Mihail Ilarionovič Kutuzov, ruski vojskovođa koji se osobito proslavio u vrijeme Napoleonskih ratova rođen je 16. rujna 1745. godine. Kutuzov je dosegao čin ruskog maršala, a najpoznatiji je po svojoj ulozi u doba Bitke kod Borodina, gdje se ogledao s Napoleonom Bonaparteom na bojnom polju.
Rođen je kao sin generala i plemkinje. Ipak, još od doba Petra Velikog morali su mladi ruski aristokrati u vojsci napredovati od nižih časničkih činova i tek se s vremenom uspinjati na više položaje. U kasnim dvadesetim godinama Kutuzov je kao časnik na bojnom polju ranjen dok je predvodio napad na Osmanlije kod Očakova u današnjoj Ukrajini. Tane ga je pogodilo u lijevu sljepoočnicu, a izašlo je pokraj njegovog desnog oka. To je vrlo lako mogla biti smrtonosna rana, no Kutuzov se s vremenom oporavio. Desno oko ostalo mu je trajno oštećeno, a imao je i niz drugih tegoba zbog te rane.
S vremenom je Kutuzov promaknut u generala, a proučavajući strategiju Georgea Washingtona ustvrdio je da zapovjednici ne moraju nužno pobjeđivati u bitkama da bi dobili rat. Jedno je vrijeme bio upravitelj na Krimu, a kasnije je veleposlanik u Istanbulu i Berlinu, te guverner Sankt-Peterburga.
U doba kad je Napoleon napao Rusko Carstvo Kutuzov je imao 67 godina. Tijekom rata protiv Francuza držao je položaj glavnog zapovjednika ruske carske vojske. Njegove odluke u pogledu vođenja rata protiv Napoleona bile su kritizirane, no na kraju je francuska vojska ipak pobijeđena. Kutuzov je nagrađen titulom kneza od Smolenska.
Maršal Kutuzov umro je ubrzo nakon Napoleonovog povlačenja iz Rusije. Naime, francuska se vojska povukla tijekom zime 1812. na 1813. godinu, a Kutuzov je umro već u proljeće 1813. godine. U Rusiji je postao nacionalni junak tako da ga je, primjerice, Tolstoj idealizirao u romanu Rat i mir. U vrijeme Drugog svjetskog rata sovjetska je vlada prema njemu nazvala jedno od najviših vojnih odlikovanja, koja se dodijeluje za vješto izbjegavanje protivničkih napada i uspješne protunapade. Odlikovanje se i danas dijeli u Rusiji kao druga najprestižnija vojna nagrada, odmah iza Reda Žukova.
Original možete pronaći na povijest.hr