti i osobnosti, toliko potrebne za definiranje, postupanje i odlučivanje u nacionalnom interesu ili još bolje prema interesu hrvatske ukupne populacije u zemlji i izvan nje.
-
Akademska je razina prema osrednjosti krenula s „bolonjskim” procesom, a tragovi se vide jednako u studentskoj i radno-akademskoj populaciji. Kod prvih je razina znanja smanjenja barem za 40 posto, a kod drugih je gotovo izbrisala intelektualnu osobnost i snagu spoznaje na javnoj sceni, toliko potrebnu današnjoj Hrvatskoj koja demografski nestaje. Studenti danas uglavnom ne studiraju, već tehnički obavljaju nastavu i ispite, a akademski nastavnici gotovo nisu u stanju na javnoj sceni eksplicirati svoju znanstvenu snagu i spoznaju. Nesigurnost se uvukla do razine primjene samo programirane nastave putem prezentacija pa studenti niti nisu u mogućnosti osjetiti širinu koja bi ih trebala uvoditi u akademski svijet. Kriterijsko dominantno statističko vrednovanje akademske spoznaje posebna je priča. Drugom prilikom.
-
Kombinacija akademske slabosti i političke sebičnosti društvo usmjerava prema nesigurnosti koju posebno osjećaju mladi i s tim osjećajem napuštaju Hrvatsku. Nisu u pitanju više samo radna mjesta, financije i slični ekonomski parametri kako nam to serviraju vrli hrvatski ekonomisti (posebno oni uz politički sustav), nego povjerenje u hrvatsko društvo i vjera u njegovu izvjesnu budućnost. Banaliziranjem društvenih suptilnosti nasuprot ekonomskih „determinanti” demografskih procesa potvrđuje se potpuno nerazumijevanje hrvatske složene suvremene stvarnosti.
-
Poneka nas tumačenja pomalo i rastužuju, pogotovo ekonomsko sljepilo u kojem je uzdizanje samo gospodarstva i Agrokora strateško pitanje ukupnog razvoja Hrvatske. Hrvatske sve više bez stanovnika, Hrvatske koja nestaje i Hrvatske u kojoj se traži održivost prostora i društva bez stanovnika. „Pitamo se kakva je to mediteranska, jadranska, panonska, otočna i ina hrvatska održivost sa stanovništvom koje izumire, za koga održavamo prostor i jesu li supstitucijski elementi u kontekstu mogućih velikih preko mediteranskih migracija dio održivosti i prostornog sklada koje pokušavamo dohvatiti? Kako to samo zvuči kad kažemo u prostoru nestaje čovjek, autohtona prostorna vrsta koja je hrvatskom prostoru dala vrijednost i smisao. Ali on nestaje i nije dio održivosti jer iz prostora nestaje autohtona mahovina koja održava prostor. Ma dajte. Za koga?” (Otočna održivost – za koga?, Šterc, S., MIC-Vis, 2016, Mediterranean Islands Conference, 21 – 24 September 2016, Knjiga sažetaka).