Međunarodni ugovori, poznati kao Osimski sporazumi, potpisani su između SFR Jugoslavije i Italije 10. studenog 1975. godine. Potpisani su u talijanskom gradiću Osimu kraj Ancone, a njima su dvije države uredile granična i druga pitanja koja su bila sporna nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Naime, na kraju Drugog svjetskog rata saveznici i partizani zauzeli su Trst, što je dovelo do poznate Tršćanske krize. U lipnju 1945. sporni teritorij privremeno je podijeljen na dvije zone: A – Trst i okolica s angloameričkom upravom i B – u koju su ušle sjeverozapadna Istra i slovensko primorje, s jugoslavenskom vojnom upravom. Dvije godine kasnije, na području te dvije zone oformljen je Slobodni Teritorij Trsta (STT) kao neovisni međunarodni teritorij pod izravnom nadležnošću Vijeća sigurnosti UN-a. Ta je grad-državica egzistirala do 1954., kad je Londonskim sporazumom najveći dio Zone A s Trstom pripao Italiji, a cijela Zona B i nešto malo od Zone A Jugoslaviji.
Ipak, trzavice između dvije države su se nastavile još dva desetljeća kada su napokon riješene spomenutim sporazumima. Osimski sporazumi na snagu su stupili 1977. godine nakon što su ratificirani u obje zemlje.
Osim pograničnih pitanja uređena su i pitanja državljanstva, imovine i socijalnog osiguranja za stanovnike bivšega STT-a, pitanja zaštite pripadnika hrvatske i slovenske manjine u Italiji, kao i talijanske manjine u SFR Jugoslaviji. Sastavni dio Osimskih sporazuma je i dogovor o obeštećenju talijanskog stanovništva koje je napustilo zonu B, Istru i Dalmaciju, a čija je imovina nacionalizirana. Dogovoreno je i unapređenje gospodarske suradnje. Sporazum je prihvatio i Vatikan, koji je prema njemu prilagodio crkvene granice.
Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. Slovenija je preuzela obvezu isplatiti Italiji 65 milijuna, a Hrvatska 35 milijuna američkih dolara.
piše: Dražen Krajcar
Original možete pronaći na povijest.hr