Rački je bio suradnik i dugogodišnji prijatelj utjecajnog đakovačkog biskupa J. J. Strossmayera.
Svećenik, povjesničar, publicist, kuturni djelatnik i narodnjački političar Franjo Rački rođen je 25. studenog 1828. godine u Fužinama. Rački je bio i prvi predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti (nekadašnji JAZU, današnji HAZU), a smatra ga se i jednim od utemeljitelja hrvatske znanstvene historiografije. Stekao je vrhunsku teološku naobrazbu, doktoriravši u Beču, a kasnije je dobio niz utjecajnih položaja u Katoličkoj Crkvi. Bio je kanonik poznatog Hrvatskog zavoda Svetog Jeronima u Rimu, a kasnije i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Rački je bio suradnik i dugogodišnji prijatelj utjecajnog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a bio je i politički aktivan. Nekoliko je puta bio biran za zastupnika u Hrvatskom saboru.
Još u mladosti prihvatio je idejeilirskog pokreta, a nakon sloma revolucije 1848. i nakon uvođenja Bachova apsolutizma, zastupa ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti, kao zajedničkom nastojanju susjednih južnoslavenskih naroda da se oslobode dominacije Habsburgovaca, Mađara, Italije i Carigrada. Svoj povijesni rad Franjo Rački započinje prikupljajući glagoljske listine po hrvatskim otocima, a 1857. godine na poticaj biskupa Strossmayera i Ivana Kukuljevića odlazi u Rim gdje u Hrvatskom zavodu Svetog Jeronima proučava narodnu povijest. Tamo pronalazidragocjene izvore pomoću kojih će postaviti temelje hrvatske medievalistike. Nakon pada Bachova apsolutizma vraća se kući 1860. te postaje jedan od prvaka Narodne stranke boreći se za što veću hrvatsku autonomiju, protiv ovisnosti o Beču i Budimpešti. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe jedan je od osnivača 1880. Neodvisne narodne stranke, čiji je program revizija nagodbe i uspostava potpune autonomije Hrvatske, Dalmacije i Rijeke u sastavu Ugarske.
Na kulturnom planu pokreće list Književnik, prvi hrvatski znanstveni časopis za povijest i jezik, a zatim politička kulturna glasila Pozor, Obzor i Vienac. Posvetio se i reformi školstva u Hrvatskoj, a 1863. bio je postavljen za glavnoga školskog nadzornika. Istodobno piše niz znanstvenih djela: Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apoštolov, Pismo slovjensko, Bogomili i Patareni, Izprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Kr. Frankopana, Borba južnih Slavena za državnu neodvisnost u XI. vieku, Isprave iz najstarije hrvatske prošlosti i mnoga druga.
Preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1894. godine u dobi od 65 godina.