Plaže za iskrcavanje bile su položene na sektoru koji se na istoku protezao gotovo do Cannesa, a na zapadu otprilike do Cap Bénata.
Dana 15. kolovoza 1944. godine otpočela je saveznička invazija na južnu Francusku u Drugom svjetskom ratu. Radilo se o zajedničkoj operaciji američkih, britanskih, kanadskih i francuskih (de Gaulleovih) snaga, u kojoj je angažirano više stotina tisuća ljudi. Unatoč takvoj veličini, ta je operacija ostala u sjeni mnogo masovnije operacije savezničkog iskrcavanja u Normandiji, koja je otpočela 6. lipnja iste godine tj. otprilike dva mjeseca i tjedan dana ranije.
Iskrcavanje na obale južne Francuske započelo je u rano jutro spomenutog 15. kolovoza na obalnom području širokom oko 70 kilometara. Radilo se o jednom od nekoć turistički najatraktivnijih dijelova Azurne obale. Plaže za iskrcavanje bile su položene na sektoru koji se na istoku protezao gotovo do Cannesa, a na zapadu otprilike do Cap Bénata. Unutar zone iskrcavanja nalazili su se znameniti turistički gradići Saint-Tropez, Saint-Raphaël, Sainte-Maxime, Cavalaire-sur-Mer i Fréjus.
Njemačke snage koje su branile južnu Francusku predvodio je general pukovnik Johannes Blaskowitz, zapovjednik njemačke Grupe armija G. Njegove trupe bile su razmjerno slabo opremljene jer južna Francuska za Wehrmacht nikada nije predstavljala strateški osobito važno područje. Budući da je savezničko iskrcavanje na Azurnoj obali bilo uspješno, Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta (njem. Oberkommando der Wehrmacht, OKW) ubrzo je naredilo Grupi armija G generala Blaskowitza povlačenje prema sjeveru. Nijemci su na kraju uspjeli izvući veći dio svojih snaga prema njemačkoj granici, što ih je sačuvalo za kasniju obranu.
Upotreba savezničkih snaga u južnoj Francuskoj bila je strateški vrlo upitna, jer je oslabila savezničko napredovanje u Italiji. Osim toga, umjesto u južnoj Francuskoj iste su trupe teoretski mogle biti iskorištene za savezničko iskrcavanje na Balkanu, koje je moglo donijeti mnogo veće strateške dobitke.