Sarajevo bez božićnog ozračja…

Wikipedia commons

Sarajevski gradonačelnik Abdulah Skaka trebao bi imati na umu da Sarajevo nije prćija njegove partije, nego je glavni grad svih građana, sva tri konstitutivna naroda BiH-a, pa u skladu s tim primjerena dekoracija grada ne bi smjela biti ograničena samo na proslavu islamskih blagdana

Sarajevo je jedan od rijetkih glavnih gradova u Europi u kojem ovih dana niste mogli primijetiti gotovo nikakvih znakova da se bliže božićni blagdani.

Dijelom je to razumljivo ima li se u vidu najnovija nacionalna i vjerska struktura grada. Prema popisu stanovništva od prije četiri godine u Sarajevu je živjelo 80 posto Bošnjaka, pet posto Hrvata i četiri posto Srba. Desetak posto građana Sarajeva nije se htjelo izjasniti u pogledu nacionalne i vjerske pripadnosti. Uzme li se u obzir popis stanovništva Sarajeva iz 1971. godine, kada se njegovi građani još nisu izjašnjavali kao Jugoslaveni ili “ostali”, može se reći da je Sarajevo bilo u pravom smislu riječi multietnički grad koji je imao 47 posto Muslimana, 31 posto Srba i 13 posto Hrvata.
Bila su to vremena kada je Sarajevo zbog svoga nacionalnog i kulturnog pluralizma dobilo nadimak – europski Jeruzalem.

Danas, kada dođete u Sarajevo, nećete, nažalost, primijetiti gotovo ništa od njegove nekadašnje multietničnosti.
Dojam je također da je sve manji stupanj tolerantnosti, te da će stanje stanovnika glavnoga grada Bosne i Hercegovine koji nisu muslimani, biti sve nepovoljnije. Jednako vrijedi i za muslimane europske orijentacije.

Izostanak svečanijeg božićnoga dekora u Sarajevu ide na dušu sadašnjega gradonačelnika iz proislamističke Stranke demokratske akcije, Abdulaha Skake, za koga se u Sarajevu priča da je marioneta Sebije Izetbegović, koja drži sve konce u bošnjačkoj politici. Očito je odluka bivšega šefa SDA, Alije Izetbegovića, da na samrti preda “u amanet” Bosnu i Hercegovinu turskom sultanu Recepu Erdoğanu, dobila svoju potvrdu u praksi odnosom političara iz SDA prema običajima i kulturi koja dolazi iz europskih zemalja.
Alijin sin, Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, rado i često podsjeća građane svoje države na neobičnu oporuku svoga oca.
U tom kontekstu nimalo ne začuđuje reakcija čelnika bosansko-hercegovačkih Srba, Milorada Dodika, da u “BiH žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija nikada nije govorio niti je imao mandat govoriti”. Vladajuća vrhuška iz proislamističkih partija trebala bi pokazati veći stupanj senzibilnosti u raspodjeli proračunskih sredstava namijenjenih za dekoraciju povodom blagdana.

Dovoljno je pogledati Sarajevo u vrijeme blagdana Bajrama, te u predbožićno vrijeme, pa će postati jasno da je priča o jednakopravnosti naroda u Federaciji – najobičnija fraza, prazna floskula. U pogledu izvanjskog obilježavanja blagdana ne bi smjela postojati isključivosti i netrpeljivost.

Sarajevski gradonačelnik Abdulah Skaka trebao bi imati na umu da Sarajevo nije prćija njegove partije, nego je glavni grad svih građana, sva tri konstitutivna naroda BiH-a, pa u skladu s tim primjerena dekoracija grada ne bi smjela biti ograničena samo na proslavu islamskih blagdana.
Nadalje, treba se imati u vidu da je Sarajevo istodobno glavni grad Federacije BiH u kojoj su oba naroda, Bošnjaci i Hrvati, jednakopravni. Skromno okićeni bor ispred sarajevske katedrale, zapravo, jedini je pokazatelj da u Sarajevu žive građani koji također slave Božić. Ignorantski odnos sarajevskoga gradonačelnika prema božićnim blagdanima izazvao je poseban revolt kod velikog broja europski nastrojenih Bošnjaka, koji u tome vide problem pomanjkanja kulture i civilizacijskog odnosa prema sarajevskim katolicima, ali i prema činjenici da je Božić blagdan obiteljskog druženja u zemljama liberalne civilizacije.

Novi val neskrivene islamizacije javnoga života pokazuje se u velikim trgovačkim centrima i hotelima. Tako, primjerice, u najvećem trgovačkom i poslovnom centru BBI, u središtu Sarajeva, koji je izgrađen sredstvima Islamske razvojne banke, te Abu Dhabi Islamic Bank, vrijede stroga pravila zabrane prodaje alkohola i svinjetine.
U kompleksu izgrađenom na 43 tisuća kvadratnih metara ne možete ništa kupiti što nije u skladu s poštivanjem šerijatske tradicije. Slično je i u drugim trgovačkim centrima koji su izgrađeni kapitalom islamskih zemalja, kao i hotelima koji su dospjeli u njihovo vlasništvo. Prošle godine pri dočeku nove godine u Sarajevu, bilo je zabranjeno točenje alkohola. Slično će biti i u ovoj godini kada će Sarajlije na otvorenom zabavljati njihov bivši sugrađanin, Zdravko Čolić.
Zabrana Djeda Mraza u vrtićima i školama postala je već univerzalna praksa u Sarajevu, jer sve to, navodno, nije u skladu s bošnjačkom religijskom tradicijom.

Moji sarajevski kolege, filozofi koji su prošli tjedan organizirali međunarodni simpozij “Humanizam u suvremenom svijetu”, također dijele moju zabrinutost u pogledu rapidne islamizacije društvenog života u Sarajevu. Problem je što, po njihovu sudu, Sarajevo sve više gubi svoj europski štih, a turski i arapski utjecaji dobrano dolaze do izražaja. Broj Arapa drastično se povećava u pojedinim dijelovima Sarajeva, a njihovim dolaskom etablira se i nova životna forma koja je strana Sarajlijama. Slično je s kafićima u kojima se ne prakticira točenje alkohola.
Orijentalni utjecaj posebno dolazi do izražaja u pušenju nargile, koja je postala hit među mladim Bošnjacima. Gotovo svi nekadašnjih kafići na Baščaršiji danas su mjesto okupljanja za opuštanje uz nargilu. Nargila je posebno popularna u Turskoj i arapskim zemljama. Stručnjaci za ovisnost vide veliki problem da se sarajevskim maloljetnicima, umjesto vlažnog duhana, obogaćenoga aromama sušenog voća, često nudi primjesa kanabisa i drugih supstanca koje povećavaju ovisnost. Sve to izaziva kod mladih povećanu agresivnost, nezadovoljstvo i bezvoljnost.
Inspektori se tuže da ne mogu gotovo ništa učiniti jer ne postoje jasni propisi što treba sadržavati obična porcija nargile. Trend bošnjačkih političara da se BiH približi Turskoj i arapskim zemljama zadobio je novu artikulaciju u životnoj formi s orijentalnim obilježjima. Pažljivi analitičari su primijetili da je Bakir Izetbegović, kao bošnjački član Predsjedništva BiH-a, u vremenu dok je bio predsjedavajući devet puta posjetio Istambul, a samo jednom Bruxelles.

Postoje, doduše, u Sarajevu oaze sekularizma u kojima ćete se osjećati kao u većini europskih gradova. Tako je bilo u poznatom okupljalištu mladih u novom dijelu Sarajeva, Dolac Malta, koji ima jednostavan i prepoznatljiv naziv “The Pub”.
Tamo sam s kolegama iz Njemačke ispijao whiskey za dobro duši pokojnog generala Slobodana Praljka. Sarajlije koji su čitali moju kolumnu “Zbogom i hvala Generale”, vjeruju da sam vjerojatno u pravu glede svega što sam napisao, ali za njih je ipak odluka Haaškoga suda svetinja. Sudilo se zločinu, a pogreške se uvijek događaju, smatraju Sarajlije.

Slično misle i čelnici njemačke  Biskupije Rottenburg-Stuttgart koji su svojom okružnicom zabranili svećenicima u hrvatskim katoličkim misijama služenje mise zadušnice za generala Praljka. Obrazloženje je vrlo jednostavno: general Praljak je prema presudi Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu osuđeni ratni zločinac.
Na tu temu pročitao sam izvrstan komentar kolega Ante Periše i Ante Sesara na jednom hrvatskom portalu. Kolege tvrde da takva odluka šefova Biskupije Rottenburg-Stuttgart nije u skladu s duhom kršćanskoga oprosta.
Ako je Isus na križu pomilovao osuđenoga razbojnika, rekavši mu: “Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43), u duhu kršćanskog oprosta ne vidim nikakve prepreke da se služi misa zadušnica za generala Praljka. Uostalom, treba imati na umu da je i Isus Nazarećanin po kriterijima rimskoga prava osuđen i razapet na križu kao zločinac. Ako je postojala u kršćanskoj tradiciji drukčija hermeneutička praksa Isusove osude i smrti na križu od presude rimskih vlasti, valjda bi kod nasljednika kršćanske zajednice čovjek mogao očekivati nešto veći stupanj hermeneutičke tolerantnosti u pogledu tumačenja sporne presude Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu.
To pišem kao građanin države koja je istom presudom idiotski optužena za – “Zločinački pothvat”.

Slika Božića često se kod nas poistovjećuje s kičastim jaslicama, pastirima, volom i magarcem, te djetešcem koje je svoje prve dane provelo u hladnoći, kako nas je izvijestio evanđelist Luka. U svemu tome pada u zaborav jedna druga, daleko značajnija odrednica koja se, kao što je lijepo rekao Hegel, pojavila u liku i djelu Isusa Nazarećanina. Riječ je o zapadnoeuropskom liberalizmu koji je proizišao iz duha Isusova naviještanja, da su svi ljudi slobodni.

Zahvaljujući kršćanskom nauku dolazi do masovnog prijelaza robova na kršćanstvo koji postaju u duhu evanđelja jednakopravni svojim gospodarima.

Samuel Phillips Huntington je uvjerljivo pokazao da je Hegelov duh slobode ostvaren jedino u protestantskim i katoličkim zemljama u svijetu. Blagdansko vrijeme Božića jedinstvena je prilika da se također prisjetimo ove posebne blagodati u kojoj živimo, a koja nije obilježje država s islamskom i azijskom civilizacijom.

U tom smislu svojim čitatelji(ca)ma želim sve najbolje u povodu božićnih blagdana.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI