Prvo javno spaljivanje nepoželjnih knjiga upriličili su nacisti 10. svibnja 1933. godine. Dogodilo se to na berlinskom Opernom trgu, nedaleko od ulaza u slavno Humboldtovo sveučilište. Na skupu je govor održao nacistički ministar propagande Joseph Goebbels obrativši se riječima: “Ne dekadenciji i moralnoj korupciji! Da pristojnosti i moralnosti u obitelji i državi”. Sveučilišni studenti donijeli su na spaljivanje oko 25.000 knjiga koje navodno nisu odgovarala njemačkom duhu. Radilo se o knjigama židovskih autora, socijalista, pa i kršćana koji nisu podržavali naciste. Od židovskih autora spaljene su knjige Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda, Franza Werfela, Maxa Broda, Franza Kafke i mnogih drugih.
Od ljevičarskih autora spalili su knjige Karla Marxa, Friedricha Engelsa, Bertolta Brechta, Lava Trockog itd. Najzanimljivije je da su spaljene i knjige nepoćudnih američkih autora, poput Ernesta Hemingwayja i Helen Keller, a i europskih klasika poput Victora Huga, Marcela Prousta, Andrea Malrauxa i H.G. Wellsa. Spaljene su čak i pjesme njemačkog pjesnika Heinricha Heinea koji je još 110 godina ranije zapisao: “Tamo gdje se pale knjige, na kraju se pale i ljudi.”
Zanimljivo je da su Saveznici nakon Drugog svjetskog rata nešto slično paljenju knjiga napravili s nacističkom literaturom. Naime, 1946. donijeli su odluku o zaplijeni i uništavanju oko 30.000 nepoželjnih naslova, među njima i takve klasike kao vojna djela Carla von Clausewitza.
Original možete pronaći na povijest.hr