Prije otprilike 150 godina usred Zagreba tekli su brojni potoci. Zagreb je obilovao vodom koja je u svako godišnje doba donosila radosti malim i velikim Zagrepčancima. Zime su bile oštrije nego danas, pa su se mnoge vodene površine u središtu i na rubovima grada zamrzavale. Ledeni pokrov bio je dovoljno debeo i time pogodan za klizanje, uz poneki nesretni slučaj. Prirodna klizališta nalazila su se posvuda. Zagrepčani su odlazili i na donje maksimirskog jezero od 1836. godine. Međutim, tada je Maksimir još bio daleko i do njega se moglo doći samo kočijom.
Među prvim maksimirskim klizačima bio je zagrebački trgovac Ladislav Beluš, rođen 1835. u Mađarskoj. Bio je pravi ljubitelj sporta i Zagreba. Iz Pariza je donio prvi tricikl, a obnašao je dužnosti u Hrvatskom sokolu i Hrvatskom planinarskom društvu. O svom je trošku 1870. uredio privatno klizalište za zagrebačku gospodu i nalazilo se u dvorištu jezuitskog samostana. Ovaj sportski zanesenjak donio je u glavni Grad prve prave klizaljke. Dvije godine kasnije jedan od najpoznatijih zagrebačkih liječnika, dr. Ivan Dežman, objavio je Zdravoslovnu raspravicu o klizanju na ledu u kojoj navodi mnogobrojne koristi klizanja:
“…Klizanje jeste aktivno kretanje čovječjeg tiela… Kretanje i vježbanje mišića jesu najnaravnija i najbolja sredstva da sačuvamo zdravlje, jer unapređujemo tim kolanje krvi…..Po klizanju budeš okretan i spretan i sve ti se tielo priuči na liepo držanje i ugodno previjanje…”
Za zagrebačku elitu klizanje je postalo važna zimska razbibriga. Početkom 1874. u Narodnim je novinama izašao članak u kojem novinar zaključuje:
„Da čovjek u Zagrebu bude fashionabel (otmjen) ište se danas da se na ledu umije vješto kretati…“
Potom je Beluš zaključio da Zagreb treba pravo klizalište za sve stanovnike. Dogovorio je sastanak s poznatim arhitektom Lenucijem (koji je osmislio zagrebačku zelenu potkovu) na uglu Ilice i Frankopanske. Tamo se, naime, nalazila omiljena kavana Keglević. U njoj su 15.11.1874. osnovali Sklizački klub i dogovorili podjelu posla – Beluš će rješavati financije, a Lenuci projektirati prvo uređeno zagrebačko klizalište.
Radovi su u prvoj polovini 19. stoljeća trajali mnogo kraće nego danas! Za manje od mjesec i pol dana uz Sajmište, današnji Mažuranićev trg, na sam Badnjak 1874. godine, klizalište je svečano otvoreno. Svirao je vojni orkestar, a budući da nije bilo električne rasvjete, postavljeno je preko 350 petrolejki, dok su neki klizači u ruci nosili lampione. Sve su novine pisale o tome da se na Božić klizao i sam ban Ivan Mažuranić. Veličina klizališta iznosila je 110 x 70 metara. Tehničko rješenje za nabavku vode i zaleđivanje bilo je vrlo jednostavno. U to vrijeme potok Tuškanac nije bio natkriven. Tekao je iz šume Tuškanac kroz današnji Dežmanov prolaz i Frankopansku ulicu te dalje na jug, gdje se ulijevao u Savu. Vatrogasci su uzimali vodu iz potoka i njome polijevali klizalište, a ledila se od niskih temperatura.
Nakon nekoliko godina na popularnom je klizalištu uvedena električna rasvjeta te su izgrađene svlačionice. Na njemu su se priređivale broje priredbe i zabave, pogotovo humanitarnog karaktera. Klizanje je bilo vrlo omiljeno, a klizališta su postala popularna okupljališta. S obzirom na to da tada nije bilo sredstava brzog javnog oglašavanja, građani i građanke željeli su znati kad je klizanje moguće, odnosno kad je led dovoljno debeo. Stoga su na određenim mjestima u gradu stajale bijele ili crvene ploče. Bijele su značile da toga dana nema klizanja, a crvene da je klizalište otvoreno.
Od otvorenja sklizališta na Sajmištu Zagrepčani su brojili “ledene dane”, odnosno dane kad je temperatura bila dovoljno niska da se mogu sklizati, a bilo ih je oko 50 godišnje.
Piše: Marsela Alić
Original možete pronaći na povijest.hr