Zlostavljana djeca su savjest cijelog svijeta.

Screenshot

Pristupajući razgovoru sa zlostavljačom koji sa svojom kćeri ne priča više od pola njenog života, koji je uzrokovao surove patnje vlastitog potomka veoma je nizak i opasan potez. Bilo novinara koji je predložio takav članak, bilo urednika koji ga je zapovjedio.

Mirjana Lučić-Baroni priredila je jedan od najdirljivijih povrataka u povijesti sporta. Djevojka koja je prije skoro 20 godina pobjegla s cijelom svojom obitelji od oca zlostavljača, iz Hrvatske u Sjedinjene Američke Države, koja je ne sportski, nego životni put započela iznova u tuđem svijetu – vratila se na veličanstven način na sportsku scenu.

Naravno, prije se morala vratiti svoj izgubljenom životu. Oni koji se bave psihologijom i psihijatrijom najbolje znaju kako se boriti protiv vlastitih demona.

Njen povratak opčinio je, dirnuo sportski svijet, tako i mene. Ipak, jednu stvar u nas ne mogu nikako shvatiti. Tko se dosjetio brže-bolje napraviti novinski razgovor s Mirjaninim ocem, Marinkom. Od kojeg je kćer pobjegla još 1998. godine, nakon udaraca, vrijeđanja i zlostavljanja. Je li to bila ideja urednika ili novinara, posve je svejedno. Ideja je i neetična i nemoralna.

Papir sve trpi, internet još i više. Svjedoci smo današnjeg novinarstva koje ne preza od senzacionalizma pod svaku cijenu. Ipak, ovo mi se čini previše. Umjesto da priča Mirjana, priča njen otac od kojeg je pobjga zbog zlostavljanja.

Kad je čitala njegove riječi, poput onih “kako je sretniji i od same Mirjana” zacijelo ju je zaboljelo više nego svi udarci.



Baš sve znamo pokvariti mi novinari. Užas.

Pristupajući razgovoru sa zlostavljačom koji sa svojom kćeri ne priča više od pola njenog života, koji je uzrokovao surove patnje vlastitog potomka veoma je nizak i opasan potez. Bilo novinara koji je predložio takav članak, bilo urednika koji ga je zapovjedio.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI