U književnosti i filmu mogli ste zapaziti jednu scenu koja, čini se, nije pretjerano daleko od stvarnosti. Bolesna osoba leži na samrtnoj postelji. Jedino što joj je preostalo jest nada da će nekim čudom ozdraviti. A onda, jednog dana, kućna se mačka popne na njezinu postelju i sklupča joj se uz noge. Njegovateljice u viziti pacijentu nato upute tek sjetan pogled put empatije i melankolije. Kada se mačka tako ponaša, svi znaju da će pacijent ubrzo umrijeti.
To vam vjerojatno zvuči neznanstveno, možda i besmisleno, ali 2007. članak objavljen u New England Journal of Medicine tvrdi upravo to – čini se da mačke znaju kada je nekomu došao kraj. Autori su opisali takve situacije u domovima za starije i nemoćne osobe u kojima pacijenti jesu bili u terminalnim fazama bolesti, ali ne nužno na samrti. No kada bi mačka posjetila određenog pacijenta, on bi umro ubrzo nakon toga. Osoblje doma to je, u najmanju ruku, zbunilo. Konkretno, opisali su dvogodišnjeg mačka imenom Oscar koji je u Domu za starije i nemoćne osobe Steere House (Providence, Rhode Island, SAD) počeo posjećivati korisnike doma neposredno prije njihove smrti. Zabilježeno je da je često izvijao vrat kada bi se sklupčao uz pacijenta. Kada bi se to dogodilo, osoblje bi pozvalo obitelj, znajući da su pacijentu odbrojeni dani. Tijekom godina bilo je pedeset takvih slučajeva. Što je posrijedi? Je li mačka imala kakvo “superosjetilo”? Je li mogla doslovno namirisati smrt?
Potvrđeni slučajevi
Indijsko-američki liječnik Siddhartha Mukherjee pisao je o tom čudnom fenomenu 2018. te je ustvrdio da je razgovarao s liječnicima i osobljem doma koji su mu potvrdili sve navedene slučajeve. Valja napomenuti da nije riječ o šarlatanu. Godine 2011. dobio je Pulitzerovu nagradu za knjigu “Car svih bolesti: Biografija raka”. Autori studije iz 2007. napisali su: “Nitko ne umire na trećem katu osim ako ga Oscar ne posjeti i ostane neko vrijeme”. Priča o tom mačku i njegovu “šestom čulu” izazvala je velik interes struke i javnosti.
Novinari BBC-ja razgovarali su sa stručnjacima za mačke koji su zaključili da Oscar nije “vidovit”, nego da mačke vjerojatno mogu namirisati smrt, tj. kemikalije koje ispušta tijelo na samrti, koje pak ljudi ne mogu percipirati. Zoolog Thomas Graves rekao je novinarima: “Ne sumnjam da mačka u ovom slučaju osjeća približavanje smrti. Malo toga znamo o tome, ali pretpostavljam da mačka osjeti i njuši gašenje organa”. U tom istom članku navodi se da postoje neka istraživanja prema kojima bi psi mogli osjetiti oboljenje od određenih vrsta raka, ali to ni danas nije dokazano. No ima još primjera.
Mediji su tako pisali da je jedna čivava nanjušila rak dojke kod jedne pacijentice, i to ne jednom, nego tri puta. Postoji i priča da psi mogu nanjušiti epileptički napadaj. Jedna je žena rekla da ju je pas polizao 40 minuta prije jakog napadaja, što joj je omogućilo da se pripremi. Neki stručnjaci kažu da su psi naučili nanjušiti bolest dok su još bili vukovi te da su morali znati kada je netko u čoporu bolestan, ali kod mačaka to ne bi bio slučaj jer one ne žive u čoporima.
Studija objavljena u časopisu Scientific American tvrdi da su laboratorijske studije pokazale kako i miševi mogu osjetiti kada su drugi miševi bolesni. Postoje dodatni anegdotski dokazi koji nam govore da bi neke životinje mogle znati kada s osobom nešto ozbiljno nije u redu. Psychology Today objavio je jednu takvu priču u kojoj je nečiji pas zavijao kao lud. Kada su vlasnika upitali zašto pas tako zavija, rekao je da je to vjerojatno zato što netko negdje umire. Upravo u tom trenutku umro mu je prvi susjed. Nakon smrti pas je prestao zavijati. Možete pronaći cijeli niz članaka koji nam govore da psi i mačke mogu intuitivno osjetiti kada s nama nešto nije u redu, bilo da je riječ o emocionalnim problemima, bolesti ili smrti. O svemu tome zasad možemo samo spekulirati, no pravo je pitanje što možemo učiniti s tom pomalo jezivom sposobnošću životinja. Ako one mogu predosjetiti smrt, možemo li i mi?
To je pitanje navelo neke računalne znanstvenike da pokušaju stvoriti algoritam koji bi mogao predvidjeti smrt. Diplomant na Stanfordovu odjelu za računalne znanosti Anand Avati sa svojim je timom 2016. pokušao napraviti algoritam za prepoznavanje vremenskog okvira unutar kojega će nastupiti smrt pacijenta. Takva bi informacija bila korisna i obitelji i liječnicima i vlasnicima doma.
Opsežno istraživanje
Avati je iskoristio podatke više od 200.000 pacijenata, s bolestima od raka do zatajenja srca i bubrega. U svoj su algoritam unijeli medicinske podatke preminulih pacijenata.
Kada biste mogli dobiti dovoljno informacija o tome što se i kada dogodilo, možda bi taj algoritam mogao početi pogađati koliko je vremena ostalo pojedincu. Primjerice, ako se neki simptom pojavi u određenom trenutku, a smrt obično nastupa unutar dva mjeseca, algoritam bi pouzdano mogao predvidjeti smrt. Naravno da i sami liječnici imaju pristup takvim informacijama, kao i veliko iskustvo, ali stroj može vrlo brzo pristupiti ogromnoj količini podataka, što je veoma iscrpljujuće za ljude.
Avati je tako ubacio sve te informacije u tzv. duboku neuronsku mrežu, algoritam koji donekle oponaša rad ljudskog mozga. Stroj je imao jedan zadatak – analizirati sve informacije i odrediti trenutak smrti. Uneseni su podaci 160.000 pacijenata, a zatim je računalo moralo dati procjenu za preostalih 40.000. Vjerovali ili ne, algoritam je bio prilično uspješan. Predvidio je da će 90 posto pacijenata umrijeti u bilo kojem trenutku unutar tri do 12 mjeseci. Tako je i bilo. Imao je točnost od 95 posto kada je predvidio da pacijent ima više od godinu dana života.
Predviđanje smrti s pomoću umjetne inteligencije velik je napredak, ali jedan članak u Wiredu iz 2019. kaže da bi stroj mogao biti pristran jer su liječnici u prošlosti bili pristrani u pogledu rasne pripadnosti pacijenata ili pak njihova financijskog stanja. U članku se zaključuje: “Umjetna je inteligencija obećavajući alat koji je pokazao svoju korisnost u dijagnostičke svrhe, ali predviđanje smrti jedinstveno je i izazovno područje koje bi moglo biti prepuno istih predrasuda kojima svjedočimo u analognom odnosu liječnika i pacijenta”.
Algoritam smrti
U Ujedinjenom Kraljevstvu 2019. provedeno je opsežno istraživanje korištenjem zdravstvenih podataka 500.000 ljudi. Gledalo se kako su živjeli i koje su zdravstvene probleme imali, a zatim se predviđala rana smrt, tj. umiranje prije prosječne dobi smrti. Sudionici u toj velikoj studiji dali su mnogo podataka, od veličine struka do toga gdje su radili, kakvu su hranu jeli, koliko su alkohola pili i kakav im je tonus kože.
Epidemiolog Stephen Weng sa Sveučilišta u Nottinghamu rekao je da je algoritam bio prilično točan te da je više od 16.000 ispitanika umrlo prerano. Znanstvenici su upotrijebili tri vrste algoritama – jednostavni, složeni i vrlo napredni algoritam dubinskog učenja. Prvi je imao točnost od 44 posto, drugi od 64 posto, a treći od čak 76 posto.
“Napravili smo veliki korak naprijed u ovom polju razvijanjem jedinstvenog i holističkog pristupa predviđanju rizika od prerane smrti s pomoću strojnog učenja. Računalo izrađuje nove modele predviđanja rizika koji uzimaju u obzir širok raspon demografskih, biometrijskih i kliničkih čimbenika te faktora načina života za svakog procijenjenog pojedinca, čak i njihovu dnevnu potrošnju voća, povrća i mesa”, objasnio je Weng.
Mačke i psi s veoma razvijenim osjetilima još su nam pomalo misterij pa se više oslanjamo na podatke nego na kućne ljubimce kada nas zanima kakve šanse imamo za preživljavanje. To je naravno kontroverzna tema jer što ako stroj pogriješi? Što ako je nekomu rečeno da će umrijeti pa osoba jednostavno odustane?
Pretpostavljamo da je samo pitanje vremena kada ćemo dati povjerenje takvim strojevima, ali čak i ako to učinimo, možda nikada ne bismo trebali odustati od “čudesnog” oporavka. Naime, već sada možete otići na internet i unijeti gomilu podataka o sebi pa će vam računalni program izbaciti podatak o tome koliko ćete živjeti. Savjetujemo vam da ne posjećujete takve stranice.
Pušila do 117. godine
Harvardski stručnjak za dugovječnost David Sinclair u emisiji “The Joe Rogan Experience” na servisu Spotify u lipnju 2021. istaknuo je da svakako možete prihvatiti zdrave navike kako biste živjeli dulji i ispunjeniji život, ali je dao i “grubo otrežnjenje” rekavši da ponekad jednostavno nemamo sreće u “životnoj lutriji”.
Dobar je primjer Jeanne Calment (1875. – 1997.), Francuskinja koja je najdugovječnija dokumentirana osoba u povijesti. Živjela je 122 godine i 164 dana. Pomislili biste da je bila “alternativka”, veganka ili makrobiotičarka. Ali ništa od toga. Prestala je pušiti tek kada je imala 117 godina. Doduše, vozila je bicikl i kada je imala sto godina, no imala je srčanih tegoba, mnogo je kašljala i bolovala je od reume. Unatoč svemu tome, bila je u relativno dobroj formi za svoju dob. Imajući to na umu, mogli bismo se zapitati kako možemo predvidjeti koliko ćemo imati godina kad umremo. Nemojte sad odustati od zdravih životnih navika, no činjenica je da neki ljudi jednostavno imaju “dobre” gene, dok drugi to nemaju.