Kao što je Franjo Tuđman davno u svojim knjigama srušio jugokomunističke mitove, tako i autori u ovoj knjizi - Aleksandar Seitz, Ante Ciliga, Milivoj Mandić i drugi - bacaju drukčije svjetlo na intelektualna kretanja u Europi i NDH prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata
Nepisano je pravilo da naslov knjige ujedno određuje i njezinu glavnu misao. No uz poplavu demonoloških i sotonoloških pridjeva u današnjem političkom životu Hrvatske, osobito kada je riječ o vrijeđanju političkih protivnika, čitatelj je često prisiljen da nekritički prihvati glavni naslov knjige, bilo da je riječ o opisu propale Nezavisne Države Hrvatske ili o opisu propale nacionalsocijalističke Njemačke. Navedena knjiga, koju je sjajno priredio Nikica Mihaljević, zbroj je eseja koje su napisali brojni hrvatski intelektualci u NDH, koji su objavljeni od 1942. do 1945. godine. Ova knjiga ima i arhivsku i aktualnu vrijednost, budući da je u zbirci eseja riječ o političkim pojmovima koji se danas prečesto i neispravno koriste u medijsko-političkom prostoru Hrvatske.
Zajednička tematska nit eseja sabranih u ovoj knjizi jest: pozitivna ideja o socijalizmu, kritika kapitalizma, kritika liberalizma, kritika buržoazije i isticanje prava radništva u Hrvatskoj. Čitatelj, koji je laik i koji nije upoznat s radovima navedenih autora, te ako je bio žrtva propagande komunističke Jugoslavije, može na prvi pogled pomisliti da je riječ o karikaturi nekog partijskog proglasa Saveza komunista bivše Jugoslavije. Isto tako, ako nije upoznat sa sudbinama autora ovih eseja, na temelju naslova knjige može pomisliti da je riječ o nekom ustaškom proglasu.
Nisu bili ideolozi neke dogme, nego teoretičari ideja
Krivo bi bilo prozivati sabrane autore u ovoj knjizi kao ideologe ustaštva ili ideologe socijalizma, kako bi to neupućen čitatelj mogao na prvi pogled zaključiti. Biti ideolog znači biti politički aktivist i zagovornik neke političke dogme. Autori ove knjige to nisu. Oni su prvenstveno književnici i teoretičari ideja o kojima se mnogo pisalo i još više teoretiziralo, i na ljevici i na desnici, u cijeloj Europi, i to davno prije početka Drugog svjetskog rata. Velika je šteta da se dan danas u medijskom svijetu Hrvatske, a da ne govorimo u hrvatskom političkom svijetu, uopće ne spominju, a kamoli prevode, dva svjetski poznata povjesničara – Ernst Nolte i Zeev Sternhell – koji slove kao najobjektivniji autori u analizi intelektualnih temelja fašizma i njemu srodnih svjetonazora.
I sam naslov knjige, koji je možda nezgrapan, može kod laika dovesti do zabune. Autore eseja u ovoj zbirci ne zanima dnevna politika u NDH. Oni se prvenstveno bave političkim idejama u Europi koje su bile dominantne ili u intelektualnoj modi davno prije dolaska ustaša ili njemačkih nacionalsocijalista na vlast. A razlika je velika. O različitim i često sukobljenim socijalizmima puno se pisalo u Europi, počevši od sredine 19. stoljeća do danas. Građani Hrvatske koji su proživjeli jednu vrstu socijalizma u jugoslavenskom izdanju teško da mogu imati dobro mišljenje o pojmu „socijalizam“. Ali to ne znači da zato moraju odbaciti studij ostalih oblika socijalizma u Europi. Konačno, i nacionalsocijalizam je bio vrsta socijalizma.
Prije nego što se napravi glavni rezime glavne teme glavnih autora u ovoj knjizi, a to su Aleksandar Seitz, Ante Ciliga i Milivoj Mandić, moraju se obvezno razjasniti politički pojmovi, ali i upozoriti čitatelja da bude oprezan u njihovom korištenju. Naime, u studiju svake političke ideje potrebno je ideju dokučiti samo u njenom povijesnom kontekstu i u okviru političkog režima kada se ona javlja. U jezikoslovlju se taj proces zove „semantičko skretanje“. Ono podrazumijeva da neki pojam, u ovom slučaju politički pojam, kao što je to „ustaštvo“ ili „socijalizam“, u drugim povijesnim okolnostima i drukčijim političkim okvirima može poprimiti posve drukčije, a često i suprotno značenje od izvornoga. Na primjer, riječi „liberalizam“ i „demokracija“ danas većina političara u Hrvatskoj tumači kao vrhunac političke tolerancije, premda autori u ovoj knjizi vrlo kritički obrađuju liberalizam i demokraciju. Sličan kritičan stav prema pojmu „liberalizam“ i „ demokracija“ imali su brojni književni i politički krugovi u Europi prije Drugog svjetskog rata. Brojni europski književnici smatrali su da su pojmovi „liberalizam“ i „parlamentarna demokracija“ lijepa krinka za skrivanje kapitalističke eksploatacije europskih radnika i jezična varka za financijske špekulacije u predratnoj Europi.
Hrvatski reductio ad hitlerum i novi antifa-bajkopisci
Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo nakon sloma komunizma i završetka hladnog rata početkom ’90-ih, izrazi „liberalna demokracija“ i „slobodno tržište“ ponovno su se udomaćili i poprimili u Europi i Hrvatskoj vrlo romantično značenje. Dapače, riječi „liberalizam“ i „parlamentarizam“ političari i mediji u Hrvatskoj danas pretežno koriste kao model za sretnu budućnosti u Europskoj uniji i početak najboljih od sviju svjetova.
Stoga, ako se zaborave prvobitna značenja političkih pojmova i njihova naknadna jezična skretanja, kao i današnja manipulacija njima, tada i čitatelj dolazi do jednostranih zaključaka. Isto tako, dosta pojmova koje autori u ovoj knjizi koriste danas imaju jako negativno značenje i lakše ulaze u kategoriju bajkopisaca ili naše Ivane Brlić Mažuranić, nego u objektivni historiografski rad. Na primjer riječi „ustaša“ ili „fašizam“ danas su poprimale kriminološko i demonološko značenje, i ne koriste se više kao oznaka za jedan propali politički režim, već prvenstveno kao sinonim za apsolutno zlo i kao riječi za diskreditiranje političkog protivnika, bez obzira gajio protivnik ustaške ili fašističke simpatije ili ne. Evo i novog paradoksa: čim se Europa više udaljuje od 1945. godine i odmiče od sloma NDH i propasti fašizma, tim više se riječ „fašizam“ koristi u želji da se ocrni političkog ili intelektualnog protivnika. Također, sa suprotnog političkog obzora, riječ „komunizam“ i „jugoslavenstvo“ u konzervativnim i nacionalističkim krugovima Hrvatske danas se često koriste u negativnom opisu političkih protivnika, bez obzira je li protivnik bivši član ili simpatizer jugoslavenstva i komunizma ili ne.
Značajan je citat iz eseja autora Aleksandra Seitza iz njegove knjige „Put do hrvatskog socijalizma“ objavljenog 1944. u NDH: „Liberalizam je uspio oblikovati rafinirani sustav, u kojem su pod providnošću naglašavanja jednakosti sviju, dolazili do izražaja vješto skriveni skupinski probitci. (…) Zato europski socijalizam nema ništa zajedničko s internacionalnim socijalizmom. Svaki narod ima izraditi svoj oblik socijalizma“.
Iz navedenog citata vidljivo je da je Seitz bio protivnik kapitalizma, barem u izdanju kakvim ga je on upoznao u Europi prije Drugog svjetskog rata. A taj kapitalizam tada nije bio nimalo atraktivan. Seitz nije zaseban slučaj, jer se o temi liberalno-kapitalističkog društvenog rasula i financijskih malverzacija puno pisalo u weimarskoj Njemačkoj i u tzv. Trećoj republici u Francuskoj, i to davno prije početka Drugog svjetskog rata.
Jedan od autora čiji se eseji prenose u ovoj knjizi je i Milivoj Magdić, bivši jugoslavenski komunist koji je kasnije postao poznati i cijenjeni autor u NDH i kojeg bismo danas komotno mogli staviti o kategoriju „hrvatskog ljevičara“. Nakon rata Saveznici ga deportiraju iz Italije u Jugoslaviju gdje ga rane komunističke vlasti, zajedno s tisućama srpskih i hrvatskih intelektualaca, likvidiraju. I Magdić se bavi kritički problematikom liberalizma, kapitalizma i komunizma u Europi. U svom eseju „Bit sadašnjice“, 1943., on kaže: „U vremenu materijalističkog liberalizma izopačena je ideja socijalizma time što joj je dan isključivo značaj gospodarske reforme. (…) Malograđanin ne može biti socijalistom. Zato se ne može smatrati socijalistom ni socijaldemokratom malograđanina iz sindikalnih uredovnica, ni podivljalog malograđanina staljinističkog tipa… I jedan i drugi predstavljaju negaciju socijalizma.“
Ante Ciliga, čiji se eseji također prenose u knjizi, bio je poznati hrvatski politički teoretičar, a kao jedan od suosnivača ranog KPJ-a, prolazi kroz jugomonarhističke, sovjetske i ustaške zatvore. On je jedan od rijetkih teoretičara koji je davno opisao psihologiju, ili bolje rečeno psihopatologiju, komunizma, a kasnije i nakaznost Titovog socijalizma. U eseju „Deset godina u sovjetskoj Rusiji“ (1943.), koji u biti predstavlja rezime njegove glasovite knjige „U zemlji velike laži“ (1938.), Ciliga naširoko opisuje glavnu odliku komunizma: socijalna entropija i rat svih protiv sviju. Upravo je neshvatljivo da je ime Ante Cilige danas poznatije na francuskim akademijama i u inozemnim političkim krugovima nego na hrvatskim fakultetima i u javnom životu Hrvatske.
Vrijedi citirati kratki odlomak iz eseja u kojem se Ciliga pokazuje kao sjajan poznavatelj psihologije hrvatskih političara: „Drugi tip čovjeka – kojeg bi Ante Starčević nazvao slavosrbom (sclavus servus), čovjekom bez kičme i kojem su više od svega životne udobnosti – je onaj koji nema snage da se izbavi iz svog kukavnog stanja.“ Ove Ciligine riječi dobro oslikavaju veliki broj hrvatske inteligencije i političke klase – bilo jučer bilo danas.
U zaključku bi se moglo reći sljedeće. Gubitak je vremena poznavati svu silnu faktografiju i sve ljude i događaje u NDH, ako se pritom ne zna dokučiti duh vremena i političkih pojmova iz tog vremena. Na političke fenomene u NDH i u cijeloj tadašnjoj Europi ne smije se gledati u crno-bijelom izdanju. To danas naročito vrijedi za brojne kvazi historiografe u Hrvatskoj čija proza, pogotovo kada pišu o žrtvama ustaša, često prelazi u demonologiju na kojoj bi im Ivana Brlić Mažuranić mogla pozavidjeti. Ovdje se donekle mora pohvaliti i povjesničara Franju Tuđmana, koji se dobro nadovezuje na navedene autore. Tuđman je dobro poznavao Ciligu, a njegove metode rada koristio je u svojim vlastitim povijesnim istraživanjima. Kao što je Tuđman davno u svojim knjigama srušio jugokomunističke mitove, tako i autori u ovoj knjizi bacaju u retrospektivi drukčije svjetlo na intelektualna kretanja u Europi i NDH prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.