Datum 8. listopada vrlo je značajan dan u hrvatskoj povijesti. Naime, istog datuma u razdoblju od tisuću godina Hrvatska je doživjela tri vrlo važna događaja.
Na isti datum dogodila se krunidba kralja Dmitra Zvonimira (1075.), Buna Eugena Kvaternika u Rakovici (1871.) te raskid svih državno-pravnih veza Republike Hrvatske sa SFRJ (1991.).
Jedan od nauspješnijih narodnih vladara ranosrednjevjekovne Hrvatske Dmitar Zvonimir okrunjen je za kralja 8. listopada 1075. godine (neki povijesničari kao datum navode 9.10, a kao godinu 1076.), od strane papinskog legata Gebizona u Solinu. Za njegove vladavine nastavljeno je širenje Hrvatskog kraljevstva čime je nastavio politiku svog prethodnika Petra Krešimira IV. Nakon njegove smrti došlo je do prekretnice u hrvatskoj povijesti jer nakon rata oko nasljeđivanja prijestolja kruna prelazi u ruke ugarskih Arpdovića.
O podrijetlu Dmitra Zvonimira zna se vrlo malo, najprhvaćenija teza je da je bio potomak kralja Svetoslava Surine i time rođak Petra Krešimira IV. Zna se da je bio slavonski ban i neko vrijeme suvladar Petra Krešimira IV. te oženjen Jelenom, kćeri ugarskog kralja Bele I. i sestrom Ladislava I.
Kada je 1074. Petra Krešimira IV. zarobio normanski vojvoda Amiko, koji je iz južne Italije napao Hrvatsku, Zvonimir se nametnuo kao nasljednik te došao na prijestolje u okolnostima koje pobliže nisu poznate (u nasljednom redu zaobiđen je Krešimirov nećak Stjepan II.). Nakon Zvonimirova izbora za kralja papa Grgur VII. šalje u Hrvatsku legate Gebizona i Fulkona, s glavnom zadaćom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti Hrvatskog kraljevstva. Kada je prisegnuo da će kao vazal biti vjeran rimskom papi, Zvonimir se obvezao plaćati 200 dukata danka te darovao Svetoj Stolici samostan sv. Grgura u Vrani. Zatim ga je svečano okrunio legat Gebizon u crkvi sv. Petra u Solinu, krunom donesenom iz Rima, te mu predao druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu čime je de facto dobio međunarodno priznanje.
Nakon toga Zvonimir je položio prisegu papi:
„Ja, dakle Dmitar Zvonimir, s Božjom pomoći i darom apostolske stolice, kralj bit ću od ovoga časa vazda vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru Grguru i zakonitim mu nasljednicima, neću sudjelovati ni riječju ni činom da bud on ili buduće pape nakon njega ili poslanici njihovi život ili uda izgube, ili da budu zarobljeni; a savjet, koji bi mi povjerili, neću nikome na njihovu štetu otkriti. Kraljevstvo pak koje mi se predaje po tvojoj ruci, opate Gebizone, uzdržat ću vjerno, te ga neću nikako odvratiti od apostolske stolice. Gospodara mojega papu Grgura i njegove nasljednike, a i poslanike papinske, ako dođu u moju oblast, primat ću časno i čestito ću s njima postupati i tako ih odpraviti, te otkle god bi me zvali, služit ću im bez krzmanja, koliko ću moći. Tako mi Bog pomogao!“.
Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari tog doba, prihvaćanjem papinske političke doktrine te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Papinskom državom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (lat. regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.
Dmitar Zvonimir stolovao je u Kninu, a za njegove vladavine događaju se brojne društvene promjene: privatizira se javno vlasništvo, javlja se vlastelinstvo, jača utjecaj i materijalni položaj crkve, pa iako je narod još slobodan, počeo je proces feudalizacije. Umro je u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima, piše Dražen Krajcar za Povijest.hr.
Osim krunidbe kralja Zvonimira, istim datumom obilježavamo i Rakovičku bunu.
Prema Hrvatskoj enciklopediji, Rakovička buna bila je ustanak za odcjepljenje Hrvatske od Austro-Ugarske Monarhije, što su ga 8–11. X. 1871. izveli Eugen Kvaternik i njegovi suradnici oko Rakovice kraj Slunja, na području Vojne krajine.
Uvidjevši da neće dobiti pomoć iz inozemstva za pripremanje zajedničkoga talijansko-madžarsko-hrvatskog ustanka, za koji je vodio pregovore 1863–65., E. Kvaternik odlučio se na ustanak pučanstva uz pomoć nezadovoljnih krajišnika. Dana 7. X. u Broćancu je bila osnovana Privremena vlada, u kojoj je Kvaternik bio imenovan regentom, Ante Rakijaš ministrom rata, Petar Vrdoljak ministrom unutrašnjih poslova, Vjekoslav Bach ministrom financija, a Rade Čuić glavnim vojnim zapovjednikom.
Idućega dana (8. X) u Rakovici je bio objavljen Proglas narodne hrvatske vlade u kojem su kao glavni ciljevi navedeni oslobođenje hrvatskog naroda od madžarsko-njemačkog ropstva, uvođenje slobodnih županija umjesto krajiškog uređenja, uvođenje slobode vjeroispovijesti te jednakosti pred zakonom. Uz bunu je pristalo nekoliko stotina krajišnika kojima su se pridružili stanovnici sela Broćanac, Rakovica, Mašvina, Plavča Draga i Močvila. Istoga dana vojska je opkolila Slunj i spriječila širenje bune prema sjeveru, a pokušaj Rakijaša i Čuića da pridobiju selo Drežnik nije uspio.
Ustanički pohod na Plaški 9–10. X. propao je, 10. X. proglašen je prijeki sud, a austrijska vojska opkolila je ustaničko područje. Vođe ustanka poginuli su 11. X. pri pokušaju proboja u Bosnu, osim R. Čuića koji se spasio bijegom u Srbiju. Iako vodstvo Stranke prava nije sudjelovalo u ustanku niti je o njem bilo obaviješteno, Ante Starčević i ostali čelnici stranke bili su uhićeni, stranačko glasilo Hervatska prestalo je izlaziti, a stranka je bila isključena iz političkog života Hrvatske sve do 1878.
No, 8. listopada tu je još jedan važan događaj te jedan od najvažnijih u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
Name, toga datuma Sabor Republike Hrvatske donio je Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, čime je Hrvatska postala neovisna država, 8. listopada 1991. godine u vrijeme žestoskih napada JNA i pobunjenih Srba diljem zemlje. Ta saborska sjednica održana je u podrumu zgrade INA-e u Šubićevoj ulici, jer je postojala opasnost od zračnog napada na sabornicu na Trgu sv. Marka. Naime, dan ranije raketirani su Banski dvori, a u napadu je bila oštećena i sama sabornica, piše Dražen Krajcar za Povijest.net.
Sabor je još 25. lipnja bio donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalosti Republike Hrvatske (zato se taj dan slavio kao praznik Dan državnosti, a danas samo kao spomendan, Dan neovisnosti). Međutim, na te je odluke 7. srpnja prihvaćen tromjesečni moratorij posredovanjem Europske zajednice, tzv. Brijunskom deklaracijom. Kad su istekla tri mjeseca više nije bilo potrebe za odgađanjem proglašenja neovisnosti, pa je ona i proglašena.
Sabor je time odrekao legitimitet svim tijelima dotadašnje SFRJ, i odrekao valjanost svim pravnim aktima bilo kojih tijela koja su nastupala u ime bivše federacije ustvrdivši da ona kao takva više ne postoji. Sjednicu je vodio prvi predsjednik Sabora Žarko Domljan, a odluku o razdruživanju pročitao je zastupnik HDZ-a Vladimir Šeks. Na istoj saborskoj sjednici izglasano je još 15 zakona potrebnih za oživotvorenje samostalne i suverene Republike Hrvatske.