Vjera u život vječni

Kršćanska je religija na poseban način artikulirala vjeru u život vječni jer je svoj početak zasnovala na vjerovanju u uskrsnuće od mrtvih. U tom pogledu predstavljalo je kršćanstvo novitet u odnosu na židovsku religiju. Na blagdan Uskrsa, kršćani se prisjećaju najveće tajne svoje religije, vjerovanja da je Bog probudio od mrtvih Isusa Nazarećanina, utemeljitelja kršćanske religije. U svakom slučaju, neosporno je da je neposredno nakon Isusove smrti došlo do formiranja zajednice koja je nastavila živjeti u uvjerenju da je svemoćni Bog, Isusa Nazarećanina probudio od mrtvih...

Robert N. Bellah, jedan od vodećih američkih sociologa religije, smatra da je religija jedna od supstancijalnih značajki formiranja „homo sapiensa”, te da pitanje evolucije ljudske vrste treba razmotriti u kontekstu formiranja čovjekove religioznosti i vjere u zagrobni život. Bellah izrijekom kaže da pod religijom podrazumijeva „skup simboličnih formi i radnji koje si tiču odnosa prema zadnjim uvjetima čovjekove egzistencije”. Bellah smatra da je u vrijeme formiranja monoteističkih religija, negdje oko 800. godine prije Krista, u razdoblju koje je njemački filozof Karl Jaspers nazvao „osovinsko doba”, došlo do postupne eliminacije politeizma i formiranja vjere u život vječni.

Kršćanska je religija na poseban način artikulirala vjeru u život vječni jer je svoj početak zasnovala na vjerovanju u uskrsnuće od mrtvih. U tom pogledu predstavljalo je kršćanstvo novitet u odnosu na židovsku religiju. Na blagdan Uskrsa, kršćani se prisjećaju najveće tajne svoje religije, vjerovanja da je Bog probudio od mrtvih Isusa Nazarećanina, utemeljitelja kršćanske religije. U svakom slučaju, neosporno je da je neposredno nakon Isusove smrti došlo do formiranja zajednice koja je nastavila živjeti u uvjerenju da je svemoćni Bog, Isusa Nazarećanina „probudio od mrtvih”, kako stoji u najstarijem novozavjetnom spisu, Pavlovoj Prvoj poslanici Solunjanima (1,10). Poslanica Solunjanima napisana je oko 50. godine, tj. dvadesetak godina nakon Isusove smrti na križu. Pavlova Prva poslanica Korinćanima, napisana godine kasnije, sadrži vjerojatno najstariji oblik vjerovanja prve kršćanske zajednice. Pavao objašnjava Korinćanima što je zapravo srž njegova naviještanja (kerygma) i propovijedanja: „Prenio sam vam ono što sam primio; Krist je umro za naše grijehe sukladno pismu i bio pokopan. Treći dan je probuđen sukladno pismu, pojavio se Kefi, a potom Dvanaestorici” (1Kor, 15, 3). Formulacija „sukladno Pismu” (kata tas graphas) kod Pavla ima primarno soteriološku dimenziju, jer priča o stvaranju čovjeka počinje njegovim smrtnim grijehom kojim gubi svoj život vječni, a završava naviještanjem uskrsnuća gdje je smrt, konačno, pobijeđena. Nakon što je prvi čovjek u raju zemaljskom zgriješio i bio protjeran iz raja, navješteno mu je spasenje. To je Bog učinio, prema Pavlovu tumačenju, tako što je raspetoga Isusa „probudio” (egeiro) od mrtvih, te poslao poruku da svi koji vjeruju da je Isus Nazarećanin postao „živi Krist”, dakle ispunjenje mesijanskog obećanja, bit će nagrađeni za svoje vjerovanje. Nagrada je život vječni.

Svakome tko iz perspektive objektivnoga povjesničara pokušava rekonstruirati razvoj događaja neposredno nakon Isusove smrti, ostat će neobjašnjivo što je ohrabrilo prestrašenu družbu apostola da se ponovno okupila i poručila židovskoj javnosti da je Bog „uskrisio, Isusa Nazarećanina, koga su razapeli na križ i pogubili, oslobodivši ga okova smrti” (Dj. Ap. 2,24). U čemu je tajna formiranja nove zajednice vjernika koja živi u iščekivanju da će Isus ponovno doći kao „Krist” – grčka riječ za Mesiju – koji će nastupiti kao sudac? Apostol Pavao je najvjerojatnije preuzeo od Jeruzalemske kršćanske zajednice, kojoj je čelnik bio Isusov „brat” Jakov, uvjerenje da će Isus ponovno doći kao Krist u slavi, suditi živima i mrtvima. U Prvoj poslanici Solunjanima, Pavao spominje da će Krist doći poput lopova u noći i da kršćani moraju ostati spremni i budni za ovaj nepredvidivi dolazak. Život u iščekivanju novoga Kristova dolaska etablirao je, zahvaljujući prvenstveno apostolu Pavlu, tri nove kršćanske vrijednosti – „vjeru, ufanje i ljubav” – koje su bile mjerodavne za život prve kršćanske zajednice. Međusobna ljubav članova kršćanske zajednice hrabri ih da žive u vjeri i nadi u ponovni Kristov dolazak koji Pavao naziva izrazom parusia, pojmom koji je u starozavjetnom grčkom prijevodu Septuaginte označavao dolazak Mesije kao Božjeg zastupnika, a za prvu kršćansku zajednicu simbolizirao ponovni Kristov dolazak u slavi. Kristov dolazak podrazumijeva ispunjenje povijesti spasenja, ostvarenje obećanoga života vječnoga.

U Prvoj poslanici Korinćanima, apostol je Pavao ozbiljno ukorio kršćane korintske zajednice da se ne bi smjeli primarno fokusirati na ovozemni život, jer je domovina naša ipak na nebesima: „Ako smo svoju nadu u Krista ograničili na ovaj život, onda smo jadniji od drugih ljudi” (1 Kor 15,19). Korint je u vrijeme Pavlovih naviještanja Kristova uskrsnuća bio grad rimskih veterana, posebno poznat po prostituciji. Svoje naviještanje Pavao je primarno fokusirao na vjeru u uskrsnuće koja od obraćenika na kršćanstvo zahtijeva asketski život u budnosti i pripravnosti, jer Kristov dolazak se može dogoditi svakog časa. U tom kontekstu on piše zajednici vjernika u Korintu kako mu je nepojmljivo da neki od njih tvrde kako „ne postoji uskrsnuće mrtvih”. Korint bio poznat po Afroditinom hramu u kojem se obavljao kult prostitucije. Umjesto ovozemnih tjelesnih užitaka, apostol Pavao naviješta korintskim obraćenicima na kršćanstvo, život vječni utemeljen na uskrsnuću: „Ako nema uskrsnuća, ni Krist nije probuđen, a ako Krist doista nije probuđen od mrtvih, onda je i naše naviještanje isprazno, a vaša vjera besmislena” (1 Kor 15, 13-15).

U slučaju da nema uskrsnuća, Pavao izrijekom napominje da se trebamo dobrano prepustiti užitcima, jelu i piću, jer sutra umiremo. Korinćani se očito nisu olako odricali ni svoje tjelesne ljepote, ni tjelesnih užitaka dok su inzistirali na pitanju apostolu Pavlu, kakvo ćemo tijelo imati poslije uskrsnuća. Pavao im je obećao da je „ljepota nebeskih tjelesa nešto posebno, drugačija od tjelesa ovdje na zemlji.” (1 Kor 15, 40). Priču o buđenju od mrtvih, Pavao završava ohrabrenjem Korinćanima koji su izloženi porocima više od ostalih kršćanskih zajednica, kojima naviješta Isusovo uskrsnuće i oslobođenje od ropstva grijeha: „Budite postojani i nepokolebljivi, sudjelujte marljivo u djelima Gospodnjim i budite svjesni da će Gospodin nagraditi vaš trud” (1 Kor 15, 58).

U teološki gledano najznačajnijoj Poslanici Rimljanima, Pavao je navijestio novi oblik kršćanske pravednosti i opravdanja kroz vjeru što se supstancijalno razlikuje od prakse koja je dominirala u židovskoj tradiciji, da se opravdanje kod Boga postiže poštivanjem Zakona (Thora) koji je propisao Mojsije. Pavao kao odmetnuti židovski rabin napada do srži jednu religijsku tradiciju i praksu kojoj je nekoć pripadao, te naviješta novu životnu formu vjere u Božje opravdanje koje proizlazi iz Isusova uskrsnuća od mrtvih. U čuvenom desetom poglavlju Poslanice Rimljanima, Pavao tvrdi da Božje spasenje nije namijenjeno samo Židovima, nego je uskrsnućem Isusa iz Nazareta navješteno svim narodima: „A ovo je riječ vjere koju naviještamo; ako svojim ustima ispovijedaš ‘Isus je Gospodin’ (Kyrios) i u svome srcu vjeruješ ‘Bog ga je probudio od mrtvih’, bit ćeš zasigurno spašen” (Rim, 10,9). Pavao, zapravo, samo ponavlja ono što je nekoliko godina ranije navijestio Korinćanima, da je, naime, Isus nakon smrti bio pokopan kao i svi drugi ljudi, ali je imao taj privilegij da ga je Bog nakon tri dana „probudio” od mrtvih. Time je napravljen kozmopolitski zaokret: kršćanstvo postaje svjetska religija, dok se židovska religija veže uz pripadnost jednom narodu.

Znakovito je da je Pavao odbacio ideju o besmrtnosti duše (1 Kor.15,44) koja potječe iz filozofske tradicije platonizma i pitagorejaca. Umjesto propadljivoga tijela koje je povezano s dušom (soma psychikon), Pavao obećava poslije uskrsnuća duhovno tijelo (soma pneumatikon) koje je preduvjet za ostvarenje vječnoga života.

Pitanje uskrsnuća i života poslije smrti zadobilo je na crkvenom koncilu u Carigradu 381. godine službenu formulaciju „Vjerovanja” u kojem vjeru „u uskrsnuće tijela i život vječni” javno priznaje svatko tko postaje kršćaninom, odnosno slavi kroz liturgiju sjećanje na uskrsnuće. Stoljećima ta formulacija nije ostavljala ravnodušnim, ne samo vjernike, nego i one koji su se deklarirali ateistima i agnosticima. Poznat je primjer marksističkog filozofa, Ernsta Blocha, jednoga od najvećih teoretičara filozofije nade, koji je na samrti rekao: „Odlazim s nadom da bih vidio veliko Možda”.

Jedan od najutjecajnijih filozofa u 20 stoljeću, Austrijanac Ludwig Wittgenstein, posebno je poznat po svojim refleksijama o uskrsnuću. U jednoj od cambridgeških bilježaka iz godine 1937., Wittgenstein je pokušao dati odgovor na pitanje – što je to što ga tjera da osobno vjeruje u Kristovo uskrsnuće? „Ako on nije uskrsnuo, onda je istrunuo u grobu kao i svaki drugi čovjek.” Pretpostavimo li da je tako, onda je, smatra Wittgenstein, Isus obični učitelj i ne može nam pomoći. Ostali bismo poput siročadi. Vjera u uskrsnuće za Wittgensteina je najvažnija stvar u životu: „Ako STVARNO trebam biti spašen – onda trebam sigurnost, a ne mudrost, snove, spekulaciju – a ta sigurnost je vjera. A vjera je vjera u ono što žeđa moje srce, moja duša, a ne moj spekulativni razum. Jer moja duša sa svojim patnjama, sa svojom pűti i krvlju mora biti spašena, a ne moj apstraktni duh.” Wittgenstein je smatrao da je ljubav ta koja nas motivira da vjerujemo u uskrsnuće, u spasenje. Vjera u uskrsnuće je sigurna i pouzdana poput morskog dna koje ostaje mirno unatoč valovima i orkanima koji se javljaju na površini mora, a koje Wittgenstein uspoređuje sa – skepsom. Slično kao i Martin Heidegger, Wittgenstein je također inzistirao na katoličkom pogrebu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI