Vjerodostojno?

Sanjin Strukic/PIXSELL

Andrej Zlatousti u kampanji je obećao europski zaokret, ali kopernikanski obrat je izostao. Stječe se dojam da će njegova dosadašnja lakoća pobjeđivanja postupno prerasti u razdoblje teških Pirovih pobjeda. A nakon toga mogući su svi scenariji…

Nakon prošlotjedne maratonske rasprave u Hrvatskom saboru o definiranju plagijata te primjeni definicije u “praksi” opravdano se nameće pitanje što je još ostalo od HDZ-ova predizbornog slogana “Vjerodostojno”? Površinski gledano predsjednik najmoćnije stranke u koalicijskoj vladi djeluje na prvi dojam suvereno, moćno i samouvjereno, nešto po uzoru na Josipovića pred sam kraj mandata. Ruža vjetrova popularnosti dobrano mu ide u prilog. No, iz perspektive nepristranog promatrača može se konstatirati da to nije više predsjednik stranke koji je u predizbornoj kampanji prije pola godine obećao europski zaokret. Ostaje pitanje u kojoj je mjeri uopće moguće u stranci opterećenoj aferama i političkim kriminalom provesti kopernikanski obrat od balkanskih marifetluka do usvajanja profinjenih europskih manira. Balast toleriranja plagijata i plagijatora u HDZ-u dobrano je pridonio da je stranka dobila novi “epitheton ornans” – “plagijatorska organizacija”, pa ćemo morati pričekati još neko vrijeme da u stranci pučana zažive europski kriteriji.

Slično je bilo i u Sanaderovo vrijeme kada je demokratski trijumfalizam prerastao u partijski kult ličnosti. Trenutačno se ne usuđuje nitko kritizirati Plenkovića ni u stranci ni u koalicijskoj vladi. Oporba je očito postala anemična, a HDZ-ovi koalicijski partneri žive u strahu da će ih Plenkovićev trijumfalizam pomesti s političke pozornice. No, dojam je ipak da će Plenkovićeva dosadašnja lakoća pobjeđivanja postupno prerasti u razdoblje teških Pirovih pobjeda. Nakon toga mogući su svi scenariji. HDZ ima neobičan odnos prema svojim šefovima u posttuđmanskom razdoblju, ili su izbačeni iz partije ili su posve marginalizirani.

Stječe se dojam da je nakon teške Pirove pobjede s ministrom znanosti slatkorječivi Plenković sjao od zadovoljstva, jer je spasio druga iz Hrvatske paneuropske unije. Raspoloženje mu je pokvario vragolasti mostovac Nikola Grmoja, poručivši ležerno da priča s ministrom znanosti još nije završena, nego je zapravo tek počela. Razumljivo je da se neiskusni mostovci nisu htjeli petljati u složena pitanja aplikacije definicije plagiranja, jer se vidjelo iz aviona kako je zahtjev oporbe za opozivom ministra s vremenom prerastao u kičasti igrokaz u kojem su neki glavni protagonisti još prije glasovanja napustili saborsku bojišnicu. Sve da je Most nastupio kompaktno i glasovao kao i anemična oporba, ne bi bilo dovoljno ruku za opoziv ministra znanosti pa je u Mostu, umjesto rezolutnoga stava sveučilišnoga profesora Podolnjaka u pogledu umijeća “ars plagiarandi” prevladao pragmatični pristup Nikole Grmoje da se pričekaju bolja vremena. Tek nakon što je Plenkovićev miljenik preživio glasovanje, javnosti je postalo jasno u kojem grmu leži “Grmoja”. U međuvremenu je stigla loša vijest iz Španjolske u objašnjenju svega što je vezano uz časopis nazvan prema grčkom otoku “Dokos” pa će javnost dobiti nova znanstvena objašnjenja kako je došlo do tiskarske pogrješke, ili hrvatski rečeno, kako je “podrubak” zbrisao s rubova mudroslovnog teksta. Mogao bi tu pomoći i fizičar akademik Vladimir Paar s teorijom zakrivljenosti prostora, crnih rupa i slično. Ako se kvanti svjetlosti ne mogu otrgnuti gravitacijskom polju crnih rupa, postavlja se pitanje koju će dimenziju u takvoj situaciji imati plagijati?

Naravno da bi Paarova eksplikacija relativnosti mogla objasniti posvemašnju ravnodušnost velikih dijelova akademske zajednice u pogledu nulte točke plagiranja. Doduše relativizam kao posljedica Opće teorije relativnosti neće moći objasniti masovne podrške sa Sveučilišta u Splitu i Osijeku. To je već sfera poetske deskriptivnosti. Uvjerljiv primjer poetičnosti možemo naći u hrvatskoj političkoj beletristici (cf. Temeljci hrvatske državnosti / Vladimir Šeks; priredio Pavao Barišić, str. 12:). U opsežnom Predgovoru Temeljaca možemo pročitati (copy paste): “Među najtoplije opise piščeva lika [misli se na Šeksa] spada uvodni tekst za razgovor u listu Zatvorenik objavljen u srpnju 1990. Označujući ga kao markantnu osobnost, sugovornik Mate Talijančić uspoređuje ga s Ocem Domovine i svrstava u niz velikana hrvatske povijesne pozornice”. Impresivna brada pisca Temeljaca hrvatske državnosti uspoređena je s bradom Ante Starčevića. Ovdje je naravno važno naglasiti, da se pisac predgovora Šeksovoj knjizi uopće ne distancira od poetske deskripcije nepoznatog Mate Talijančića po kojemu je Šeks na temelju bujne brade uspoređen s Ocem Domovine.

Čini se da je od prošlotjedne rasprave o složenosti fenomena plagiranja u Hrvatskom saboru najviše profitirao najpoznatiji hrvatski proskribirani znanstvenik s preko dvadeset tisuća registriranih citata u «Web of Science ISI». Andrej Zlatousti, predsjednik hrvatske vlade, priopćio je naciji u Hrvatskom saboru tijekom rasprave o fenomenu plagiranja epohalno otkriće, valjda hrvatskih obavještajnih službi, da je, naime, prof. dr. Ivan Đikić po načelu klasične fizikalne teorije «actio in distans» djelovao kao nevidljivi savjetnik oporbe u Hrvatskom saboru. Premijer je, naime, rekao oporbenjacima (copy paste): “Đikić vam je očigledno savjetnik preko Atlantika, pa vam detaljno čita i šalje, i vi ubacujete to u zahtjeve i tako gradite argumente; Đikić je eksternalizirani savjetnik jedne političke stranke preko Atlantika”. Elem, snalažljivi “eksternalizirani savjetnik” dobro je naplatio svoje šalabahterske usluge. Dok se premijerov štićenik bez ijednoga citata u «Web of Science ISI» preznojavao u saborskim klupama i jadikovao zbog najžešćih napada na jednog hrvatskog ministra od stoljeća sedmoga, snalažljivi eksternalizirani savjetnik Đikić potpisao je bogovski ugovor s kalifornijskim sveučilištem UCSF, prihvatio ponudu Zuckerbergove zaklade da se pridruži novoosnovanom institutu Chan Zuckerberg BioHub. Istodobno mu se dopisom javila rektorica sa Sveučilišta u Frankfurtu na Majni ponudivši mu još bolje uvjete na matičnom sveučilištu. Tako vam to izgleda kada čovjek eksternalizirano savjetuje anemičnu oporbu u Hrvatskom saboru, koja zapravo ne postoji. Na veliku žalost Đikićevih protivnika, rektorica Goethe Sveučilišta u Frankfurtu na Majni također je javila uglednom profesoru da je kaznena prijava, koju su protiv njega pokrenuo dr. Josip Stjepandić iz Modriče, odbijena po kratkom postupku. Stjepandić je savjetovao ministru znanosti i obrazovanja da tuži gospodina Đikića njemačkom sudu zbog klevete. Ne treba biti previše pametan da bi se moglo predvidjeti kako bi trebala takva parnica završiti “s obzirom što je gosp. Đikić sve preko medija tvrdio. Nakon izgubljenog procesa gosp. Đikić bio bi prisiljen na privatni stečaj, jer biste mu Vi vjerojatno preuzeli svu imovinu na ime odštete za pretrpljene duševne boli.”



U međuvremenu je angažirani Đikić poslao novo pismo premijeru Plenkoviću u kojem ga je obavijestio da zatvara svoj Laboratorij za istraživanje tumora na Sveučilištu u Splitu. Kao jedan od razloga Đikić navodi bezočne napade rektora splitskog Sveučilišta prof. Anđelinovića. Splitski rektor je u svom bezgraničnom ulizivanju ministru znanosti dao epohalnu izjavu da je prof. dr. Ivan Đikić također u sukobu interesa jer radi na Medicinskom fakultetu u Splitu. Pritom je zaboravio reći da Đikić na splitskom Medicinskom fakultetu radi «pro bono» i na opće zadovoljstvo struke i studenata. Drugi razlog Đikićeva odlaska iz Hrvatske je to što ga je predsjednik Vlade RH, gospodin Andrej Plenković (copy paste) “javno i nekorektno napao u Saboru. On se javnosti predstavio kao moćni i veliki branitelj plagiranja pod svaku cijenu, koji ne želi kritički pročitati sve konkretne činjenice i dokumente koje sam mu slao s povjerenjem. U svom izljevu nadmoći nad slabom oporbom on napada znanost i znanstvenike tvrdeći da bolje zna što je plagijat. Pri tome se gospodin Plenković služio i brojnim neistinama, što ne bi smjelo biti dozvoljeno ni u političkim sukobima, a kamo li u znanstvenoj kulturi ophođenja. Mene su njegove neistine osobno povrijedile i zamolio sam ga da ih javno povuče. Svojom šutnjom premijer Plenković govori puno, govori o sebi, svom odgoju i političkoj kulturi, ali i meni šalje poruku.” Elem, Đikić je prepoznao premijerovu poruku da je nepoželjan ne samo u stranci koja je postala utočište plagijatora, nego također i u naciji koja tolerira plagiranje.

Naravno da nisam sretan zbog Đikićeva odlaska sa Sveučilišta u Splitu jer će to imati nesagledivu štetu za vrsnu edukaciju mladih medicinara u Hrvatskoj. Pokušao sam Đikića uvjeriti da ipak ostane i nastavi igrati ulogu “Sokratova obada”, u čemu sam mu se osobno pridružio. Ipak, previše je bilo kleveta i laži da bi čovjek mogao sve to otrpjeti.

Plenkovićevi pristaše i sljedbenici naći će vjerojatno opravdanje u argumentima da njegov birački potencijal ne leži među deset tisuća potpisnika peticije “Stop plagiranju u Hrvatskoj”, nego da HDZ-ovo biračko tijelo ipak treba tražiti među četiri milijuna Hrvatica i Hrvata koji nisu potpisali peticiju protiv plagiranja. U tom smislu treba promatrati Plenkovićevu “Obranu” u Saboru koja će po govorničkom umijeću nadmašiti čuvenu Sokratovu Obranu koju je zapisao Platon. Nakon glasovanja o plagijatu nacija je odahnula prije svega zahvaljujući anemičnim “mostovcima” te nadasve Miloradu Pupovcu, vjernom savezniku HDZ-a u dobru i zlu. Popularni Pupi ne zaboravlja silnu darežljivost ministra znanosti i obrazovanja koji je odobrio na Sveučilištu u Rijeci katedru za dijasporu njegovu sinu Ozrenu Pupovcu. Sve je riješeno ekspresno i na obostrano zadovoljstvo.

Kada smo već kod pojma “vjerodostojno”, onda je potrebno razjasniti da ga trenutno vidimo jedino na Pantovčaku, u kontinuitetu dvogodišnje politike predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Predsjedničina uvjerljiva vjerodostojnost zapravo je jedina realna oporba proklamiranoj vjerodostojnosti na Markovom trgu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI