U moru nevažnih informacija vezanih uz odlazak Milana Bandića koje kao po komandi zapljuskuju većinu medija još se ne razabiru prave strateške promjene koje slijede. Tu nije riječ samo o budućim izborima za gradonačelnika, o čemu se s razlogom najviše priča. Naime, velike, upravo tektonske političke promjene sasvim će se sigurno dogoditi na izborima za zagrebačku skupštinu. Žurim se reći da će, s obzirom na to da Bandića više nema, i s obzirom na to da je Plenković rekao da jamči da Most i Domovinski pokret nikad neće doći na vlast, zagrebački izbori biti prvo izborno mjesto gdje će Plenković prvi put testirati suradnju s Možemo, jer bez suradnje s Možemo ili nešto delikatnije koalicije sa SDP-om, HDZ neće vidjeti ni komadić vlasti u Zagrebu! Plenkovićev HDZ na zadnjim je lokalnim izborima dobio 11,95 posto glasova. Od 51 zastupnika u zagrebačkoj skupštini, HDZ ima šest predstavnika! Dakle, sam ne može ništa! Kako s Domovinskim pokretom Plenković osobno ne želi ni po koju cijenu, iako članstvo, pa i dobar dio vrha stranke nema ništa protiv te koalicije, ostaju mu isključivo SDP ili Možemo kao partneri za vlast! U prijevodu: glas za HDZ zapravo je glas za koaliciju HDZ-Možemo, u “najboljem” slučaju za koaliciju HDZ-SDP! To je prava tema ovih povijesnih zagrebačkih izbora, tema koju svi izbjegavaju jer je u ovoj priči car gol kao da se slikao za Playboy!
Pokusna vježba
Naime, dok se na prvu loptu sve analize vežu uz mogućega budućeg gradonačelnika Zagreba, ispod radara prolazi činjenica da HDZ s ovim ograničenjima koje je ekskluzivno postavio Plenković mora pronaći novog partnera za suradnju u gradu, ali na ideološkom polu dijametralno suprotnom od vlastitoga! Kako je Plenković uistinu alergičan na Domovinski pokret zbog njihovih nacionalnih preferencija, a Plenković nacionalno prezire, i kako na taštinskoj razini ne može smisliti Most, on je sam buduću koalicijsku suradnju ograničio na ljevicu! Pupovac mu u Zagrebu ne može pomoći, a osim toga, prvi ceh njegove suradnje s Pupovcem vidjet će se širom Hrvatske na ovim lokalnim izborima. S druge strane, koaliranje s ljevicom u Zagrebu bit će test za buduću nacionalnu suradnju, odnosno pokusna vježba za isto takvo koaliranje na državnoj razini. Pedantniji analitičari poput Igora Peternela već su uočili da se Plenković u Saboru iživljava na Mostu i Domovinskom pokretu, da vrijeđa čak i SDP-ovce, ali da redovito biranim riječima govori o i sa zastupnicima Možemo. Bez obzira na to što ga oni jednako kritiziraju kao i drugi! A da Plenković ništa ne radi slučajno, to smo već naučili. I Možemo razumije razinu tog udvaranja pa su tako nedavno u Saboru u jednoj prilici podržali vladajuće makar oni nisu imali većinu, te su, što je još važnije, preventivno izbacili Radničku frontu iz svojih redova da bi otvorili put široj suradnji. Suradnja i moguća koalicija HDZ-a i Možemo, kako god perverzno djelovala, inspirirana je sličnim rješenjem koje je Plenkovićeva miljenica, gospođa Merkel, napravila sa zelenima u Njemačkoj.Dakle, to bi trebala biti neka vrsta političke fotokopije koja će imati podršku najmoćnije žene Europske unije, što će nesumnjivo ojačati Plenkovićev ugled kod “Mutti”.
Dakako da u jednoj takvoj situaciji savršeno neprirodne koalicije, poput koalicije HDZ-a i Možemo, postoji more problema, ideoloških razlika, kadrovskih zavrzlama i pouzdane pobune u redovima Možemo zbog takve opcije. HDZ-ovci su već pokazali da kod njih nema većih problema kod neprincipijelnih koalicija, samo ako one donose podjelu plijena. Nakon dva Sanaderova mandata, sada je i Plenković u koaliciji sa strankom koju je osnovao ratni zločinac Hadžić i HDZ-ovci mirno trpe to ideološko nasilje! Ako su pristali na to, zašto ne bi i na Tomaševića? Jutarnji, kao “udarna pesnica” Plenkovićeve vlasti, već kreće u tu operaciju pa tako doznajemo i da Tomašević ima strica svećenika, a još nam se jednom servira da mu je otac bio branitelj. U prijevodu, “naš dečko”! No Tomašević uopće ne dijeli očeve političke stavove, još manje stričeve, ali Jutarnji i računa na čitateljsku površnost!
Izgleda nerealno
Velim, ta opcija, koja je Plenkoviću apsolutno prihvatljiva, a HDZ će samo još jednom morati izdati svoj ideološki okvir, ima jedan, ali prevažan problem, a to je samo članstvo Možemo, naročito viđeniji prvaci koji bi, da mogu birati, radije završili na respiratoru negoli u koaliciji s HDZ-om. Zato je tu kao B opcija, u igri druga, realnija, mekša, lakše izvediva, a Plenkoviću opet nesumnjivo privlačna opcija, a to je suradnja sa SDP-om, naročito u slučaju da u borbi za gradonačelnika pobijedi Klisović. Nerealno? Tako izgleda, ali ponavljam: s drugima koji bi bili dovoljno snažni za koaliciju Plenković ne želi surađivati, a nema dvojbe da želi biti dio vlasti u glavnome hrvatskom gradu.
Suradnja sa SDP-om u Zagrebu i Klisovićem kao mogućim gradonačelnikom jedina je alternativna opcija da HDZ ostane na vlasti u Zagrebu i zato se ta opcija mora uzeti u obzir bez obzira na sve predstave o tobože ideološki zabranjenoj velikoj koaliciji. Koalirajući sa SDSS-om, šuteći u tom kontekstu što se neki dan u Jasenovcu okupljaju Porfirije, Dodik te gradonačelnik Banje Luke koji negira zločin u Srebrenici, a svi skupa počašćeni nazočnošću Plenkovićeva koalicijskog partnera Milorada Pupovca, Plenković je dao šamar najosnovnijoj razini hrvatskih nacionalnih osjećaja. Jer, postavlja se pitanje, što u tom društvu ima raditi njegov koalicijski partner? Kakva je to, osim toga, službena hrvatska politika koju tamo, na licu mjesta hvali Milorad Dodik? Besramno! No HDZ-ovci šute.
Joško Klisović u svojoj kampanji ima trenutno dva moćna zagovornika. Jedan je predsjednik države Zoran Milanović, kojem je Klisović kum, drugi je znameniti tajkun naglašenih lijevih nagnuća, Emil Tedeschi. Tedeschi bi zapravo mogao biti najveći pobjednik ove kombinacije, jer on preferira i Milanovića i Plenkovića i Klisovića! Klisović ima problem u tome što je vječni drugi, bio je zamjenik Vesne Pusić, bio je predstojnik ureda Josipoviću i formiran je bez one osobnosti koja je nužna za istaknute javne funkcije u kojima je osobnost naglašeno važna. S druge strane, s Klisovićem vidite da to nije čovjek iz naroda i vrlo će teško biti uspostaviti onaj kontakt s publikom koji je za lokalne izbore jednostavno nužan. No, ako bi ideološki birao, smatram da bi Plenković momentalno prihvatio Klisovića. Rasli su zajedno na Zrinjevcu, obojica spadaju u djecu komunizma i svojevrsnu zlatnu komunističku mladež, a tu je i vrlo važna poveznica s Milanovićem.
U tom kontekstu valja razobličiti neke uvriježene zablude kao one o teškim sukobima Milanovića i Plenkovića. Kad analizirate njihove polemike, jasno vidite da je riječ o folklornim taštinskim predstavama u kojima se nadmeću dva ega. Dva teška i različita ega, ali, dva ideološka istomišljenika! Navedite mi jedno jedino ideološko, nacionalno pitanje u kojem se vide bitne razlike? Jednu jedinu svađu koja je kao razlog imala ideološko, nacionalno pitanje? Nema ga! Kolinda Grabar-Kitarović bila je puno veći problem Plenkoviću već samim time što je zagovarala ne samo ulazak Hrvatske u “Jadran-Baltik”, nego i čvrste veze s Amerikom. To je bila crvena krpa za Angelu Merkel, a time i za Plenkovića kao njezina ideološkog pouzdanika! Zato je Kolinda morala otići i zato je njezina kampanja sabotirana i zato je Milanović bio intimni odabir Plenkovića na Pantovčaku. U tom kontekstu, ideološki, premda je riječ o lokalnim izborima pa ta dimenzija nije u prvome planu, ali ideološki, Klisović je puno bliži Plenkovićevim preferencijama negoli anonimni Filipović. U slučaju Klisovićeve pobjede, dečki koji su nekad rasli na Zrinjevcu, momci koji su formirani u zajedničkom laboratoriju Mate Granića, danas bi bili na krovu Hrvatske! Predsjednik države, premijer i gradonačelnik Zagreba! San snova! Sad Budimir Lončar, Stipe Mesić i Josip Manolić mogu mirno u mirovinu! Kakav trijumf zlatne komunističke mladeži!
Bandićevi glasovi
Klisovićeva pobjeda bi, i to valja istaknuti, puno racionalnije otvorila put velikoj koaliciji jer bi u toj trgovini SDP s gradonačelničkim mjestom mogao dobiti niz koncesija. Sve su ove naizgled nevjerojatne kombinacije moguće i realne u prvome redu zato što je Plenković posve destruirao unutarnje lice HDZ-a, promijenio ga do neprepoznatljivosti i po mome skromnom mišljenju, trajno ga uništio. Jer iskoraci koje on radi su zastrašujući, ne zaboravljaju se i stvaraju revolt. Revolt koji je vidljiv u stotinama ogranaka i tisućama članova Domovinskog pokreta. U trenutku kada je Plenković krenuo s izdajom ideoloških načela Tuđmanova HDZ-a pojavio se Domovinski pokret i zaposjeo taj prostor na desnom centru i sada je to jedini ozbiljni i realni protivnik spomenutim (gledajući iz perspektive Tuđmanova HDZ-a) ideološko sotonističkim planovima. Dakle, sve ove planove, nakane i matematike koje se danas roje može zauzdati i zaustaviti jedino kandidatura Miroslava Škore koji je danas Tomašević nakon Tomaševića, odnosno destinirani favorit u utrci za zagrebačkoga gradonačelnika. Tomašević je do danas bio favorit jer je prvi krenuo, jer je najodlučnije krenuo i jer je njegov isključivi moto bio srušiti Bandića. Sada je pak sve drugačije. Kako je Bandić po zadnjim anketama dobivao oko 15 posto podrške, kako je riječ o nekih stotinu tisuća glasova, sada je pravo pitanje kuda će se i komu će se preliti Bandićevi glasovi? Ljevici neće ići, bude li Pavle Kalinić nosio listu Bandićeve stranke, nešto će otići na tu stranu, ali matica će krenuti Škori. Ako krene Plenkoviću, samo će ojačati koaliciju HDZ-Možemo! Bandićevi birači će krenuti prema Škori ne samo zato što će on biti jedini kandidat koji nosi nacionalni pečat nego i zbog toga što Plenković sada ima neke posve druge matematike u kojima uopće nema prostora za te glasove, ta ideološka nagnuća, čak ni biznis s tim bazenom kadrova. Jer sad u biznisu kolo vodi Emil Tedeschi, a njemu ne trebaju Bandićevi poduzetnici iz Sesveta i Dubrave! Neki drugi sada stoje u redu i čekaju svoje poslove, svoje povlastice, svoje kredite i gradsku imovinu za ispomoć! S obzirom na to da Škoro kreće od nule i na to da jedini od svih kandidata nudi nacionalnu dimenziju, s obzirom na enormnu popularnost koju ima, neusporedivu s bilo kojim drugim kandidatom, Škoro ima povijesnu priliku za povijesne promjene. I to ne samo u kontekstu izbora za gradonačelnika. Ako će glasovi za Škoru, što je logično, biti i glasovi za Domovinski pokret, ako se i glasovi Bandićeve stranke preliju Domovinskom pokretu, Škoro i njegov Domovinski pokret mogli bi imati respektabilan broj zastupnika u Gradskoj skupštini! Ako su na zadnjim izborima Bruna Esih i Hasanbegović sami sa svojom listom imali 8,23 posto, a HDZ sa svojom listom 11,95 posto podrške birača, zar je nemoguće da Škorin Domovinski pokret sa svim svojim partnerima u Zagrebu u najmanju ruku bude bitno bolji od HDZ-a? Ako je Bandićeva lista tada imala 23 posto, zar je nemoguće da najveći dio sad ide Škorinu Domovinskom pokretu? Hoću reći, Škoro i Domovinski pokret koji nadomještaju sve ono što je desnici uzeo i što je desnici ukinuo Plenković, u ovom trenutku izbijaju u prvi plan. Tomu je tako jer je Plenković de facto ukinuo nacionalne relacije u svojoj politici. To još, naime, nismo vidjeli.