Stipe Mesić – homo sovieticus – i njegovi ‘hrvatski’ manevri!

Davor Javorovic/PIXSELL

Mesić je čovjek kojem je Hrvatska strana zemlja, iako je čak u dva mandata bio njezin predsjednik. U vrijeme kad je Hrvatska najviše trebala međunarodnu potporu za završetak rata, činio je sve kako se to ne bi dogodilo. A kad je izgubio boj, njene je tvorce ocrnjivao gdje god je stigao

U ponedjeljak, 23. siječnja, hrvatska javnost je gledajući emisiju „Bujica“ imala priliku saznati mišljenje Stjepana Mesića o jednoj od najintrigantnijih, najosjetljivijih tema – a to je Jasenovac. To je vezano za jedno od najkritičnijih razdoblja za Hrvatsku, siječanj 1992. godine, kada je Domovinski rat dosegnuo svoj vrhunac. Mesić se je tada pro forma izražavao u korist vlasti NDH, koje su stvorile Jasenovac: minimalizirao je njegovu opasnost. Inzistirao je na tome da broj žrtava nije dosegao 20.000. U isto je vrijeme zanijekao holokaust.

Ustvari, Stjepan Mesić se pokazao kao čovjek kojemu je Hrvatska strana zemlja, iako je čak dva mandata proveo kao njezin predsjednik. Ono što je govorio o Jasenovcu je imalo samo jednu namjenu: upozoriti europsku i svjetsku javnost na to da bi Hrvatska mogla biti zemlja u kojoj se hvali nacistička misao, počevši od poricanja holokausta. U vrijeme kada je Hrvatska najviše trebala međunarodnu potporu za završetak rata, Mesić je činio sve kako se to ne bi dogodilo.

Nikad nije skrenuo s antihrvatske linije

No, ne bi bilo ni prvi ni posljednji put da je učinjeno nešto slično. Stjepan Mesić je, ustvari, uvijek postupao u skladu s načelima partijskog internacionalizma, čak i kada je to bilo najmanje vjerojatno. Članom Komunističke partije postao je 1964. godine. Za gradonačelnika Orahovice kandidirao se 1967. godine, i bio je izabran na tu funkciju. Prema njegovoj službenoj biografiji, njegov izbor za gradonačelnika predstavljao je pobjedu nad ostalim stranačkim (partijskim) kandidatima. A ovo je proturječje: Mesić je i sam bio član partije.

Mesić je 1967. godine nastupio protiv autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Taj je dokument, koji je javnosti predstavila Matica hrvatska, pokrenuo pobunu protiv ideje o zajedničkom jugoslavenskom jeziku. Podsjetimo: 1952. usvojen je tzv. Novosadski dogovor. Njime je predviđeno ukidanje nacionalnih jezika u korist srpsko-hrvatskog. Hrvatski jezik kao takav na toj bi osnovi – nestao.



Petnaest godina kasnije su se protiv toga pobunili iz Matice hrvatske. Deklaraciju je potpisao Miroslav Krleža, čvrsti komunist. Tito je tada od njega zatražio povlačenje potpisa, ali Krleža to nije htio učiniti: rekao je da je častan čovjek i da se potpisi ne povlače. U to je vrijeme Stjepan Mesić postao poznat kao progonitelj onih koji su se zauzimali za hrvatski jezik. Potrebno je samo utvrditi koliko ljudi je bilo zatvoreno zbog Mesićevih denuncijacija.

Nečasne Mesićeve uloge od 1991. do danas

Mesića je u povijest iznova lansirao nastanak hrvatske države. Ovdje je njegova uloga još spornija. U stvari, učinio je mnogo, da bi do nje nikad ne došlo. Kao član Predsjedništva SFRJ taktizirao je kako bi se zadržalo prijašnje stanje (1991.). Formalno je bio predsjednik države koja je napala Hrvatsku. U novoj knjizi Josipa Jurčevića Heroji hrvatskog Domovinskog rata tom je periodu posvećena posebna pažnja, jer je u vrijeme Mesićeva predsjedavanja Predsjedništvom SFRJ Hrvatska proživljavala najteže trenutke u svojoj novijoj povijesti (ljeto i jesen 1991. godine).

Kad se situacija stabilizirala, Mesić je ponovno počeo demontirati stranku koja je stvarala Hrvatsku, to jest HDZ. Vezao se uz Josipa Manolića kako bi smanjio utjecaj Gojka Šuška (1994). Manolić je čovjek krvavih ruku, zadnji od onih koji su bili aktivni u mučnim zbivanjima 1945., oznaš koji je tada imao posvemašnju vlast. Izvori kažu da je upravo Manolić bio taj koji je dao otrov Alojziju Stepincu. Kada  Mesić nije uspio oslabiti i razbiti HDZ, otišao je.

Ubrzo nakon toga Mesić se spominje u vezi s Haaškim sudom: na njemu je denuncirao dr. Franju Tuđmana kao čovjeka koji je sa Slobodanom Miloševićem dijelio/razbijao Bosnu i Hercegovinu. Milošević je 2004. u Haagu predočio transkripte tajnog sastanka na Brijunima, 31. srpnja 1995. (Brijunski prijepisi). Bila je to posljednja priprema za operaciju Oluja. Danas je jasno da te transkripte nije predao nitko drugi nego tadašnji  hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Mesić bio i glavni promotor optužbi protiv Hrvatske na Haaškom sudu. A kao hrvatski predsjednik razriješio je ključne generale Hrvatske vojske, jer su prosvjedovali protiv klevetanja sudionika Domovinskog rata.

Dvojac žeđ taži na istom izvoru

U ovoj priči Mesić simbolično završava ono gdje je sve počelo. Josif Visarionovič Staljin, u nekim krugovima poznat i kao Pauk, odlučio je likvidirati svoje generale jer ih je optužio za nelojalnost. Posljedice koje su uslijedile bile su teške.

Mesić je uvijek bio dio internacionalnog pokreta, koji je krenuo iz SSSR-a, a djelovao je protiv nacija, tako i hrvatske. Sa samostalnošću Hrvatske nikad nije mogao izaći na kraj. Kao prevarantu prve kategorije uspjelo mu je da s mnogim od njegovih manevara ostane neshvaćen do današnjih dana. Razumjeti ih možemo samo u svjetlu nove antropologije koja je počela u ruskom listopadu, prije stotinu godina. Tada je stvoren novi soj ljudi, nova rasa ljudi koja se naziva homo sovieticus. Ako je bilo tko u Hrvatskoj njezina inkarnacija, uz Josipa Manolića, onda je to Stjepan Mesić!

Dr. Boštjan Marko Turk, autor članka, profesor je na Sveučilištu u Ljubljani, član HAZUD-a

Facebook Comments

Loading...
DIJELI