ŽIVI LENJIN

Wikimedia commons

Ako netko misli da je totalitarizam stvar prošlosti i da je nastupom liberalnog društva nakon pada komunizma stvorena konačna demokracija – ili da smo sada svjedoci kraja povijesti, kako je zamislio Francis Fukuyama – analiza Stéphana Courtoisa danas ima nevjerojatnu težinu.

Jedan od najvećih događaja u Europi je bila objava političke biografije Vladimira Uljanova koju je izdao urednik ‘Crne knjige komunizma’ Stéphane Courtois, a objavila izdavačka kuća ‘Perrin’. To je najočekivanija biografija 100. obljetnice oktobarske revolucije, kruna životnog djela, koje je bilo posvećeno proučavanju komunizma. Nosi značajan naslov – ‘Lenjin izumitelj totalitarizma’.

Za razliku od rasprostranjene ideje koja Lenjina oslobađa svake krivnje, kako bi više istupili Staljinovi zločini, Stéphane Courtois otkriva kako je mladi intelektualni radikal – sa znakom koji je na njegovo stanje uma dolilo vruće željezo, a to je bratova smrt u carskim zatvorima – prvotno razmišljao, zatim planirao, a na kraju realizirao besmislenu i krutu ideološku diktaturu, u čiju je svrhu izmislio i nove pojmove (svjetovnu revoluciju, diktaturu proletarijata, diktaturu jedne stranke u državi, demokratski centralizam, plansko gospodarstvo, masovno nasilje), pomoću kojih je razradio instrumente s kojim ih je mogao provoditi (teror jedne stranke, političku policiju, Crvenu armiju, gulage…). Tako je rođen totalitarizam, koji potpisuje najveće zločine 20. stoljeća.

Općenito, Vladimir Ilič Uljanov se od drugih protivnika carističkog režima razlikuje po tome što za protivnike nije izabrao samo liberale i demokrate, nego i sve socijalističke pokrete koje je napadao u svojim spisima i javnim govorima, sve s destruktivnom energijom unutarnjeg ognja koja je kipjela u njemu. Oslanjao se na uvjerenje koje je ograđeno nečim nevjerojatnim: za prijatelje je izabrao manjinu profesionalnih revolucionara, koji su u potpunosti bili posvećeni onom u što vjeruju. Široke je mase ostavio na miru. Ta se prividna slabost kasnije pokazala kao njegova prva vrlina. Omogućila mu je napredovanje u sjenci, uvijek spremnom preuzeti vlast, koju je zaskočio nevjerojatnom brutalnošću u listopadu 1917. godine. Pri tome je bio svjestan negativnih primjera prethodnih pobunjenika, osobito Pariške komune i francuske revolucije. Vlast si je prisvojio sustavnim pribjegavanjem sili: spajao se s političkim oportunizmom, kojemu je bio vičan (što je radio majstorski). Na taj je način osvojio građanski rat i osigurao željezno prijanjanje na cijelo društvo. Time je i izbrisao svaku konkurenciju.

„Lenjin nosi veliku osobnu odgovornost da je na svaki mogući način pokušao uništiti socijalistički pokret, kojemu je – za razliku od totalitarnog komunizma, bit bila u društvenoj praksi – vjerno demokratska kultura. Kada je neprestano napadao svoje suparnike i podupirao kulturu nasilja i podčinjenosti, nehotice je pobudio rast ekstremista koji su 20. stoljeće obilježili krvlju i smrtonosno ranili staru Europu. Krah njemačke socijaldemokracije, koja je bila svjetionik međunarodnog socijalizma, imao je, primjerice dramatične posljedice. Vodio je rođenju Hitlera i završio Drugim svjetskim ratom. Što je prouzročilo kratkoročnu vezu između dva velika totalitarna pokreta, komunizma i nacizma.“ (Stéphane Courtois, Lenjin: Izumitelj totalitarizma, Perrin, Paris 2017., str. 446).

Ako netko misli da je totalitarizam stvar prošlosti i da je nastupom liberalnog društva nakon pada komunizma stvorena konačna demokracija – ili da smo sada svjedoci kraja povijesti, kako je zamislio Francis Fukuyama – analiza Stéphana Courtoisa danas ima nevjerojatnu težinu. Dvadeseto stoljeće s užasima totalitarizma i dalje živi u nama, a s druge se strane predviđa željezna zavjesa broj 2, koju predstavlja islamski svijet i pretkršćanska Afrika. Sve pogađa vrata Europe. Danas malo, ujutro više, a u poslijepodnevnim satima predcivilizacijski obrasci s istoka državljane Europe mogu odvesti u ropstvo, kao što je to učinio i totalitarizam. U uvodu Stéphane Courtois kaže: „U vrijeme kada nova vrsta totalitarizma, poput islamske revolucije 1979. godine kojom je inauguriran ajatola Homeini – inspiriran muslimanskim bratstvom iz 1936. godine – navijesti svoju volju da vlastitom ideologijom zauzme cijeli planet, stoga za nas nije na odmet prodrijeti u početni model onoga što je dizajnirao Vladimir Uljanov“.



Zemljama nekadašnje SFRJ – kao i čitavoj Europi – pretnja je islamski fundamentalni totalitarizam koji dolazi. Ali što je već tu, to je Lenjinov koncept države koji predviđa paradržavu sa strukturama paralelnih organa (politička policija, na primjer) koje garantiraju posvemašnju vlast partijskoj eliti. Kada se sjetimo da ni u Hrvatskoj ni u Sloveniji nije došlo do prekida s prijašnjom državom (to je lustracija) znat ćemo kako je aktualna i danas Leninova biografija.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI