Nježni div hrvatske estrade: Na današnji dan, napustio nas je “trogirski Pavarotti”!

Kad je neki novinar pitao Vinka Cocu (1954. – 2013.) godi li mu status zvijezde, ovaj se počeo gromoglasno smijati: “Daj, molim te, kakva crna zvijezda? Nije li ljepše da mi sad, kao ljudi, nešto prezalogajimo, popijemo i zapjevamo? A ako je nekome do zvijezda, možemo ih nakon toga gledati na nebu!”. Upravo u tih nekoliko rečenica sadržana je esencija nježnog diva hrvatske estrade. Unatoč bogomdanom talentu i silnim priznanjima, “trogirski Pavarotti” do kraja je života ostao je skroman. Dijete iz radničke obitelji, škveranin koji je prvi dinar zarađivao u znoju lica svog, prvak klapske pjesme i dalmatinskog belkanta, lovac koji nikad nije ubio nijednu životinju, suprug koji nije pogledao nijednu ženu osim one zakonite, živio je za jednostavna zadovoljstva: bokun slasne janjetine, čaša hladne bevande, pjesma u zraku i prijatelji za stolom – više od toga nije mu trebalo. Zarada, naslovnice tabloida, poziranje s odličnicima? Takve ga stvari nisu zanimale. Iza njega su ostale pjesme kao (o)poruka jednoga punog, proživljenog života, kao i sjećanje na njegovu dobrotu i djetinji osmijeh koji je poklanjao svima. Evo nekoliko zanimljivosti o prerano utihlom slavuju, koji nas je napustio na današnji dan!

1. U tinejdžerskim danima, svirao je klarinet u trogirskoj limenoj glazbi. Nakon što je završio Obrtničku školu, stekavši titulu brodskog cjevara, puno je desetljeće radio u škveru. Ustajanje u pet ujutro teško mu je padalo, budući da je već tada redovito nastupao s čuvenom klapom Trogir. “Pjevali smo po kalama za dvije-tri fritule i čašu slatke rakijice. Nakon toga bismo otišli u neku konobu i družili se uz čašicu vina”, ispričao je jednom.

2. Kao mladić, primljen je u angažman mješovitog zbora splitskog HNK. Tijekom gostovanja u Firenzi, zapjevao je u operi s idolom iz djetinjstva Pavarottijem. Za kasnijeg druženja, prepirali su se tko je veći navijač: Pavarotti “Juventusa” ili Coce “Hajduka”!

3. U osvajanje estrade krenuo je u dobi u kojoj većina zvjezdica već zgasne, na pragu četrdesetih. Već prvim albumom, “Mirno spavaj, ružo moja”, bacio je kritičare na koljena.

4. Njegovu pjesmu “Kada umren umotan u bilo” navijači “Hajduka” uzeli za svoju neslužbenu himnu. Koliko je Coce volio “bile”, svjedoči podatak da je 2011. godine unajmio privatni zrakoplov kako bi iz Ljubljane, gdje je imao koncert, stigao na feštu povodom stogodišnjice kluba.



5. Suprugu Janju, s kojom je u braku nepomućenom skandalima proveo trideset tri godine, upoznao je u vrijeme dok još nije bio slavan. Umjesto pjevačkim, osvojio ju je plesačkim umijećem: “Zamolio sam je za ples, a nakon što je pristala, noge su mi počele drhtati od treme. Bio je to jasan znak koliko mi se svidjela”.

6. Bio je pasionirani ribolovac. “Svojedobno me nazvala gospođa iz nekog društva, ne znam više čega, Prijatelja riba ili ptica pjevica, i napala me zbog pjesme ‘Ribari’. Tražila je da se izbace ‘okrutni’ stihovi ‘špurtilon i ostima, dobit će po kostima’. ‘Gospođo, volite li jesti ribu?’ pitao sam je, na što je potvrdno odgovorila. ‘A mislite li da ribe same skoče iz mora na banak peškarije?’ nastavio sam, na što je ušutjela. Nikad više nije zvala”, našalio se. Rado je odlazio i u lov na kopnene životinje, ali nijednu nije ustrijelio: svaki put bi se sažalio vidjevši njihov preplašeni pogled.

7. Često se šalio na račun svoje ljubavi prema dobroj spizi: “Zovu me slavujem, a ja volim dodati da sam slavuj od 150 kilograma. Tako je to kad čovjek konzumira puno vitamina beee, odnosno janjetine. Jedno proljeće smo prijatelji i ja utamanili sigurno cijeli tor”, sprdao se na vlastiti račun. Kolega Dražen Zečić prisjeća se pak zgode kad je s dragim prijateljem pretjerao u bevandi: “Krenuli smo kući, oprezno i polako, ali nas je, pegule, zaustavila policija. Ja sam, kao vozač, na jedvite jade uspio uvjeriti policajce da ne rade alko-test. Baš kad sam uspio sve utanačiti, moj Vinko zagrmi sa suvozačkog sjedala: ‘Zar vas nije sram tako mučiti pijanog čovjeka?’ Nisam znao bih li se smijao ili plakao!”

8. Dana 27. listopada 2013. godine, oko jedan sat poslije ponoći, oči Vinka Coce zauvijek su se zaklopile. “Uvijek je govorio kako ima predosjećaj da će umrijeti mlađi nego njegov otac, koji je otišao u šezdeset sedmoj godini”, ispričala je neutješna udovica Janja. “Nažalost, bio je u pravu: nije dočekao pedeset devetu”.

9. Ako je odraz veličine čovjeka način na koji je ovaj ispraćen na vječni počinak, od Vinka Coce većeg nije bilo. Toga tužnog ponedjeljka, podno zidina Kamerlenga slila se rijeka ljudi: preko deset tisuća duša doputovalo je iz svih krajeva Hrvatske. Ispraćen je uz taktove svoje prelijepe pjesme “Mirno spavaj, ružo moja”, koju su samo za njega otpjevali kolege iz klapa, a pridružilo im se okupljeno mnoštvo. “Zahvalimo Bogu što smo ga imali. Donosio je radost svima koji su ga slušali, živio je za pjesmu i s njom. Sada će pjevati na nebesima, dobri naš Vinko. Mirno spavaj pod ovim čempresima i do novog viđenja!”, svećenikove riječi, izrečene iznad lijesa prekrivena “Hajdukovim” šalom, izmamile su suzu u svačijem oku. Ostatak dana, u gradskim kafićima puštale su se samo Cocine pjesme, a ljudima se bilo teško razići. Onaj tko ih je za života vezao svojim stihovima i svojom dobrotom, nastavio je to činiti i nakon što je njegovo srce prestalo kucati.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI