Već je u ranokršćanskom razdoblju sv. Pankracije bio štovan među rimskim kršćanima, a početkom 6. stoljeća sagrađena mu je u Rimu i bazilika. Ta je bazilika sv. Pankracija bila jedna od titularnih rimskih crkava, po kojima su naslove dobivali kardinali.
Dan 12. svibnja 303. godine smatra se tradicionalnim datumom mučeničke smrti svetog Pankracija, znamenitog kršćanskog sveca. Pogubljen je u doba progona kršćana u Rimskom Carstvu, po predaji upravo u vrijeme cara Dioklecijana (jednog od najvećih progonitelja kršćana među rimskim carevima). Sv. Pankracije živio je u Rimu, nekadašnjoj prijestolnici carstva, a preobratio se već kao dječak na kršćanstvo. Pogubljen je u dobi od samo 14 godina zbog ustrajnosti u kršćanskoj vjeri i zbog odbijanja prinošenja žrtvi rimskim bogovima. Dječaka su pogubili u Rimu, a o njemu ne postoji mnogo sigurnih podataka. U svakom slučaju, već je u ranokršćanskom razdoblju sv. Pankracije bio štovan među rimskim kršćanima, a početkom 6. stoljeća sagrađena mu je u Rimu i bazilika. Ta je bazilika sv. Pankracija bila jedna od titularnih rimskih crkava, po kojima su naslove dobivali kardinali. Smještena je samo oko 1800 metara od znamenite bazilike sv. Petra u Vatikanu, i to u smjeru juga, tako da se nalazi sa zapadne strane rijeke Tibera (veći dio izgrađenog područja Rima nalazi se s istočne strane Tibera). Među kardinalima kojima je bazilika sv. Pankracija bila titularna crkva bio je i zagrebački nadbiskup Josip Mihalović, kao i dvojica papa (Pavao IV. iz obitelji Carafa i Klement VIII. iz obitelji Aldobrandini).