Metternich – habsburški diplomat koji je krojio kartu Europe

Vrhunac političke moći Metternich postiže 1821. kada je imenovan dvorskim i državnim kancelarom.

Clemens Wenzel von Metternich, vodeći diplomat i političar Habsburške Monarhije i Europe svoga doba, rodio se 15. svibnja 1773. godine u njemačkom gradu Koblenzu. Po njemu se razdoblje habsburške povijesti do 1848. zove Metternichovo doba, a poredak Metternichov sustav

Nakon što je bio poslanik u Dresdenu, Berlinu i Parizu, 1809. imenovan je ministrom vanjskih poslova te je do 1848. bio tvorac vanjske politike Habsburške Monarhije, a s vremenom je dobio utjecaj i na unutarnju politiku tako da je gotovo 40 godina bio stvarni upravitelj države. Izgradio je zloglasni policijsko-apsolutistički režim koji je gušio svaki nacionalni i slobodarski pokret, uz strogu cenzuru i ugnjetavanje neistomišljenika.

Kao vješt diplomat, uspio je odvojiti Napoleona I. Bonapartea od Rusije te mu omogućio ženidbu Marijom Lujzom, kćerkom cara Franje I. Fiktivno je sudjelovao u Napoleonovu pohodu na Rusiju (1812.), a istodobno je s ruskim carem dogovarao savez protiv njega. Od 1813. godine bio je pokretačka snaga protunapoleonske koalicije. Na Bečkom kongresu bio je središnja osoba i poticatelj principa legitimizma te sustava preuređenja Europe na temeljima konzervativizma. Uz ruskog cara Aleksandra I. glavni je inicijator sustava ravnoteže velikih sila i udruženog djelovanja velikih zemalja protiv bilo kojega revolucionarnog pokreta u Europi (Sveta alijansa). Kako bi spriječili izbijanje nove revolucije, uveli su do tada nepoznato načelo prava na intervenciju. Prema tom načelu druge države imaju pravo vojno reagirati na izbijanje revolucije u nekoj zemlji, jer je – prema iskustvu Francuske revolucije – ona prijetnja za sve njih. Bio je sudionik kongresa Svete alijanse u Aachenu (1818.), Troppauu (1820.), Ljubljani (1821.) i Veroni (1822.), na kojima je dolazilo do sve većih sukoba interesa velikih sila.

Vrhunac političke moći Metternich postiže 1821. kada je imenovan dvorskim i državnim kancelarom. Izbijanjem revolucije u ožujku 1848. prisiljen odstupiti i izbjeći u inozemstvo (London). Nakon gušenju revolucije vratio se u Habsburšku Monarhiju (1851.), ali nekadašnju moć više nije dosegnuo. 



Preminuo je u Beču 1859. godine u dobi od 86 godina, nadživjevši većinu svojih suvremenika iz razdoblja Napoleonskih ratova.

piše: Dražen Krajcar

Original možete pronaći na povijest.hr

Facebook Comments

Loading...
DIJELI