Među povjesničarima kruže priče da je Jelačić umro u pomračenom stanju uma, koje je bilo posljedica uznapredovale faze sifilisa.
Oko pola sata nakon ponoći na prijelazu 19./20. svibnja umro je jedan od najpoznatijih hrvatskih banova – Josip Jelačić. Umro je u banskoj službi, nakon što ju je vršio više od 11 godina. Među povjesničarima kruže priče da je Jelačić umro u pomračenom stanju uma, koje je bilo posljedica uznapredovale faze sifilisa. Poznato je da sifilis može dovesti do psihičkih problema u kasnoj fazi razvoja bolesti, no poznato je i da su optužbe o sifilitičnosti često izmišljane od strane političkih i ideoloških protivnika, pa su po nekim navodima i Hitler i Napoleon i Nietzsche bolovali od te bolesti koja im je navodno pomutila um.
Za Jelačićev privatni život zanimljivo je da se oženio tek s 50 godina života i to mladom 16-godišnjom groficom Sofijom Stockau. Po banici Sofiji prozvan je Sofijin put između Tuškanca i Cmroka (kasnije preimenovan u Dubravkin put). Josip Jelačić bio je profesionalno prije svega vojnik. U habsburškoj vojsci postigao je najviši čin do kojeg su Hrvati mogli doći – onaj Feldzeugmeistera (generala topništva), što je zapravo general s tri zvjezdice. Viši od toga čina bio je samo feldmaršal, no njega nije dosegnuo niti jedan Hrvat osim slavnog Svetozara Boroevića (on je poput Tesle rođen u pravoslavnoj obitelji, ali na hrvatskom području i sam je sebe smatrao Hrvatom). Jelačić je od vladara primio još viši izraz zahvalnosti – grofovsku titulu (po rođenju bio je samo barun). Pokopan je na svom posjedu Novi Dvori pokraj Zaprešića, nedaleko od poznatog dvorca kojeg je kupio.