 [animate animation=”slideInDown” duration=”1″ delay=”0″ iteration=”0″][/animate]
Ljudi su od davnih vremena bili fascinirani napravama s mogućnošću samostalnog rada, tj. rada bez direktnog utjecaja čovjeka. U grčkoj mitologiji postoje mnoge priče o mehaničkim slugama – npr. bog-kovač Hefest izradio je razne automate koji su mu pomagali u radionici, Dedal se koristio živom kako bi kipovima podario moć govora, a možda najpoznatiji je Talos, orijaški brončani kip koji je čuvao Kretu. Kao što svjedoči legenda o Dedalu i Ikaru, sanjali su i o tome kako bi čovjek osvojio nebo.
Prva naprava – barem koliko nam je poznato – koja je spojila ta dva koncepta pojavila se sredinom 4. stoljeća pr. Kr. Riječ je o drvenoj ptici na parni pogon poznatoj kao Golub ili Golubica. Izradio ju je Arhita iz Tarenta (danas Taranto u jugoistočnoj Italiji), po zanimanju strateg (vojskovođa). Bio je toliko uspješan da je na to mjesto izabran sedam puta u nizu iako se to protivilo zakonima grada. Arhita je, međutim, danas poznatiji po znanstvenu radu. Bio je član slavne Pitagorejske škole, a tradicionalno ga se smatra osnivačem znanstvene matematike.
Sačuvani opisi Goluba zapisani su nekoliko stoljeća kasnije, zbog čega ne možemo sa sigurnošću utvrditi kako je točno izgledao i funkcionirao. Prema jednoj teoriji bio je šupalj i cilindrična oblika s dva para krila – veća na bokovima, a manja pri repu. Prednji dio bio mu je šiljat poput kljuna ptice, što mu je davalo aerodinamičan oblik. U šupljem trupu smještena je mješina s otvorom odostraga. Tamo je priključena na izvor vrućeg zraka ili stapnu pumpu. Kad bi pritisak pare nadjačao mehanički otpor poveznice između Goluba i izvora topline, Golub bi poletio na udaljenost do oko 200 metara. Drugi smatraju da je Golub zapravo bio povezan s koloturnikom te je letio s niže na višu prečku pomoću usmjerenog strujanja zraka ili pare.
Piše: Boris Blažina |
Original možete pronaći na povijest.hr
