Godinama ovisimo o turističkoj žetvi. To smo činili i prošle godine. To činimo i ove godine kako bismo se što prije vratili pretkriznom samozadovoljstvu. Obožavanje turističkog sektora temelji se na snažnim argumentima koji su u tri pretkrizne godine iznosili 9, 10 i 11 milijardi eura deviznog priljeva. Prošle godine nastao je potop. Puno je to novca ako se ima u vidu veličina BDP-a od pedesetak milijardi eura. Uostalom, u zadnjih dvadeset godina svaka je politička opcija željela mjesto ministra turizma kako bi se pokazala njezina briga za dobrobit hrvatskih građana.
Sjetimo se “rupe” koja se u kolovozu 2019. godine pojavila u turističkoj špici. Pokrenula se lavina komentara koji su (ne)dobronamjerni mediji isticali ili prikrivali ovisno o utjecaju vlasti na njihovu uređivačku politiku. U 2020. godini doživjeli smo potop turističkog sektora koji je, usprkos intervenciji Vlade, odlučno utjecao na nezabilježeno smanjenje gospodarske aktivnosti. Mediji su zašutjeli kao da će njihova šutnja smanjiti prisutnu ugrozu. Koronavirus s pravom aktualizira pitanje: je li i u kojoj mjeri dobro što se cjelokupni sustav i ekonomska politika podređuju turističkom sektoru?
Moguće srednjoročne i dugoročne posljedice koronavirusa potiskuju se kako bi se razočarani građani – umirili. Cilj rasprave koja slijedi je pokazati da je zabrinutost građana opravdana i da je nerazumljivo ignoriranje problema političke vlasti, odnosno oporbe. Ovo tim više što bi ovogodišnja loša turistička žetva trenutno otvorila probleme koji se sada tako učinkovito prikrivaju.
Kratko rečeno, želim pokazati zašto je turistička aktivnost prikazivala stanje u hrvatskom gospodarstvu (društvu) mnogo boljim nego što ono uistinu jest; odnosno kako bih upozorio na opasnosti postojećeg pristupa razvoju hrvatskog gospodarstva. Rasprava će pokazati kako smo dramatično ovisni o turističkoj aktivnosti.
I dalje, stabilnost rasta pokazala se kao fikcija pa bismo slikovito mogli reći kako je turistički sektor bio, bojim se, i ostao prokletstvo zvano monokulturno gospodarstvo ili, što je isto, komparativna prednost.
Rastom blagostanja i smanjenjem cijena transporta putovanja općenito postaju sve dostupnija. Jacques Attali to je sjajno identificirao kada je rekao kako će u budućnosti cijelo čovječanstvo živjeti kao nomadski narod.
Prošlo je vrijeme nadnica, barem u razvijenim zemljama, koje su bile na razini jednostavne reprodukcije radne snage (poznato u ekonomskoj literaturi kao željezni zakon nadnica Davida Ricarda). Visina nadnica omogućuje štednju dijela dohotka, a struktura potrošnje, uz nužna, sve više uključuje i tzv. luksuzna dobra. S vremenom luksuzna dobra postaju nužna i tako dalje.
Danas je sasvim prirodno da građani, čak s manjim dohotkom, dio svog godišnjeg odmora provedu na mjestima koja su daleko od njihova mjesta boravišta. Zemljopisni položaj i prirodne pogodnosti, uz kulturnu baštinu, pojedine zemlje čini atraktivnijima od drugih. Hrvatska je smještena na sjeveru Mediterana, što je svrstava u red vrlo atraktivnih destinacija, što je moguće identificirati po broju turista iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke, Slovačke, Slovenije, Mađarske i Italije.
Kako će rasti plaće u tim zemljama, tako će rasti broj turista iz tih zemalja. U globaliziranom svijetu, uz navedene zemlje, postajemo interesantni i drugim nama prostorno udaljenim zemljama.
Na ovim prostorima devize su uvijek bile tražena roba. Uz kreditno zaduživanje najveći dio deviznih sredstava osiguravao se turističkom aktivnošću i izvozom radne snage. Izvoz roba uglavnom je bio orijentiran na istočna, meka, tržišta na kojima je dominirala trampa.
Razvojna orijentacija na turistički sektor već tada je otvorila raspravu – je li primjereno razvoj domaćega gospodarstva temeljiti na turističkoj aktivnosti? I tada su politici bliski ekonomisti iznosili argumente kako je turizam najučinkovitiji način osiguranja potrebnih deviza.
Međutim, bilo je onih koji su osporavali i, štoviše, javno kritizirali preferiranje turističkog sektora. Vladimir Pertot, ugledni i nažalost nedovoljno valorizirani ekonomist, kritizirao je transformaciju tadašnje gospodarske strukture preferirajući turizam. Njegova je argumentacija bila jasna i nedvosmislena.
Monokultura se uvijek i svagdje pokazala kao gubitna kombinacija. Bez obzira na to je li riječ o žutom ili crnom zlatu, zemlje koje su temeljile razvoj na jednoj kulturi ostale su manje razvijene i, gledano dugoročno, nebitne zemlje. Usput rečeno, današnji pristup vlasti gospodarskom i društvenom rastu i razvoju pokazuje kako se od tada desetljećima ništa nije promijenilo. Sada kao i tada platnom bilancom dominira turizam i devizne doznake iz inozemstva.
Poslovni ciklus u turističkoj djelatnosti u dobra vremena snažnije raste, a u lošim vremenima bilježi veće potonuće ili, što je isto, turistički sektor bilježi veće amplitude – raspon varijacija.
Veći raspon između maksimuma i minimuma tijekom poslovnog ciklusa povećava osjetljivost turističkog sektora, što rezultira povećanjem utjecaja fiksnih u ukupnim troškovima i, posljedično tome, smanjenjem profitabilnosti ulaganja. Ekonomika obujma u turističkom sektoru ima isti značaj kao u trgovini. Osim osjetljivosti na poslovni ciklus, turistički je sektor naročito osjetljiv na prirodne i društvene nepogode.
Početkom devedesetih godina političke traume na ovim prostorima snažno su devastirale turistički sektor, čijim tragičnim ostacima još svjedočimo. Izvanjski čimbenici pokrenuli su revitalizaciju turističkog sektora.
Naš je doprinos revitalizaciji bio jednak nuli. Politička zbivanja na južnom i istočnom dijelu Mediterana zaslužna su za učinkovitu revitalizaciju turističkog sektora. Jednostavno, turisti su zbog osobne sigurnosti odabrali ljetovanje u Hrvatskoj. Supstituirala se turistička ponuda Tunisa, Egipta, Bliskog istoka, Turske i Grčke.
Kad su se političke tenzije smanjile, naši političari počeli su nas uvjeravati kako smo dostigli granicu rasta turističkog sektora u kvantitativnom pogledu i kako je daljnji turistički rast moguć jedino transformacijom postojeće strukture na kvalitativnim osnovama. To što ste pročitali je tautologija i zapravo ne znači ništa.
Možda nekom dobro zvuči, ali to je premalo da bi se u takve priče povjerovalo. Turizam je dobar samo ako je poslovni ciklus u poletu te ako nema prirodnih i političkih drama. Prisutna kriza će u idućem razdoblju odlučno utjecati na aktivnost i konkurentnost turističkog sektora. To je upozorenje koje nije moguće ignorirati. Zato je od presudne važnosti sagledati probleme turističkog sektora.
Upozorenje koje donosi prisutna kriza mora nas otrijezniti. Nažalost, nisam siguran da će naši političari o tom prevažnom pitanju otvoriti raspravu kako bi izabrali pravi put pa bi ova rasprava mogla poslužiti kao provokacija.
Zašto su hrvatske vlasti tako “zaljubljene” u turistički sektor? Prije odgovora na pitanje treba reći kako bi pad gospodarske aktivnosti bio mnogo veći da nije bilo intervencije Vlade (pri čemu valja reći da je uloga HNB-a podcijenjena).
Umjesto pada od 8%, procjenjujem da bi pad, što sam u prethodnim raspravama obrazložio, gospodarske aktivnosti iznosio cijelih 16%. Da je tomu tako, pokazuju kretanja industrijske proizvodnje koja se smanjila za malih 2,8%.
Na dobre rezultate u industrijskoj proizvodnji djelovale su okolnosti u prometu. Međutim, pad gospodarske aktivnosti od 8% mora zabrinjavati. Na razini EU-a gospodarska aktivnost se smanjila za 6,3% pa se, prema tome, hrvatsko gospodarstvo dodatno udaljilo od ciljeva koje je postavila Strategija 2030.
Iza nas su samo turističke velesile Francuska, Grčka, Italija i Španjolska. Dobro je identificirati kako je Rumunjska smanjila svoju gospodarsku aktivnost za 3,9%, a Bugarska za 4,2% – što mora dodatno zabrinjavati. Javni dug se značajno povećao, dok je inozemni dug, zahvaljujući deviznim pričuvama, ostao na razini iz 2019. godine. Iz navedenog je moguće zaključiti kako je hrvatsko gospodarstvo “na aparatima” (koje održava proračunski deficit i inozemna pomoć).
Vratimo se temi rasprave. Rezultati odnosa pojedine države s okružjem bilježe se na računu platne bilance. U nacionalnoj državi postoje “nacionalni” instrumenti kojima vlast upravlja odnosnom zemljom. Carine i subvencije su dominirale u vrijeme zlatnog standarda. U vrijeme simboličkog novca one su se ponešto transformirale, ali su i dalje ostali, kao što nas povijest uči, moćni instrumenti nacionalne ekonomske politike koje nazivamo industrijskim politikama. Prisutna depresija vratila nas je politici i instrumentima koje je predlagao Keynes (što, sa svoje strane, ponovno otvara pitanja ekonomske politike).
Pogledajmo platnu bilancu za 2020. godinu. U 2019. godini platna bilanca je zabilježila suficit u iznosu od 1520 milijuna eura, dok je u prošloj godini zabilježen deficit u iznosu od 379 milijuna eura, što znači da se saldo platne bilance pogoršao za 1,8 milijardi eura. Veličina deficita platne bilance vraća nas u 2013. godini kada je deficit iznosio 464 milijuna eura.
Deficit robne razmjene s inozemstvom (8644 milijuna eura) manji je za 17,3% i na razini je deficita iz 2017. godine. Suficit na računu usluga prepolovio se u odnosu na 2019. godinu (5247 milijuna eura) koji smo ostvarili davne 2010. godine (5188 milijuna eura). Na računu primarnog dohotka ostvarili smo, prvi put, suficit od 213 milijuna eura (2019. – deficit 842 milijuna eura) jer su inozemni vlasnici imovine reinvestirali dio ostvarenog dohotka, što valja identificirati kao pozitivni eksces na veličinu deficita platne bilance.
Nije to jedini razlog ljubavi vlasti prema turističkom sektoru. Turistička djelatnost posebno je važna zbog poreznih prihoda. Rastrošnost naše države je kronična. Nikad joj dosta sredstava kako bi namirila sve veće rashode. Naša politička vlast riječi kao što su reforma, transformacija ili reinženjering prihvaća samo u vrijeme izbora kako bi dobila povjerenje birača. Stanje u zdravstvu je, malo je reći, tragično. Ništa se u zdravstvu ne poduzima kako bi se nedopustivo stanje promijenilo. Mirovinski i obrazovni sustav, grijeh prošlosti i gubitak budućnosti, dijele probleme zdravstvenog sustava. Organizacija lokalne i centralne vlasti temelji se na odnosima derivacija, od centralne prema lokalnoj, umjesto uspostave dinamičnih partnerskih odnosa koji bi odredili lokalnu vlast kao polugu razvoja i demokratskih procesa.
Zapravo ni razvoj ni demokracija nisu prioriteti ove i prijašnjih vlasti. Tako turizam, u pojavnom obliku, dijeli sudbinu cjelokupnoga gospodarstva pa se zanemaruje činjenica da je turizam bitan kako bi se pokrio deficit robne razmjene s inozemstvom. Malo je reći kako je ponašanje vlasti u takvim slučajevima po sadržaju bliže vodvilju nego iskaz potrebne i nužne funkcionalne integracije dijela i cjeline. Da bi birači povjerovali pričama, prigodne izjave o postignućima prezentiraju se na ideološkim i političkim polazištima, naglašavajući kako se vodi optimalna politika. Posljedica takve politike rezultira poticanjem mladih obitelji da napuste Lijepu Našu i odu u inozemstvo.
Turistička djelatnost obilato puni državnu blagajnu. Kad izvozite robe ili usluge, izvozite izravne poreze i gubite neizravne. U turizmu sve dobivate – izravne i neizravne poreze. Što može biti bolje za rastrošnu vlast. Osim toga, te poreze plaćaju inozemni turisti umjesto hrvatskih građana. To je još bolje. Turisti plaćaju rastrošne račune države. To je ono što hrvatska politika treba. Moje procjene pokazuje da je u 2017., 2018. i 2019. godini turistički sektor izvezao 23,6, 25,1 i 28 milijardi kuna poreza respektivno. Porezna presija je, kako je bilježi službena statistika, iznosila nedopustivih 37,7%, 38,5% i 38,6%. Od ukupnih poreznih prihoda (138,1, 147,7 i 155,3 milijarde kuna) turizam je priskrbio javnoj blagajni 17,1%, 17,0% i 18,0%.
Drugim riječima, inozemni turisti platili su gotovo svaku petu kunu poreza. Kako službena statistika, koju u ekonomskom pogledu osporavam, polazi od toka gotovine, jasno je zašto nas politička vlast uvjerava kako smanjuje poreze, s jedne strane, i, s druge strane, povećava plaće javnom sektoru.
Račun plaćaju inozemni turisti. Otud tolika zaljubljenost hrvatskih vlasti kada je u pitanju turistički sektor. Smanjenje aktivnosti turističkog sektora već će u ovoj godini pokazati kakvo je pravo stanje javnih financija. To treba shvatiti i zapamtiti, kako bi rekao naše premijer Andrej Plenković. (Zainteresiranog čitatelja upućujem na svoj rad: “Makroekonomija i porezi” koji je besplatno dostupan na www.rifin.com pod rubrikom “Ekonomija/Economics” godina 27. br. 1 i godina 28. br. 1).
Na računu sekundarnog dohotka povećali smo iznos suficita za 13,1% kao rezultat povećanih doznaka hrvatskih državljana. Iz podataka je razvidno da je smanjenje turističke aktivnosti odlučno djelovalo na saldo platne bilance.
I ne samo to. Smanjenje turističke žetve smanjilo je priljev deviza koji je smanjio deviznu likvidnost. Valja identificirati kako se veličina inozemnog duga smanjila usprkos deficitu platne bilance. Deficit platne bilance uvijek predstavlja upozorenje kako gospodarstvo odnosne zemlje zapošljava djelatnike u inozemstvu ili uvozi štednju.
Platna bilanca slika je politika odnosne zemlje u prošlosti, sadašnjosti i pokazatelj ograničenja u budućnosti. Sve u svemu, hrvatska platna bilanca školski je primjer nerazvijene i rizične zemlje.
U prošloj godini izravni porezi su ostali na razini prethodne godine. Međutim, tek će analiza koju, sa suradnicima i uz pomoć poduzetnika, radim pokazati koji dio izravnih poreznih prihoda predstavlja poreznu obvezu poreznih obveznika, a koji se dio odnosi na porezne prihode na temelju subvencija Vlade (narod bi rekao – prelijevanje iz šupljeg u prazno).
Pravo kretanje poreznih prihoda možemo identificirati putem kretanja neizravnih poreza. Stanje je alarmantno. Neizravni porezi u prošloj su godini iznosili 70.704 milijuna kuna, dok je državna blagajna uprihodila čak 81.285 milijuna kuna. Prihodi neizravnih poreza smanjili su se za više od 13%.
Bilo kako bilo, porezna se presija u prošloj godini smanjila na 37,9%, dok je u prethodnoj godini iznosila zabrinjavajućih 38,6%. Naime, u normalnim vremenima, kad djeluju uvjeti “sedam mršavih krava”, pad turističke aktivnosti veći je u odnosu na pad ostalog gospodarstva. Pad u ne-normalnim vremenima posebno je bolan, što je pokazala prošla godina.
Zato ću, putem uzorka, komparativno analizirati poreznu presiju, na temelju podjele poreza po kriteriju vremena, kako bi se identificirala, s jedne strane, intervencija države i, s druge strane, stanje gospodarstva, kako po djelatnostima, tako i po županijama.
Turistički sektor je, svjestan svoje važnosti za ukupnost stanja u Lijepoj Našoj, identificirao probleme. To nije dovoljno. Potrebno je komparativno, u odnosu na druge nama konkurentne zemlje, analizirati tretman turističkog sektora kako bi se objektivno identificirali problemi u turističkom sektoru.
Rezultati poslovne aktivnosti turističkog sektora u prošloj godini sugeriraju kako je potrebno identificirati učinke politike na položaj turističkog sektora u zadnjih nekoliko godina. Nažalost, pri kreiranju politika ne polazi se od analiza i dijagnoza kako bi se odredila terapija. Zbog toga vlast reagira vatrogasnim mjerama. One su obično skupe i nedovoljno učinkovite.
Stoga, predlažem Vladi premijera Andreja Plenkovića da u suradnji s turističkim sektorom provede primjerenu analizu kako bi se barem održala konkurentnost turističkog sektora.
Godinama će turistički sektor biti lokomotiva hrvatskom gospodarstvu. Da bi lokomotiva mogla obaviti svoju zadaću, mora biti snažna. Snaga turističkog sektora smanjila se prošle godine, a ove će se godine problemi dodatno povećati.
U pravu je premijer Andrej Plenković kada se zalaže za opstanak turističkog sektora. Međutim, to nije dovoljno. Treba učiniti mnogo više. Kako bi Vlada Andreja Plenkovića mogla učinkovito odgovoriti na ugrozu, mora imati jasnu dijagnozu stanja. To nije moguće učiniti bez objektivne analize.
Ako to ne učini vlast, to mora učiniti sam turistički sektor. U Hrvatskoj postoje znanstvene i stručne institucije koje mogu sačiniti potrebno polazište za donošenje odluka. Rast turističkog sektora (daj, Bože!) neće riješiti nagomilane probleme koji su se kumulirali prošle godine. Što tek reći ako (ne daj, Bože!) delta soj onemogući inozemnim gostima da ljetuju u Lijepoj Našoj. Umjesto molitve (koja možda pomogne) treba pripremiti potrebne scenarije kako bismo reagirali na pravi način.
Navedeno nikako nije moguće tumačiti kako se u ovom trenutku ne treba brinuti o preostalom dijelu gospodarstva. Upravo suprotno. Međutim, dinamiziranje gospodarske aktivnosti preostalog dijela gospodarstva zahtijevat će mnogo veća istraživanja i ulaganja.
Ne treba zaboraviti da su rezultati turističkog sektora, između ostalog, rezultat komparativnih prednosti. Analiza porezne presije za 2019. godinu pokazala je kako je porezna presija izravnih poreza mnogo veća nego što se misli. U zaključku analize dani su prijedlozi. Izravni porezi izravno smanjuju konkurentnost hrvatskoga gospodarstva. Analiza porezne presije pokazala je kako nam je potrebno veće smanjenje porezne presije.
Ovogodišnja analiza će pokazati, kao što to sugeriraju prethodni pokazatelji, kako nije moguće odgađati reforme. Ne vidim razloga da ne krenemo s odlučnom poreznom reformom koja će respektirati poreznu snagu hrvatskoga gospodarstva. U prošloj godini jedino su bili važni izbori. Tako je i ove godine. Umjesto u izbore, sve je snage valjalo usmjeriti u reforme jer se nalazimo u depresji koju je Galbraith nazvao krizom u krizi.
Na kraju, valja reći kako se turizam u Lijepoj Našoj stihijski razvijao. Nismo dugoročno planirali razvoj turističkog sektora. Hrvatski se turizam temelji na malim obiteljskim kapacitetima koji u vrijeme krize prvi gube posao. Postavlja se pitanje: tko će plaćati anuitete na kredite kojima su se gradili apartmani?
Isto vrijedi i za leasing obveze. Turizam nije razvijan kao kompleksan sustav suglasno poznatim i dostupnim znanstvenim spoznajama. Godinama se raspravlja o “plavoj” i “zelenoj” magistrali. Rezultat je porazan, što evidentira deficit robne razmjene poljoprivrednih proizvoda s inozemstvom (i ne samo njih).
U 2019. godini ostvarili smo više od 100 milijuna noćenja. 100 milijuna noćenja predstavlja povećanje potražnje za poljoprivrednim, prehrambenim i drugim proizvodima ekvivalentno potrošnji 275 tisuća hrvatskih građana, što predstavlja sedam posto ukupnog broja hrvatskih građana koji danas žive u Lijepoj Našoj.
Koronavirus je prepolovio turističku aktivnost u prošloj godini. Postoji bojazan da ova godina neće ispuniti očekivanja. To se osjeća već danas, ali se o tome šuti. To nije dobro. Bilo bi odgovorno i politički mudro, da ne kažem državnički, da naš premijer, gospodin Andrej Plenković javno iznese program aktivnosti svoje vlade kako bi se amortizirali očekivani negativni učinci koronavirusa.
Nije dobro odlučiti se za strategiju vatrogasca. Ta i takva strategija, kao što pokazuju podaci, skupo nas je koštala. Posebno je potrebno “izgraditi” amortizere za područje Slavonije koja je prilično naivno, čemu je kumovala politika, krenula u pravcu razvoja turizma.
Naivno jer je poznato da svaki ulazak u posao iziskuje dodatne izdatke, osnivačka ulaganja u širem smislu, koji su u slučaju turističkog sektora daleko iznad financijskog kapaciteta malih poduzetnika, lokalne i regionalne uprave i samouprave. Ništa nije učinjeno. Morali smo već formirati interventni fond koji bi pomogao malim obiteljskim kapacitetima u turizmu, bilo da se dalje razvijaju, bilo da opstanu. Ovako, što bude, bit će ili kako bi rekao naš narod – samo nam Bog može pomoći.