Utrkom na Sljemenu dobili smo kvazielitizam, a trebali smo dobiti nove skijaše

Anto Magzan/PIXSELL

Eto, već više od deset godina uvijek nakon dočeka Nove godine imamo jednu te istu zabavu. Raspravu o Skijaškom Svjetskom kupu na Sljemenu, Je li nam potreban ili nije? Tradicionalne svađe prebacuju se tako na sportsko-političko bojište. Sve, pritom, pršti od političkih udara i eksplozija, ne štede oružje i municiju ni zagovornici skijaških utrka na Medvednici, ali ni suparnici...

Činjenica jest da se ovo natjecanje od prvog dana profiliralo kao elitističko, skupo, snebivali smo se nad činjenicom da upravo zagrebačka utrka ima najbogatiji nagradni fond, bili šokirani uslugama i beneficijama koje natjecatelji i gosti imaju u Zagrebu, za razliku od malih skijaških europskih središta koja ovakva natjecanja po pravilu organiziraju veoma skromno i samozatajno. Usput smo uživali u našoj samodopadnosti i samozaljubljenosti, od prvog dana je tako, a ni ova najsvježija utrka nije lišena komentara poput “ovo samo Zagreb ima”…

Da cirkus, bijeli cirkus bude potpun na meti se nalazi i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji se ne srami svoje pretencioznosti i koji će na kraju postati i žrtva iste. Jer, pošto-poto veličanje ove utrke na razinama koje nisu potrebne, jer utrka Svjetskog skijaškog kupa sama po sebi je lijepa manifestacija koju ne treba ni glorificirati ni omalovažavati, samo odmaže cijelom dojmu ovog događaja.

Pouka koja nas najviše može boljeti zbog ove utrke ne leži ni u potrošenim financijama, niti u samohvali organizatora, pouka koja nas mora otrijezniti leži u sljedećem. Organizacija utrka skijaškog Svjetskog kupa na Sljemenu morala je ispasti nešto poput poticaja, vjetra u leđa hrvatskom skijanju koje je praktički počelo, a sad vidimo i završava, s pojavom i nestankom brata i sestre Kostelić. Očekivali smo ipak da će se s organizacijom ovako velike priredbe okoristiti i hrvatsko skijanje, bolje mobilizirati i steći uvjete za nove alpske skijaše koji bi mogli biti konkurentni u Svjetskom kupu. Nažalost, to se nije dogodilo, danas je hrvatsko alpsko skijanje iznova na margini, takvo će i ostati. Pritom se vidi razmjer i veličina pojave Janice i Ivice Kostelić sa s ocem Antom. Oni nisu napravili čudo, nego sto čuda!

Ne bi bilo nimalo lijepo da ovo natjecanje postane zapušteni spomenik hrvatskom skijanju koje je bilo svjetski raritet s pojavom obitelji Kostelić. O tome valja razmišljati, kao i upitati se – zašto ovako glamurozna priredba nije bila poticaj hrvatskom skijanju u stvaranju mladih nada. Ovako ispada da je Svjetski kup u Zagrebu godinama bio tek poticaj da društvena krema pokaže svoje nove bunde i sponzorske jakne na VIP pozicijama na ciljnoj ravnini. I to je ono što najviše iritira! Taj kvazielitizam!

—————————

“Prekrasna slika ide u svijet”, rečenica je to koju smo stalno slušali posljednjih dana kadgod bi se spomenula skijaška priredba Svjetskog kupa na zagrebačkoj Medvednici. Sljeme, Zagreb, Hrvatska, svijet to nije vidio, naslušali smo se narcisoidnih izjava o samima sebi. U svojoj samodopadnosti organizatori ove, ruku na srce, interesantne priredbe, ali i neprimjerene našem sportskom i društvenom stanju, stalno ističu kako je korist od uloženog novca nemjerljiva. U pozitivnom smislu, dakako…

Jasno je i zašto, u javnosti dugo traju prijepori oko isplativosti i koristi od utrka Svjetskog kupa na Sljemenu, utrka koje se tradicionalno organiziraju raskošno i bogato, za razliku od ostalih europskih skijaških centara koji su redom sela na rubovima planina.

I u tim skijaškim središtima takve manifestacije se organiziraju skromno, samozatajno, iako s visokim organizacijskim standardom, a Zagreb je svoje mjesto na skijaškoj mapi svijeta godinama tražio tako da je natjecateljima dijelio – najbogatiji nagradni fond na svijetu.

Naravno da su takve pojave iritirale ljude u nas koji krizu psihički teško mogu podnijeti spoznajama da Zagreb dijeli najbogatije nagrade skijaškim pobjednicima. Cijela utrka je organizirana pretjerano, poslužimo se sintagmom – kvazielitistički.

Kako sve u nas ide usporedno s politiziranjem tako je kritika utrka Svjetskog skijaškog kupa usmjerena i protiv zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je prvi bio zagovoravatelj ovakve raskošne priredbe. Udariti po skijanju postalo je isto kao i udariti po Milanu Bandiću i u takvim kritikama ne valja tražiti razloge zašto je Zagrebu nepotrebna ovakva manifestacija.

Priznajmo sami sebi, dočim je Hrvatska u Kostelićima, u Janici i Ivici, imala rezultatski poticaj od ovakvih utrka i kad je to bila jedinstvena prigoda pozdraviti velike hrvatske šampione na domaćem terenu – sve je imalo smisla.

Danas? Nažalost, Janica je postala sportsko-politički dužosnik, a Ivica se bori sa svojim ozljedama, sve kako bi produžio karijeru i nastupio još jednom, dogodine, na Zimskim olimpjiskim igrama. No, njegova forma je daleko, predaleko od nekdašnje kojom je rasturao konkurenciju i pokazivao uspješnost projekta trenera i roditelja, Ante Kostelića.

Iza Janice i Ivice dolazi generacjia hrvatskih skijaša i skijašica koji su predaleko od svjetskog vrha i na utrkama nastupaju tek toliko da bi popunili broj sudionika. Nitko, baš nitko, nije ni približno konkurentan da bi bilo razloga zamahnuti hrvatskom zastavom i navijati za dobar rezultat, makar se utrka događala i na domaćem terenu.

I tu dolazimo do najtužnije činjenice. Ne smije se složti sa svim kritikama Svjetskog skijaškog kupa u Zagrebu, pogotovo tu mislimo na one pošto-poto kritike. Jer, ako će se suditi po činjenici da istovremeno ljudi u Zagrebu kopaju po kontejneru onda bismo svi trebali prestati raditi, praktički bi se zbog te činjenice trebao zaustaviti život. A ne zaustavlja se. Društvo i tržište imaju svoje zakonitosti i nešto se mora raditi, organizirati, činiti…

Stoga, iako su mnoge kritike prema utrkama Svjetskog skijaškog kupa u Zagrebu neopravdane i politički predimenzionirane jedna kritika strši, izdiže se iznad svih ostalih i dovoljna je da se sami priupitamo – ima li sve to smisla.

Svaka sportska grana, time i sportska priredba u svom temelju za samoodržanje ima publiku, navijače, želju za uspjehom domaćeg predstavnika. Utrka skijaškog Svjetskog kupa u Hrvatskoj morale su biti, a nisu to postale, kotač zamašnjak hrvatskog skijanja. Koje istina neće dočekati nove Ivice i Janice, jer to se događa jednom u sto godina, ali da smo očekivali kako će se sa popularizacijom skijanja i organizacijama na Sljemenu otvoriti put prema novim mladim nadama koje bi mogle biti konkurentne u svjetskim relacijama – to jesmo!

Nažalost, ništa od toga. Hrvatska nakon odlaska Janice, uskoro i Ivice postaje ono što je i bila – skijaška provincija bez sportske perspektive. I mogu se priređivati nove utrke Svjetskog kupa u hrvatskoj prijestolnici, gledatelja i zanimanja će biti sve manje jer, nema hrvatskih predstavnika koji bi pokrenuli zanimanje i euforiju.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI