CIJENU LUDILA PLATILI SU KOSOR I MILANOVIĆ: ‘Griješili smo kad god smo mogli. Pokora mora biti primjerena grijehu’

Screenshot

Jedna od tema kojima se želi pokazati domoljublje je uvođenje eura kako bi se postavila razdjelnica između patriotskih i onih drugih, ma što to značilo, stranaka.

Smatraju, što bi im trebalo pribaviti povjerenje građana, da je potrebno na referendumu odlučiti treba li i kada zamijeniti kunu eurom.

Time žele pokazati kako, za razliku od današnje vlasti, slušaju glas građana, čime potvrđuju svoj patriotizam, što nije, po njihovu mišljenju, moguće ustvrditi za stranku na vlasti.

SDP se ne izjašnjava i time prešutno podržava političku, kako premijer Andrej Plenković običava poentirati kada želi nešto naglasiti, odluku o zamjeni kune eurom. Dvije najmoćnije stranke vodile su zemlju pa se postavlja pitanje što vodeće stranke znaju, a oporbene stranke ne znaju? Stav oporbenih stranaka je upitan i ako se imaju u vidu mnogobrojna obećanja kojima nas dnevno granatiraju kako bi skrenule pozornost građana na svoje postojanje. Kada je riječ o obećanjima, SDP, usprkos problemima u svojim redovima, ne zaostaje u njima. Narodski rečeno, oporbene stranke zavide stranci na vlasti koja je uspjela iskamčiti značajna sredstva iz EU-a kako bi smanjila učinke prisutne krize i potresa. Moram odmah reći kako nije realno očekivati nastavak postojeće politike rastrošnosti, koju nazivam pijanstvom, koju je provodila i dalje je provodi Vlada gospodina Andreja Plenkovića.

Kriza je tu i potrebni su novi pristupi u njezinu rješavanju. Iako Strategija 2030. nije ponudila nove iskorake (isto vrijedi i za NPOO), ipak njihovo donošenje i provedba obećavaju novi, primjereniji pristup trošenja. Rasprava koja slijedi usmjerena je na rasvjetljavanje problema glede najavljene zamjene kune eurom kako bi se zaustavio “politikantski” pristup, kako svoje neistomišljenike vole ponekad “krstiti” svemoćni političari. Prošle godine sam mislio kako će se pričekati sa zamjenom kune eurom.



Međutim, pogriješio sam. Očito je EU-u više nego stalo da se pokaže i dokaže kako se proces integracije nastavlja. Kako je zamjena kune eurom gubitak nacionalnog suvereniteta, potrebno je ukazati na bitne činjenice. Kako bih potaknuo čitatelja na kritičan pristup, posebno ako je protivnik zamjene kune eurom, valja ukazati na prave razloge zašto zamjena kune eurom nije izbor već puka nužda.

Uspostavom samostalnosti Hrvatska je nastavila s politikom prethodnog sustava i dopustila građanima da svoju štednju transformiraju u devize koje potom mogu uložiti u poslovne banke. Poslovne su banke, na temelju devizne štednje, odobravale kredite uz valutnu klauzulu. Usput rečeno, bilo je nepotrebno i nedopustivo, prema ustavnoj odredbi o neotuđivosti privatnog vlasništva, zatečenu deviznu štednju proglasiti starom deviznom štednjom i tako je nacionalizirati. Treba reći kako je stara devizna štednja bila snažna poluga u procesu privatizacije o kojoj građani s pravom imaju najgore moguće mišljenje.

Navedenom možemo dodati kako bi ocjena bila gora kad bi se provela društvena analiza koristi i troškova provedene privatizacije. Mišljenja sam kako je, uz ratne devastacije, privatizacija odlučujuće utjecala na smanjenje bogatstva, odnosno povećanje siromaštva. Cijenu su plaćali i plaćaju današnji umirovljenici.

Model se temeljio na prodaji poslovnih banaka, prikupljenih deviza od stanovništva, središnjoj banci koja je otkupom deviznih sredstva emitirala nacionalni novac – povećala primarni novac. Tako su poslovne banke formirale kreditni potencijal u nacionalnoj valuti iako su obveze i dalje glasile na strana sredstva plaćanja. Razumljivo da su poslovne banke na temelju tako formiranog kreditnog potencijala morale plasirati kredite putem valutne klauzule – u valuti na koju su glasili izvorni depoziti. Ništa novo i ništa pametno jer je tako, barem načelno, zadržana računovodstvena i valutna usklađenost sredstava i plasmana poslovnih banaka. Kako bi se identificirao problem, potrebno je definirati poslovnu banku.

Za mene najprihvatljivija definicija banke glasi: banka je institucija koja se profesionalno bavi uzimanjem kredita. Narodski rečeno, poslovne banke profesionalno prikupljaju sredstva, što znači da ih jednako profesionalno plasiraju uz dobit, pri čemu paze da na vrijeme izvršavaju obveze prema svojim kreditorima (deponentima). Kreditni potencijal temelji se na štednji.

Drugim riječima, poslovna banka “spaja” suficite i deficite štednje koje kolokvijalno zovemo depoziti i krediti. Osnovni smisao bankarskog sustava je, čime obavlja vrlo važnu društvenu i gospodarsku funkciju, neutrošene dohotke ponuditi i plasirati onim pojedincima i tvrtkama koje će učinkovito upotrijebiti “kupljenu” štednju. Tako se formira tržišna kamatna stopa. Uobičajeno, stanovništvo štedi dok gospodarstvo i država troše “iznad svojih mogućnosti”.

Prvo je dobro, a drugo upitno. Prema tome, krediti imaju svoje polazište u štednji pa kako je štednja nominirana u devizama, jasno je da su i odobreni krediti vezani, putem valutne klauzule, uz valutu. U cijeloj priči bitna je valutna klauzula jer ona transformira nacionalnu valutu u “monetarnog manekena”. Prema tome, mogućnost primjene valutne klauzule predstavlja gubitak monetarnog suvereniteta.

Umjesto navedenog pristupa, trebalo je na temelju devizne štednje odobravati devizne kredite koje bi dužnici otplaćivali deviznim sredstvima. To je kardinalna razlika između mojeg pristupa i pristupa koji je bio u primjeni. Tako smo namjerno i svjesno učinili “istočni grijeh”. Naime, varijabilnost (rast i smanjenje tečaja izraženog u domaćoj valuti) valutne klauzule određuje domaća središnja banka svojom tečajnom politikom. Ako domaća valuta aprecira, tada će jedinica strane valute “koštati” manje jedinica domaće valute. I obratno.

Međutim, ako je dužnik obvezan vraćati kredit u stranoj valuti, tada cijenu strane valute određuje zemlja iz koje je strana valuta. Tečajem njemačke marke upravljala je njemačka središnja banka. Utjecaj domaće središnje banke bio je ograničen, a odnosio se samo na hrvatski dinar i potom na kunu u odnosu na njemačku marku.

Utjecaj je bio zanemariv. To se pokazalo u vrijeme snažne aprecijacije švicarskog franka, kada hrvatska središnja banka, fiksirajući tečaj kune za euro, nije mogla učiniti baš ništa kako bi barem usporila njegovu aprecijaciju. Valja uočiti kako bi odobravanje deviznih kredita na temelju deviznih depozita istovremeno smanjilo “pritisak” na aprecijaciju kune.

Razlog tome je jednostavan – smanjila bi se potražnja za deviznim kreditima. Treba reći kako bi u tom slučaju visina inozemnog duga također bila manja. Nadalje, valja uočiti da bi država u tom slučaju ostvarivala manje porezne prihode (“kvaka 22”), što bi smanjilo njezinu neobuzdanu rastrošnost. Problem devizne likvidnosti prenesen je na središnju banku koja je putem deviznog tržišta otkupljivala devizna sredstva. To i takvo stanje financijskog sustava Hrvatske možemo nazvati nizozemskom bolešću temeljenom na kreditu umjesto, slučaj Nizozemske, na energentima ili nekoj drugoj lako utrživoj prirodnoj sirovini. Kuna je, nizozemski gulden je imao iste probleme, aprecirala pa je središnja banka jednom rukom otkupljivala devizna sredstva i tako emitirane kune, a drugom povlačila suvišnu likvidnost povećanjem obvezne pričuve. Zaključak – nije se smjelo integrirati inozemnu kreditnu ponudu u stranoj valuti i domaći financijski sustav. Trebalo ga je, kako bi rekli računovodstveni stručnjaci, voditi izvanbilančno. Ispravan pristup zahtijeva “povezivanje” ponude deviznih sredstava s potražnjom za deviznim sredstvima. Tu se javlja osigurač kojeg nema u sustavu valutne klauzule. Osigurač se sastoji u činjenici po kojoj korisnici deviznih kredita moraju dokazati da su u vrijeme dospjelih obveza po deviznom kreditu u stanju iste podmiriti u devizama.

To je moguće jedino ako kreditni dužnik raspolaže deviznim prihodima. Tako bi devizno tržište bilo određeno izvoznom orijentacijom domaćeg gospodarstva. Umjesto toga, kao što sam rekao, središnjoj banci nametnuto je da preuzme obvezu devizne likvidnosti. To je jedan od razloga što središnja banka putem visokih deviznih pričuva povećava kreditni rejting – snižava kamatne stope. Zamjenom kune eurom nestat će potreba za dijelom deviznih pričuva, što zagovornici uvođenja eura uporno s pravom naglašavaju. Poslovni ciklusi sugeriraju kako bi oslobađanje dijela deviznih pričuva valjalo čuvati za “crne dane”. Postavlja se pitanje zašto monetarni suverenisti nisu glasno progovorili o štetnim posljedicama deviznih depozita i kredita s valutnom klauzulom u vrijeme njihova nastanka. Toj i takvoj politici suprotstavili su se samo katastrofičari.

To nam nije bilo dovoljno pa smo krenuli u sanaciju bankarskog sustava (koja je izravno koštala više od deset milijardi dolara), da bismo potom u bescjenje rasprodali sanirane poslovne banke. Tako smo učinili drugi “istočni grijeh”. Ostaje da se istraži tko je donio tragičnu odluku o rasprodaji hrvatskog bankarskog, zapravo financijskog, sustava. Na to bi pitanje mogli odgovoriti predstavnici dviju najmoćnijih političkih stranaka. Možda je to razlog što šute kad se otvori rasprava o funkcioniranju financijskog sustava. Dolazak stranih poslovnih banaka rezultirao je, preko financijske poluge, dinamiziranjem finalne potrošnje. Poslovne banke su odobravanjem kredita podržavale i razvijale konzumerizam. U 1994. godini od ukupno odobrenih kredita gospodarstvo je koristilo 81%, a stanovništvo 15%, da bi se udio gospodarstva u 2006. godini, u predvečerje krize, smanjilo na 41%, dok se udio stanovništva povećao na fantastičnih 50%. Pametnom dosta.

Kako je hrvatsko gospodarstvo bilo otvoreno, domaći sektor se nije mogao suočiti s uvoznom konkurencijom, eksplozija potražnje temeljena na rastu kredita pokrivena je uvozom. Rezultat je poznat – tragičan i kroničan deficit robne razmjene s inozemstvom. Aprecijacija domaće valute, mjereno odnosom marginalnih produktivnosti rada, dodatno je ugrozila domaće gospodarstvo, kako u izvozu, tako i u uvozu. Razumljivo, strane banke nisu karitativne institucije. Inozemni investitori kupili su domaće banke kako bi ostvarile profit koji je, zbog institucionalnih rizika koji su i danas prisutni, bio i jest veći u odnosu na profit koji bi ostvarili u vlastitoj zemlji. Tako su “domaće banke” bile u funkciji uvoza i rasta deficita robne razmjene s inozemstvom koji su obilato kreditirale. Dakle, rast kreditnog potencijala nije rezultirao rastom investicija u gospodarstvo kao što je to javnost očekivala.

Nadalje, krivo se očekivalo kako će se kamatne stope smanjiti na razinu europskih. To je jednostavno bilo nerealno jer u strukturi kamatnih stopa značajan dio predstavlja rizik odnosnog financijskog tržišta. Nema sumnje kako naše sudstvo djeluje u smjeru povećanja rizika kreditiranja, što znači veću premiju na rizik i time povećanje kamatnih stopa. Osim toga, ne treba gubiti iz vida koncentraciju bankarskog sustava, što ne isključuje mogućnost da imamo oligopolno financijsko tržište. Posljedice politike poslovnih banaka za hrvatsko gospodarstvo bile su pogubne. Krivili smo strane banke iako one nisu došle nezakonito. Štoviše, mora se reći da su unaprijedile tehnologiju poslovanja. Jasno, to nije dosta.

Ipak, samo mi snosimo krivnju za neželjene učinke koje smo morali očekivati. Treći “istočni grijeh” je fiksiranje tečaja kune za euro. Iako nikad nije javno rečeno kako će se hrvatski dinar odnosno kuna “vezati” za njemačku marku, potom euro, upravo se to dogodilo. Tu treba u raspravu uključiti varijablu vremena. Stabilizacijski program, proveden u listopadu 1993. godine, fiksirao je tadašnji hrvatski dinar za njemačku marku na četiri četvorke (njemačka marka = 4,444 hrvatska dinara). Cilj mu je bio eliminirati psihološki dio inflacije. To je provedeno učinkovito. Monetarni stručnjaci su “preko noći” postali proroci i stekli (ne)zasluženi ugled. Međutim, nije tu problem naših današnjih problema.

Problem je što se stabilizacijski program nije pretočio u razvojni program. Razvojni program nismo nikad dobili (iako je obećan), a tečaj tadašnjeg hrvatskog dinara i poslije kune ostao je vezan – usidren. U radu iz 1992. godine Rohatinski i ja smo predložili da se nakon šest mjeseci stabilizacijskog programa (eliminacija psihološkog dijela inflacije) upravlja tečajem hrvatskog dinara imajući u vidu odnos marginalnih produktivnosti njemačkog i hrvatskog gospodarstva. Molim čitatelja da uoči da je prijedlog dan cijelu godinu prije nego što je donesen i proveden stabilizacijski program. To je bitno identificirati i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković. Uz fiksni tečaj, moram spomenuti i uvođenje PDV-a, 1998. godine, s jedinstvenom stopom od 22%, što je znatno povećalo porezne prihode i omogućilo daljnji rast javnih rashoda. (Zanimljivo je identificirati da promjene sustava i politike rezultiraju povećanjem poreznih prihoda i porezne presije.) Danas je domaćem gospodarstvu još teže poslovati jer standardna stopa PDV-a iznosi 25%.

O tome neću raspravljati jer sam na ovim stranicama već raspravljao o rastrošnosti hrvatske države. Treba reći kako se otvorila žučna rasprava, koju je politika ignorirala, o neprimjerenosti fiksnog tečaja. Kad je hrvatski financijski sustav definitivno euriziran uz pomoć valutne klauzule, nacionalna valuta kuna postala je tek simbol bez smisla i sadržaja. Osim toga, štetno je u uvjetima potpune eurizacije hrvatskog financijskog sustava varijabilizirati politiku tečaja. Suverenisti bi morali dokazati da je moguće varijabilizirati tečaj kune. Bez tog dokaza ostajemo na priči koja s vremenom sama po sebi postaje argument.

Nažalost, ostali su valutni i institucionalni rizici pa je u interesu svih građana da se što prije kuna zamijeni eurom. Prema tome, kriva je dilema treba li ili ne uvesti euro. Euro se mora uvesti što prije, slijedi što politika ne želi čuti, ako i samo ako provedemo nužne reforme koje će smanjiti brojne rizike. Korupcija je metastazirala i zahvatila cjelokupni sustav koji je, objektivno, neučinkovit. Prema tome, uvođenje eura valja identificirati kao šansu da se cjelokupno društvo restrukturira, što će smanjiti rizike, s jedne strane, i, s druge strane, osloboditi potencijale rasta i razvoja. Ako to ne učinimo, uvođenje eura bilo bi samo još jedna tragična odluka.

Dakle, griješili smo mnogo. Štoviše, griješili smo kad god smo mogli. U grijehu nam nema ravna. Pokora mora biti primjerena grijehu. Grijeh bez pokore je abolicija koja nema smisla jer abolicijom dodatno potičemo grijeh. Za pokoru ćemo morati smanjiti udio države u finalnoj raspodjeli BDP-a najmanje za četvrtinu. Narodski rečeno, smanjit ćemo poreze i ostala parafiskalna davanja i tako dodatno ugroziti socijalno ugrožene građane. Racionalizirat ćemo, što je naročito bolno jer će politički podobni ostati bez posla, državu, što se naziva reformom. Država će morati funkcionirati u tvrdom budžetskom ograničenju, što znači da prestaje rastrošno ludilo.

Pravosuđe će morati učinkovito obavljati svoje poslove u skladu sa zakonima kako bi se smanjio institucionalni rizik. Klijentelizam i korupcija neće biti mogući u mjeri kojoj danas svjedočimo. Politički moćnici neće raditi što i kako hoće, već će se morati pokoravati zakonskim odredbama. Narodski rečeno, neće biti moguće ignorirati zakone kao što se to danas čini. U vrijeme prošle krize problem je bila Grčka. Sutra će problem biti Hrvatska. Eurozoni jednostavno, imajući u vidu stanje u EU-u, ne treba još jedan kompromitirajući slučaj. Mnogo razvijenije zemlje od Hrvatske koje su uvele euro imaju problema. Kod manje razvijenih zemalja problemi su uvijek dramatičniji. Valja podsjetiti da je premijer Ivo Sanader, kad je Hrvatsku zahvatila kriza, dao ostavku. Očito je bio dobro informiran kako je prošlo vrijeme rasipničkog pijanstva i kako nužno slijedi “sedam mršavih krava” – smanjenje javnih rashoda jer će javni dug “podivljati” te će kreditni rejting zemlje otići u “smeće”. Cijenu pijanstva platio je Zoran Milanović koji se borio kako je znao i umio. Zbog toga nije tako poželjno ubrzati procese koji su nužna i odlučujuća pretpostavka uvođenju eura. Da stvar bude gora, oporbeni političari ignoriraju krizu i njezine moguće posljedice. Nastavili su priču u Hrvatskom saboru i izvan njega. Nevažno je što je priča bez sadržaja. Glavna je vlast. Cijenu ludila platili su Jadranka Kosor i Zoran Milanović. Andrej Plenković mogao bi postati nova nada, točka infleksije, u bolju budućnost. Posve je drugo pitanje želi li premijer Andrej Plenković pokrenuti potrebne promjene.

To je velik izazov i za predsjednika Zorana Milanovića. Ako problemima pristupi državnički, umjesto stranački, mogao bi biti zabilježen kao predsjednik svih hrvatskih građana. Njegovo iskustvo iz vremena kada je bio na funkciji premijera moglo bi mu biti od velike pomoći. Na njemu je da odluči. Kratko rečeno, uvođenje eura je, kako sada stoje stvari, gotova stvar. Dobro je da se otvori rasprava o njegovim posljedicama. Zato je potrebno formirati ekspertni tim koji će u miru, izvan javnosti, analizirati, dijagnosticirati i predlagati izvršnoj vlasti što nam je činiti kako bi cijena transformacije bila što manja. Moramo shvatiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Plenković, kako je u Lijepoj Našoj četvrtina građana siromašna i kako je potrebno brinuti se o njihovu socijalno nezavidnom stanju. Prema tome, zamjena kune eurom naša je sudbina jer ćemo se riješiti grijeha prošlosti koji su nas doveli u stanje kad izvanjsko ima zadnju riječ. Raspravu koju ste pročitali valja zapamtiti, kako bi to rekao premijer Andrej Plenković, prilikom procjene i ocjene budućih poteza Vlade, ma koje boje ona bila.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI