Točka zvana Badinter

Kada bi se Slovenija i Hrvatska uspjele same dogovorile, oporavak bi bio optimalan. Ono što je još važnije: pitanje bi bilo riješeno i sada bi se mogli baviti važnijim stvarima.

25. lipnja na dan slovenske i hrvatske državnosti, austrijska je vlada namjeravala zatvoriti šengensku granicu. Budući da nema većeg poniženja, Austrijanci će granicu zatvoriti ipak dan kasnije, 26. lipnja. No, poruka je jasna: zemlja koja ne jamči sigurnost vanjskih granica ne predstavlja status stvarne države, stoga ni njezine praznike nije potrebno poštovati.

Republika Slovenija (tehnička vlada Mire Cerara) će ovaj praznik državnosti proslaviti s ‘vrlo pomiješanim osjećajima’. Prošla je godina dana od proglašenja ugovora o arbitraži (30. lipnja 2017.), a vlada u odlasku je naposljetku ugasila sve mogućnosti zbog kojih bi Europska komisija prešla na njezinu stranu. Naprotiv, sve se bolje vidi da je EU naklonjena, ne samo bilateralnom sporazumu RS i RH, nego da otvoreno stoji na strani Republike Hrvatske. Slovenija si veću katastrofu u vrijeme obilježavanja praznika državnosti, ne može niti zamisliti. Politika aktualne vlasti ne samo da gubi povijesnu priliku da se granica definitivno utvrdi, nego je u tri godine sukoba (Jernej Sekolec i afera prisluškivanje, srpanj 2015.) od svojih južnih susjeda uspjela napraviti neprijatelja, a pri tome je najhladniji tuš doživjela u gremiju u kojeg je uložila najviše, to je unutar EU. Gori debakl se jednostavno ne može niti zamisliti. Ne samo da je aktualna slovenska vlast ostala praznih ruku, nego su stvorili sukobe i mržnju koja će se zadržati desetljećima. Sada smo se našli na točci zvanoj Badinter koja je nastala 1991. godine. Iako smo mislili da napredujemo, zapravo smo cijelo vrijeme išli unatrag, kako Slovenci, tako i Hrvati.

Pri tome je najveći debakl upravo arbitražni sporazum. Osobno sam bio u slovenskom timu koji je – poput hrvatske Crkve – odbio arbitrirati i zagovarao bilateralni sporazum, koji bi bio zaključen ulaskom Hrvatske u EU. Najveći zagovornik te ideje bio je ministar obrane vlade Republike Slovenije u vrijeme Domovinskog rata. Slovenija je tada Hrvatskoj pomagala u naoružanju: tadašnji ministar obrane bio je glavna osoba za koju se s pravom kaže ‘prijatelj Hrvatske’. Kada bi se Slovenija i Hrvatska same dogovorile, oporavak bi bio optimalan. Ono što je još važnije: pitanje bi odavno bilo riješeno i sada bi se mogli baviti važnijim.

Važnije su dvije stvari: u trenutku stvaranja ovog teksta potvrđuje se ono što je prikazano u emisiji ‘Bujica’ 23. svibnja, u kojoj sam sudjelovao s profesor Sunićem na poziv Velimira Bujanca. Skupine migranata se kreću iz Velike Kladuše prema hrvatskoj granici. Žele doći do Hrvatske, Slovenije, a potom ući u Europu. Počeo je bosanski egzodus. U ljetnim će mjesecima doseći maksimum. A što će se dogoditi kada to krene prema zadarskom zaleđu u vrijeme ljetne sezone, nitko ne zna.

Europska unija koja kroz svoje ljudima otuđeno vodstvo konstantno potiče migracije u svoju jezgru, stvara i druge, ništa manje razorne procese. Jedan od njih se naziva Istanbulska konvencija, koja bi pro forme trebala zaštiti žene koje doživljavaju obiteljsko nasilje. Nažalost, obiteljsko nasilje ne može spasiti iskrena i dobro napisana deklaracija. Ali, zato može stvoriti nešto drugo i upravo je to njezina namjena. Istanbulska konvencija omekšava teren pitanjima o temeljnom identitetu pojedinca. Kao što je i dolazak migranata i njihovo izjednačavanje s autohtonim stanovništvom, gdje se autohtoni stanovnici dovode u inferiorni položaj – negiranje nacionalnog identiteta – tako Istanbulska konvencija ublažava pitanje rodnog identiteta pojedinca (spola) – što je jedan od najvećih atentata na europsku normalnost.



Roditelji će djeci ‘omogućiti’ (dopustiti) da razviju transpolni identitet: neće više biti ni dječaka ni djevojčica, pojavit će se kao frojdovski ID (ono – ‘prije-spolnik’ ili transpolnik), a sve u ime obrane ‘ljudskih prava’ a protiv diskriminacije. A u suštini je to najgora diskriminacija koja se vodi upravo u ime navodnog boja protiv diskriminiranja! Evo jednog navoda iz Konvencije: „Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama ‘muško’ ili ‘žensko’.

Ali u svakom zlu ima nešto dobro. Istanbulska konvencija je naime pokrenula inicijativu ‘Narod odlučuje’, koja želi uspostaviti najdirljivije promjene u povijesti Hrvatske nakon neovisnosti – promjenu izbornog sustava. 400 000 ljudi je potpisalo zahtjev za referendum koji bi uništio najveću rak ranu moderne zemlje s izbornim sustavom koji omogućuje dvjema strankama (SDP, HDZ) da se neprestano izmjenjuju na vlasti, a na štetu građana.

Ustavni sud RH – bez obzira na to pod kakvim se pritiskom našao – ne može spriječiti temeljni čin demokracije, a kamoli postati nedemokratski. U tom je smislu referendum važniji od izbora. Ako uspije – u što ne sumnjam – Hrvatska bi se mogla iskopati iz starih kormila – koje, osim od jednog briselskog ludila na drugo – ne vodi nigdje.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI